Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Dosjetke umjesto vizije


Kongres SDP-a u oktobru 2011

Kongres SDP-a u oktobru 2011

U cijeloj paradi izbornih obećanja i prognoza, jedino najveći gubitnici izbora u Bosni i Hercegovini – Socijalnodemokratska partija – pogodili su „u sridu“ kad su, u predizbornim nastupima svog kandidata za državno Predsjedništvo i samog šefa partije, ponavljali: „Poslije Bakira – Bakir“. Tako su mislili i birači ali, na žalost SDP-a, to neće biti njihov kandidat Bakir Hadžiomerović nego ponovo Bakir Izetbegović. Ovakav ishod uskratio je građanima priliku da vide hoće li se – i kako – ostvariti još jedno izborno obećanje esdepeovskog kandidata za Predsjedništvo: u predizbornim intervjuima tvrdio je da je Izetbegović toliko opsjednut foteljom u kojoj sjedi u Predsjedništvu da će mu je on dan nakon izbora pokloniti da je nosi kući.

U nedjelju uveče se pokazalo da dosjetke nisu pomogle SDP-u da zauzme bošnjačko mjesto u državnom vrhu. Štaviše, ta stranka se od najvećeg dobitnika na izborima 2010. godine pretvorila u najvećeg gubitnika u izborima 2014.

Neki njeni istaknuti predstavnici u prvim pokušajima objašnjavanja te izborne katastrofe posegnuli su za – površno gledano – najlakšim objašnjenjem: takvo nam je biračko tijelo, oduvijek je bilo naklonjeno nacionalistima, i još jednom je glasalo „za džamiju“.

Taj pokušaj okrivljavanja birača, kao još jedna varijacija na temu „narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje“, taktički je pogrešan jer stranke i njihove vođe nemaju tu moć da ocjenjuju i smjenjuju narod a narod ima moć da ocjenjuje i smjenjuje političare. Ali, takvo objašnjenje izbornog ishoda i činjenično je pogrešno: prije samo četiri godine to isto biračko tijelo poklonilo je povjerenje i glasove upravo SDP-u i upravo zato što je u njemu vidjelo nadu za raskid s godinama vladavine nacionalizma i povratak Bosne i Hercegovine na put euroatlantskih integracija.

Ta očekivanja drastično su iznevjerena.

Najprije je trebalo punih 14 mjeseci nakon izbora da se formira vlast a ostatak mandata protekao je u permanentnoj krizi uspostave i razvaljivanja neprirodnih koalicija: upravo je SDP, kao pretpostavljena perjanica nenacionalističke politike, povezujući se sa strankama dokazane nacionalističke tradicije, zamutio ili čak izbrisao razlike između građanskog i nacionalnog u politici do tačke na kojoj – u izborima u prošlu nedjelju – više nije imao nikakvog osnova da se predstavlja kao alternativa vladavini nacionalizma.

Slabljenju SDP-a doprinijelo je i unutrašnje podvajanje u stranci: za razliku od ranijih razlaza s nekim od najistaknutijih stranačkih kadrova – u kojima je načelo „koga nema bez njega se može“ dokazivano čak i jačanjem jedinstva i privlačnosti stranke – izlazak iz stranke Željka Komšića i formiranje njegove Demokratske fronte označili su i masovno okretanje članova i potencijalnih glasača SDP-a toj novoj političkoj opciji. Po preliminarnim rezultatima izbora, Komšićeva fronta po broju glasova ubjedljivo je ispred SDP-a u izborima i na kantonalnom, i na federalnom i na državnom nivou.

Posljednji stranački lojalisti ovih dana još pokušavaju dokazati da ovako temeljit poraz SDP-a nije posljedica nerada njegovih kadrova – ukazuju na „mnoge dobre stvari“ koje je uradila federalna vlada: vraćanje dugova i ispunjavanje obaveza prema penzionerima, modernizacija rudnika, brža izgradnja autoputa nego za vrijeme bivših vlasti – ali se od partije velikih obećanja očekivalo mnogo više.

Prije svega – ako je aspiracija većine građana Bosne i Hercegovine njeno pridruživanje Evropskoj Uniji i NATO-u, činjenica da je zemlja u protekle četiri godine nastavila da zaostaje na tom putu i da je i po zvaničnim izvještajima evropskih institucija potonula na samo dno liste kandidatkinja za članstvo u Uniji ne ostavlja prostora za pozitivnu ocjenu nijednoj stranci koja je pripadala koalicijama na vlasti.

One su u protekle četiri godine predsjedavale nad produbljivanjem osjećaja besperspektivnosti; u zaokupljenosti stalnom preraspodjelom vlasti nisu nalazile načina da uspostavljaju domaća i međunarodna partnerstva za ispunjavanje i minimalnih evropskih uslova kao što je provođenje presude evropskog suda u „slučaju Sejdić-Finci“ ili zahtjev za uspostavu mehanizama koordinacije koji bi omogućili da zemlja u odnosima s Evropom „govori jednim glasom“; u odnosu na susjede, prije svih Hrvatsku i Srbiju, potisnuti su na marginu međunarodnog interesovanja, bez ijedne značajnije državne posjete.

U izbornoj kampanji vodećih partija bilo je upadljivo odsustvo bilo kakvih ideja o tome kako vratiti zemlju na evropski put. Dosjetke – poput one o „Bakiru poslije Bakira“ iz uvoda ovog teksta – nisu mogle biti zamjena za viziju Bosne i Hercegovine u Evopi. To se neminovno reflektovalo na apatiju birača: prevareni prije četiri godine – mnogi od njih nisu vidjeli kome dati glas a tim svojim neizlaskom na izbore prepustili su teren partijskim vjernicima i dužnicima što po prirodi stvari favorizuje partije koje su najduže vladale i gradile stranačku infrastrukturu.

Serija ostavki funkcionera SDP-a na stranačke dužnosti nagovještaj je da bi ta partija mogla nešto i naučiti iz izbornog debakla. Ali, njen poraz poučan je i za stranke koje su mnogo bolje prošle na izborima: sklapanje neprirodnih koalicija u raspodjeli vlasti može se pokazati kao onaj dobitak na mostu koji se gubi – na ćupriji.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG