Bosanskohercegovačke institucije, a sa njima i građani, baš nemaju sreće: prvo je trebalo više od godinu dana nakon izbora da dođe do formiranja nove vlasti a sada je u toku višenedjeljni zastoj radi njenog "prekomponovanja" u skladu s raskidom jedne i neizvjesnom uspostavom druge neprirodne koalicije u vrhu.
To "prekomponovanje" podsjeća me na jedno predratno putovanje preko snijegom zavijanog Komara, između Travnika i Donjeg Vakufa, i večeru u usamljenoj krčmi pred kojom je bila parkirana desetina kamiona i poneki autobus, uvijek pouzdan znak da se unutra služi dobra hrana. E, tu, u zadimljenoj krčmi, iz pijanog društva izdvojio se delija u razdrljenoj kožnoj jakni i da skrene pažnju tresnuo pivskom flašom o šank.
"Ima li ko da bi se pobio?" - podviknuo je.
Koji trenutak kasnije, iza stola u uglu, ustao je drugi kavgadžija: "Evo ja ću" - rekao je prilazeći prvome. Ovaj ga je zagrlio i uputio novi izazov: "A ima li ko da bi se pobio s nama dvojicom"?
Nekako na tom nivou političke artikulacije - demokratije seoske krčme - odvija se i sadašnje "prekomponovanje" jedva uspostavljene bosanskohercegovačke vlasti. U tome za stranački nezainteresovanog posmatrača i nije najvažnije s kojim će neprirodnim saveznikom, SDA ili SBB, "relativni pobjednik" izbora 2010. formirati parlamentarnu većinu i vlast koja bi trebalo da ispunjava zadaću u vezi s proevropskim reformama.
Birači su, ne dajući nijednoj političkoj partiji apsolutnu većinu, na neki način i postavili scenu za svaku vrstu neizvjesnosti i trgovine glasovima. Samo će neki budući izbori pokazati da li je SDP, sklapajući i zatim odbacujući jednu i prihvatajući drugu još neizvjesnu matematičku većinu, usput žrtvovao i ponešto od principa i vrijednosti zbog kojih su mu građani u značajnom broju ukazali povjerenje u oktobru 2010.
Ovonedjeljna zbivanja pokazuju da i u samom vrhu te partije postoje suštinska neslaganja u vezi s njenim najnovijim odlukama. Riječ je, naravno, o istupanju iz članstva SDP-a potpredsjednika stranke Željka Komšića. Nastojanje stranačkog vodstva da Komšićevu odluku o odlasku predstavi kao "lični čin", koji - kao - osim "žaljenja" ne izaziva dublje potrese i posljedice, pokušaj je da se izbjegne čak i ozbiljan razgovor o principijelnim aspektima njegovog protesta.
Naime - o pristajanju rukovodstva SDP-a da drugi uzastopni izbor Komšića u Predsjedništvo države, koji je ranije istican kao dokaz multietničkog karaktera partije i perspektiva multietničke Bosne i Hercegovine, zarad partnerstva s nacionalno isključivim partijama sada prećutno prihvati kao neku vrstu "greške u sistemu" koja će ubuduće biti uklonjena formiranjem zasebne bošnjačke i hrvatske izborne jedinice u federaciji pa se više neće događati incidenti u kojima će "Bošnjaci birati hrvatskog člana Predsjedništva".
Komšićevo nepristajanje da povjerenje koje mu je ukazalo 337.065 građana glasajući za njega u oktobru 2011. žrtvuje za račun mira u kući i novog partnerstva nije samo lični čin elementarnog samopoštovanja nego i ozbiljan povod za preispitivanje nije li u pojednostavljivanju rješenja za provođenje presude u slučaju Sejdić-Finci SDP istovremeno obećanje "države za čovjeka" devalvirao do perspektive "države za čovječuljka" u kojoj će sve odluke o državnim poslovima donositi šestorke - ili sedmorke - političkih prvaka bez učešća ili bar konsultacije javnosti.
Ta grupa samozvanih ustavotvoraca, umjesto da u provođenju evropske presude traži ustavne garancije uvažavanja i ravnopravnosti manjina, u ime ekspeditivnosti spremna je da žrtvuje i simbolične ostatke građanskog i multietničkog.
Po tom odsustvu svake potrebe i namjere da se u tako važnim stvarima konsultuje na nivou ekspertize - s domaćim i svjetskim autoritetima za ustavno ili međunarodno pravo, s respektabilnijim nevladinim organizacijama i javnošću - aktuelne bosanskohercegovačke političke vođe neodoljivo podsjećaju na trojku, Izetbegović-Silajdžić-Šaćirbej, koja je uoči Dejtona ignorisala čak i preporuke američkih posrednika da traži savjet eksperata za ustavno pravo. Tako su i došli do toga da prihvate ustav koji su kasnije predstavljali kao "ludačku košulju" a ideja cjelovite Bosne i Hercegovine svela se na završni pokušaj Silajdžića da u razgovoru s Miloševićem isposluje da se Ustikolina ustupi Federaciji "zato što tamo ima najstarija džamija". Po sjećanjima Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke), Milošević je na to rekao: "O, Harise, ne znaš da su je ti idioti digli u vazduh". Silajdžić je odgovorio: "Ali ta lokacija je sveta".
"Harise, sada zvučiš kao Karadžić", odgovorio je Milošević ipak ustupajući Silajdžiću Ustikolinu.
Od tada je prošlo više od šesnaest godina i danas je kasno razmišljati o tome šta bi bilo da su Bosnu i Hercegovinu u Dejtonu zastupali kompetentniji predstavnici - pa da su, recimo, insistirali da u izboru organa i ličnosti na nivou države svi glasaju za sve - ali nije kasno insistirati da se makar u sadašnjim razmatranjima demokratija ne ograničava na pamet šestorke ili sedmorke .
To "prekomponovanje" podsjeća me na jedno predratno putovanje preko snijegom zavijanog Komara, između Travnika i Donjeg Vakufa, i večeru u usamljenoj krčmi pred kojom je bila parkirana desetina kamiona i poneki autobus, uvijek pouzdan znak da se unutra služi dobra hrana. E, tu, u zadimljenoj krčmi, iz pijanog društva izdvojio se delija u razdrljenoj kožnoj jakni i da skrene pažnju tresnuo pivskom flašom o šank.
"Ima li ko da bi se pobio?" - podviknuo je.
Koji trenutak kasnije, iza stola u uglu, ustao je drugi kavgadžija: "Evo ja ću" - rekao je prilazeći prvome. Ovaj ga je zagrlio i uputio novi izazov: "A ima li ko da bi se pobio s nama dvojicom"?
Nekako na tom nivou političke artikulacije - demokratije seoske krčme - odvija se i sadašnje "prekomponovanje" jedva uspostavljene bosanskohercegovačke vlasti. U tome za stranački nezainteresovanog posmatrača i nije najvažnije s kojim će neprirodnim saveznikom, SDA ili SBB, "relativni pobjednik" izbora 2010. formirati parlamentarnu većinu i vlast koja bi trebalo da ispunjava zadaću u vezi s proevropskim reformama.
Birači su, ne dajući nijednoj političkoj partiji apsolutnu većinu, na neki način i postavili scenu za svaku vrstu neizvjesnosti i trgovine glasovima. Samo će neki budući izbori pokazati da li je SDP, sklapajući i zatim odbacujući jednu i prihvatajući drugu još neizvjesnu matematičku većinu, usput žrtvovao i ponešto od principa i vrijednosti zbog kojih su mu građani u značajnom broju ukazali povjerenje u oktobru 2010.
Ovonedjeljna zbivanja pokazuju da i u samom vrhu te partije postoje suštinska neslaganja u vezi s njenim najnovijim odlukama. Riječ je, naravno, o istupanju iz članstva SDP-a potpredsjednika stranke Željka Komšića. Nastojanje stranačkog vodstva da Komšićevu odluku o odlasku predstavi kao "lični čin", koji - kao - osim "žaljenja" ne izaziva dublje potrese i posljedice, pokušaj je da se izbjegne čak i ozbiljan razgovor o principijelnim aspektima njegovog protesta.
Naime - o pristajanju rukovodstva SDP-a da drugi uzastopni izbor Komšića u Predsjedništvo države, koji je ranije istican kao dokaz multietničkog karaktera partije i perspektiva multietničke Bosne i Hercegovine, zarad partnerstva s nacionalno isključivim partijama sada prećutno prihvati kao neku vrstu "greške u sistemu" koja će ubuduće biti uklonjena formiranjem zasebne bošnjačke i hrvatske izborne jedinice u federaciji pa se više neće događati incidenti u kojima će "Bošnjaci birati hrvatskog člana Predsjedništva".
Komšićevo nepristajanje da povjerenje koje mu je ukazalo 337.065 građana glasajući za njega u oktobru 2011. žrtvuje za račun mira u kući i novog partnerstva nije samo lični čin elementarnog samopoštovanja nego i ozbiljan povod za preispitivanje nije li u pojednostavljivanju rješenja za provođenje presude u slučaju Sejdić-Finci SDP istovremeno obećanje "države za čovjeka" devalvirao do perspektive "države za čovječuljka" u kojoj će sve odluke o državnim poslovima donositi šestorke - ili sedmorke - političkih prvaka bez učešća ili bar konsultacije javnosti.
Ta grupa samozvanih ustavotvoraca, umjesto da u provođenju evropske presude traži ustavne garancije uvažavanja i ravnopravnosti manjina, u ime ekspeditivnosti spremna je da žrtvuje i simbolične ostatke građanskog i multietničkog.
Ta grupa samozvanih ustavotvoraca, umjesto da u provođenju evropske presude traži ustavne garancije uvažavanja i ravnopravnosti manjina, u ime ekspeditivnosti spremna je da žrtvuje i simbolične ostatke građanskog i multietničkog.
Po tom odsustvu svake potrebe i namjere da se u tako važnim stvarima konsultuje na nivou ekspertize - s domaćim i svjetskim autoritetima za ustavno ili međunarodno pravo, s respektabilnijim nevladinim organizacijama i javnošću - aktuelne bosanskohercegovačke političke vođe neodoljivo podsjećaju na trojku, Izetbegović-Silajdžić-Šaćirbej, koja je uoči Dejtona ignorisala čak i preporuke američkih posrednika da traži savjet eksperata za ustavno pravo. Tako su i došli do toga da prihvate ustav koji su kasnije predstavljali kao "ludačku košulju" a ideja cjelovite Bosne i Hercegovine svela se na završni pokušaj Silajdžića da u razgovoru s Miloševićem isposluje da se Ustikolina ustupi Federaciji "zato što tamo ima najstarija džamija". Po sjećanjima Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke), Milošević je na to rekao: "O, Harise, ne znaš da su je ti idioti digli u vazduh". Silajdžić je odgovorio: "Ali ta lokacija je sveta".
"Harise, sada zvučiš kao Karadžić", odgovorio je Milošević ipak ustupajući Silajdžiću Ustikolinu.
Od tada je prošlo više od šesnaest godina i danas je kasno razmišljati o tome šta bi bilo da su Bosnu i Hercegovinu u Dejtonu zastupali kompetentniji predstavnici - pa da su, recimo, insistirali da u izboru organa i ličnosti na nivou države svi glasaju za sve - ali nije kasno insistirati da se makar u sadašnjim razmatranjima demokratija ne ograničava na pamet šestorke ili sedmorke .