Dostupni linkovi

logo-print
Ovog petka – 1. februara 2013. godine – Hilary Clinton će predati dužnost američkog državnog sekretara dosadašnjem demokratskom senatoru iz države Massachusetts Džonu Keriju (John Kerry). Od subote će, kako je vlastito iskustvo s napuštanjem te dužnosti opisala jedna od njenih prethodnica Madeleine Albright, jutarnje novine čitati na potpuno nov način.

„To je istina“, rekla je o tome gospođa Clinton u svom posljednjem intervjuu kao šefica američke diplomatije za emisiju „Nightline“ televizijske mreže ABC. „Povodom bilo kakvog izvještaja (u medijima) sve vrijeme sam osjećala odgovornost, pitala svoje saradnike šta ćemo uraditi povodom toga – kako se to desilo, šta znate o tome, a sada to više neću raditi iako ću još razmišljati o tome“.

Povodom okončanja četverogodišnjeg mandata, u kojem je na putovanjima provela 401 dan i posjetila 112 zemalja – više nego ijedan državni sekretar prije nje – Hilary Clinton je nebrojeno puta odgovarala i na pitanje hoće li se 2016. godine kandidovati za predsjednicu. Odgovorila je kako „već četiri godine nije u politici“ i kako o tome nikakve odluke nije donijela.

To je detalj u kojem je primopredaja dužnosti u Stejt departmentu poučna i za bosansko političko iskustvo ako u njemu, u paradi sujeta i samima sebi dovoljnih karaktera, uopšte ima neko na iole značajnijem položaju ko misli da bi se iz svjetskog iskustva moglo i moralo ponešto i naučiti.

Koliko je, recimo, opaska jedne od najdinamičnijih ličnosti savremene Amerike kako „već četiri godine nije u politici“ u najdubljem kontrastu s iskustvima aktuelnog bosanskohercegovačkog šefa diplomatije: on je ujedno i predsjednik partije i, bar po onome što javnost dnevno saznaje o njegovim aktivnostima, često je zauzetiji partijskim nego državnim poslovima.

Umjesto potpunog posvećivanja odgovornom poslu vođenja bosanskohercegovačke diplomatije, u funkciji ostvarivanja projekta euroatlantskih integracija, ministar je kao stranački vođa dio putujućeg cirkusa političkih „šestorki“ ili „četvorki“ koje se evo već treću godinu nakon izbora 2010. godine iscrpljuju u međustranačkim otimačinama za funkcije. Pri tome je opstanak na vlasti, pa i na funkciji ministra spoljnih poslova, značajniji od svih velikih političkih principa i predmet je trgovine u kojoj se politički savezi sklapaju po pijačnom principu „najbolje ponude“.

Hilari Klinton

Hilari Klinton

Ta upućenost na partiju kao izvor moći i održavanja na vlasti ne počinje, naravno, od sadašnjeg ministra spoljnih poslova: partije i njihove koalicije, u kojima se nerijetko žrtvuju principi za postizanje matematičke većine i po cijenu potpunog zastoja državnih poslova i ispunjavanja međunarodnih obaveza – što u Bosni i Hercegovini traje od aprila 2006. godine – u tom izvitoperenju demokratije uzdižu se iznad državnih poslova i nerijetko ih sasvim paralizuju.

Čak i kada politički prvaci, poput najnovijeg ministra bezbjednosti, u javnosti nastupaju s obećanjem „podrške nezavisnom pravosuđu i policiji“ – iako u funkcionirajućoj demokratiji te institucije ne trebaju ničiju podršku ili tutorstvo: njihova nezavisnost je najuzvišeniji ustavni princip, nije teško iza tog pozivanja na visoke principe vidjeti kako ministar i pravosuđu i policiji dnevno stavlja do znanja šta očekuje od njih. Tako njegov list, za čiju se naklonost od ulaska u politiku borio i očito izborio, u dnevnoj proizvodnji optužbi protiv „ratnoprofiterske i državne mafije“ ide i tako daleko da otvoreno poručuje novimenovanom ministru policije šta od njega očekuje u obračunu s kompanijama i poslovnim ljudima na ministrovoj „crnoj listi“: od njega se traže „istrage za neplaćanje poreza i koncesije, otimanje kompanija, nelegalnu prodaju bh. imovine u inozemstvu i niz drugih krivičnih djela“.

Osim, što dolazeći sa stranica lista koji izražava volju i prioritete ministra, predstavljaju oblik vaninstitucionalnog uticaja na pravosuđe i policiju, ovakve kampanje u medijima ne mogu zamijeniti odgovoran posao dokumentovanja, gonjenja i kažnjavanja različitih oblika kriminala u čemu ne može biti unaprijed pošteđenih. A za takvo šta potrebne su institucije koje uživaju stvarnu nezavisnost a ne tek „podršku“ ministara koji su svuda u svijetu demokratije prolazni.

Očito je naravno kako nije baš umjesno porediti funkcionisanje državnih institucija najmoćnije i jedne od najslabijih, uz to i postkonfliktne države, ali u toj tački – odvajanja partijskih i državnih poslova – valja ako ništa više uočiti bitnu razliku: u Americi politički prvaci izabrani ili imenovani na javne funkcije ne učestvuju u dnevnim aktivnostima svojih partija.

Taj posao, između dva izborna ciklusa, vode - svako za svoju stranku - Demokratski nacionalni komitet i Republikanski nacionalni komitet i njihova je odgovornost vođenje partije, utvrđivanje i promocija njene platforme i sakupljanje novca i podrška stranačkim kandidatima na izborima. Predsjednik, senatori i kongresmeni, državni sekretar i drugi ministri imaju ozbiljnijeg državnog posla i, kako to ovih dana govori odlazeća šefica diplomatije, „ne bave se politikom“.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG