Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Euroatlantska amnezija


Članovi Predsjedništva BiH sa šeficom evropske diplomatije Frederikom Mogerini i evropskim komesarom Johanesom Hanom

Članovi Predsjedništva BiH sa šeficom evropske diplomatije Frederikom Mogerini i evropskim komesarom Johanesom Hanom

Iduća nedjelja mogla je, u optimističnijem razumijevanju bosanskohercegovačke stvarnosti, biti i onaj predugo očekivani korak od dvodecenijske konfrontacije do najzad dočekane kooperacije: trenutak kad će se, uz prisustvo šefice evropske diplomatije Federice Mogherini, sve parlamentarne stranke – i sve političke vođe – svečano i pismeno obavezati na ispunjavanje obaveza „na evropskom putu“. Državno Predsjedništvo je u rijetkoj demonstraciji jedinstva u zajedničkom interesu usaglasilo i usvojilo tekst izjave; podržale su je i sve relevantne stranke i institucije u Republici Srpskoj i Federaciji; Evropa je izrazila zadovoljstvo što bosanskohercegovačke vođe najzad preuzimaju odgovornost za reforme koje će zemlju vratiti na put približavanja Evropskoj Uniji.

Mogherini je, uoči dolaska u Sarajevo, značaj proevropskih reformi sažela u samo jednu rečenicu:

„Reforme koje su povezane s članstvom u EU pomoći će u rješavanju krhke socioekonomske situacije, povećati broj radnih mjesta i priliv investicija.“

Nije ostalo nezapaženo u evropskim prijestonicama kako je izjavu podržao i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, koji je u svim relevantnim međunarodnim analizama bosanskohercegovačkog zaostajanja na evropskom putu – zajedno s bivšim bošnjačkim članom državnog Predsjedništva Harisom Silajdžićem - označavan kao najodgovorniji za dugogodišnji zastoj.

Milorad Dodik

Milorad Dodik

Dodik se, međutim, potrudio da naruši tu još nezapočetu evropsku idilu izjavama u televizijskom nastupu kako će se „Republika Srpska prije odvojiti od Bosne i Hercegovine nego što će Bosna i Hercegovina ući u Evropsku Uniju“. Time se i prije predstojećeg svečanog zajedničkog usvajanja izjave opredijeljenost za „evropski put“ relativizira i javnosti se nudi obnavljanje dokazano neizvodivih projekata bilo „ukidanja“ ili „otcjepljenja“ srpskog entiteta. Iako su i on i njegova stranka i institucije Republike Srpske podržale potpisivanje izjave, Dodik prigovara kako se evropskom inicijativom za približavanje Bosne i Hercegovine Uniji postavljaju teži uslovi od ranije zahtijevanog provođenja sudske presude u „slučaju Sejdić-Finci“ i uspostave efikasnog mehanizma koordinacije u vezi s ispunjavanjem evropskih uslova. U tome je u pravu: Evropa od svih zemalja kandidatkinja za članstvo u Uniji očekuje i zahtijeva prihvatanje i provođenje evropskih standarda u svim oblastima: ekonomiji i vladavini prava, obrazovanju i ljudskim pravima, slobodi štampe i vjeroispovijesti, funkcionaalnosti i efikasnosti vlasti.

Bilo bi pogrešno pridavati televizijskim izjavama težinu opstrukcije jednoj široko prihvaćenoj međunarodnoj inicijativi, jer je „antiprotivnost“ čitavom svijetu oduvijek bila posebno njegovana disciplina u projektovanju imidža balkanskih nacionalnih vođa, ali svijet upravo na primjeru Bosne i Hercegovine ima svježe iskustvo s potiskivanjem sa dnevnog reda značajnih međunarodnih inicijativa.

Jedna od njih je i široka kampanja prije četiri-pet godina za ubrzani prijem Bosne i Hercegovine u NATO.

Tada su zemlje članice tog vojnog saveza na najvišem nivou – na samitu održanom u Lisabonu u novembru 2010. godine – pozvale Bosnu i Hercegovinu da se pridruži Akcionom planu za članstvo pod samo jednim uslovom: da se sva nepokretna imovina odbrane od interesa za buduće odbrambene potrebe zvanično registruje kao državna imovina na raspolaganju Ministarstvu odbrane.

Za više od četiri godine ne samo da nije ispunjen taj uslov nego je i ideja članstva u NATO-u prećutno napuštena na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. U vrijeme kad su NATO i njegove najuticajnije članice poručivali kako su Bosni i Hercegovini širom otvorena vrata, dobar poznavalac balkanskih prilika u Americi Edward Jospeh (Džozef) je u analizi napisanoj za američki Institut za mir pisao kako je ideja tada bila privlačna i srpskoj strani, jer NATO garantuje stabilnost unutrašnjeg uređenja – uključujući i neupitnost entiteta, ali i Bošnjacima i većini Hrvata kojima je stalo do cjelovitosti države, jer je NATO i garant suvereniteta i vanjskih granica. U toj analizi citiran je bošnjački politički prvak koji kaže kako „članstvo u NATO-u uklanja strah iz jednačine“ a i Dodik kako kaže da je američkom potpredsjedniku Bajdenu (Biden) rekao da bi „još danas“ potpisao članstvo u NATO-u.

Tada se o budućnosti Bosne i Hercegovine govorilo u kategorijama „euroatlantskih aspiracija“ u kojima se članstvo u NATO-u činilo kao lakši i brži korak od takođe željenog članstva u Evropskoj Uniji.

Za protekle četiri godine – a posebno posljednjih mjeseci – ideja „euroatlantskih integracija“ postepeno je nestajala iz bosanskohercegovačkog aktuelnog političkog vokabulara. Američki analitičari smatraju kako je dio razloga za to domaće naravi, u uticajnoj liniji u srpskoj politici koja ne oprašta zapadnom vojnom savezu bombardovanje područja Republike Srpske i Srbije devedesetih godina, ali indikativno je i da se Rusija u dva navrata posljednjih mjeseci – u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija a zatim i na zasjedanju Savjeta za provođenje mira u Sarajevu - izjasnila protiv dokumenata u kojima se podržava „euroatlantska perspektiva“ Bosne i Hercegovine s obrazloženjem da za balkanske zemlje postoje i „druge opcije“.

Ne treba, naravno, kvariti raspoloženje povodom predstojeće demonstracije jedinstva oko evropskog projekta ali ni zatvarati oči pred amputacijom „atlantske“ perspektive iz promišljanja bosanskohercegovačke budućnosti.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG