Dostupni linkovi

logo-print

Kako protiču godine, evo već ih je 19 otkako su predsjednici Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije – Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević – stavili inicijale na sporazum postignut nakon tronedjeljnih pregovora u vojnoj bazi u Dejtonu u američkoj državi Ohajo, „Dejton“ izaziva različita osjećanja i reakcije „legitimnih predstavnika tri konstitutivna naroda“ u Bosni i Hercegovini: za Bošnjake – to je međunarodno nametnuti sporazum koji doživljavaju kao „ludačku košulju“; za Hrvate – okvir u kojem su uskraćeni za punu ravnopravnost; za Srbe – „slovo Dejtona“ je garancija postojanja Republike Srpske u svom „punom ustavnom kapacitetu“.

Bošnjački odnos prema Dejtonu odredio je tadašnji predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, kad je u hladno dejtonsko jutro 21. novembra – nepuna dva sata prije zakazane press konferencije na kojoj će američki pregovarači objaviti neuspjeh pregovora – prihvatio Miloševićevu ponudu da se još neriješeni status Brčkog riješi međunarodnom arbitražom, i teška srca zaključio: „Ovo je nepravedan mir“, a zatim dodao „ali moj narod treba mir“.

To je svih ovih godina u bošnjačkoj javnosti pothranjivalo osjećaj kako je „nepravedni mir“ nametnut žrtvi i praktično je onemogućavalo kritičku valorizaciju uloge i političke kompetentnosti tadašnjeg bošnjačkog vodstva i njegove odgovornosti za promjenu međunarodne percepcije rata u Bosni i Hercegovini od agresije na međunarodno priznatu državu do međuetničkog sukoba koji se onda rješava mapama i teritorijalnim podjelama.

A kolika je potreba za tom kritičkom valorizacijom i koliko je odsustvo političke vizije i alternativa toj politici podjele pokazao je – upravo uz 19. godišnjicu Dejtonskog sporazuma – najautentičniji sljedbenik Alije Izetbegovića: njegov sin Bakir koji je upravo ponovo izabran za člana državnog Predsjedništva.

Gostujući u Centralnom dnevniku Senada Hadžifejzovića, na pitanje da li bi u Dejtonu bilo nešto drugačije da je on bio uz oca, odgovorio je kako nije trebalo priznati Republiku Srpsku i kako bi on „dao više Srbima u Sarajevu a više Bošnjacima na Drini“.

„Da sam bio u Dejtonu, možda bi to bilo drugačije“.

Ta izjava značajna je prije svega kao najviši simbolički izraz pustoši u bošnjačkom političkom razumijevanju i promišljanju nedavne prošlosti i dobrim dijelom objašnjava odsustvo vizije budućeg. Prvo – ona počiva na pogrešnoj pretpostavci da se o Republicu Srpskoj i teritorijalnom razgraničenju odlučivalo pod pritiskom u Dejtonu.

To jednostavno nije tačno: o razgraničenjima i mapama razgovaralo se od samih početaka međunarodnih pregovora o Bosni i Hercegovini, od Lisabona preko Ženeve do Dejtona i oni koji su u tim pregovorima zastupali državu nikada u tom procesu nisu imali viziju očuvanja njene cjelovitosti i obezbjeđenja ustavnih a ne teritorijalnih garancija ravnopravnosti.

Drugo – ona pokazuje da ni gotovo 20 godina kasnije bošnjačka politika nema ništa značajnije da ponudi osim trgovine teritorijama („dao bi Srbima više u Sarajevu a Bošnjacima više na Drini“).

Nad mapama se može rekonstruisati istorija onoga što je međunarodnopravno okarakterisano kao „udruženi zločinački popduhvat“ u ubijanju Bosne: njena etnička mapa po posljednjem predratonm popisu iz 1991. pokazala bi kako u njoj jednostavno nije bilo značajnijih teritorija koje bi mogle biti dodijeljene Bošnjacima, Srbima ili Hrvatima i kako su etnička razgraničenja mogla da se provedu samo u „etničkim čišćenjima“. To se potvrđivalo sa svakom novom kolekcijom mapa podijeljene zemlje: progoni su se odvijali na teritorijama koje su u mirovnim pregovorima i ponuđenim mapama bile namijenjene jednoj, drugoj ili trećoj „strani“.

Dejton je u tom procesu bio samo finalizacija ranije već postigutih sporazuma i o Republici Srpskoj, i o teritorijalnom omjeru razgraničenja - 51 prema 49 posto - i o ustavnim ovlašćenjima države i njenih entiteta.

U njemu je, recimo, sporazum o Sarajevu – nasuprot izjavi Izetbegovića mlađeg kako se za nešto manje u Sarajevu moglo dobiti nešto više na Drini – prošao kroz brojne alternativne varijante: od neke vrste distrikta sličnog Vašigtonu preko grada koji bi se brinuo o zajedničkim potrebama (struja, voda, saobraćaj) dok bi opštine same odlučivale hoće li pripadati Republici Srpskoj ili Federaciji do iznenađujućeg ustupka Miloševića u samoj završnici pregovora da su „Muslimani zaradili Sarajevo“ nakon što su izdržali „trogodišnje granatiranje bosansko-srpskih kukavica“. Sličan teritorijalni ustupak napravio je i pristankom za proširenje goraždanskog koridora koji je u dejtonskim kuloarima nazvan i „put viskija“ jer je Milošević na to pristao tek kad je popio četiri čaše iz boce s viskijem. Sporazum je postignut tek u posljednjem trenutku njegovim pristankom na naknadnu arbitražu o Brčkom.

Bosanskohercegovački pregovarači ostavili su na službene američke posrednike utisak „mini-Jugoslavije“: Izetbegović – ili „Izzy“ iz njihovih službenih bilješki – više im se činio kao „vođa pokreta nego praktični lider na vlasti“, a Silajdžić i Šaćirbej bili su više zaokupljeni međusobnim rivalstvom nego samim pregovorima. Na kraju su prihvatili Dejtonski sprazum jer je alternativa bila puno neizvjesnija: Amerikanci su bili spremni da dalju brigu o Bosni prepuste Evropljanima a oni su – po Holbrukovoj služenoj bilješci – bli skloni da prihvate ishod koji bi povećao šanse za „veliku Srbiju“.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG