Dostupni linkovi

logo-print
Na otvaranju izložbe "Prijedor: Životi iz bosanskog genocida" u Muzeju Holokausta nedaleko od St. Louisa 25. novembra 2007. godine, koju je posjetilo 10.729 ljudi, novinar prestižnog britanskog dnevnika The Guardian, Ed Vulliamy, obratio se prisutnim Prijedorčanima do boli snažnom porukom; "Vi nije trebalo da budete ovdje, trebalo je da budete mrtvi".

Od tada je ta izložba postavljena i na desetak američkih univerziteta i predstavljena i u zgradi američkog Kongresa. Prognani Prijedorčani, kojima je bila namijenjena smrt, tako su priču o ratnim zlodjelima u svom gradu - uz pomoć američkih prijatelja Bosne - podijelili s američkom akademskom, političkom i ljudskim pravima zaokupljenom javnošću.

Povod za vraćanje toj temi je manifestacija koja se u četvrtak održala u Sarajevu i nekim drugim gradovima, u kojima su građani nosili bijele trake oko ruke u znak sjećanja na 31. maj 1992. kad su lokalne srpske vlasti u Prijedoru, nakon što su nasilno smijenile izabrane opštinske funkcionere, naredile nesrpskom stanovništvu da oko ruke nose bijele trake i da na kuće izvjese bijele čaršafe ili zastave kao uvod u jednu od najsistematskijih kampanje "etničkog čišćenja" provedenu u Bosni i Hercegovini devedesetih. U njoj je ubijeno više od tri hiljade civila - uz stotine "nestalih" - a više od 31.000 ih je prošlo kroz logore Omarska, Keraterm i Trnopolje u kojima su dokumentovani neki od najdrastičnijih zločina protiv čovječnosti.

Prijedor je i drastičan primjer nastojanja lokalnih vlasti da se izbriše sjećanje na zlodjela iz nedavne prošlosti: tamo opštinski odbornici pripremaju posebnu sjednicu Skupštine opštine "o obilježavanju 20 godina od početka ratnih sukoba u Prijedoru" koja bi trebalo da međunarodno utvrđene činjenice o progonu genocidnih razmjera zamijeni maglama o "ratnom sukobu".

Riječ je, naravno, o unaprijed propaloj misiji u kojoj se poratnim generacijama Prijedorčana nudi verzija istorije u potpunom nesporazumu s onim što čitav svijet zna o zbivanjima devedesetih u njihovom gradu.

Britanski novinar Ed Vulliamy, citiran na početku ovog teksta, bio je jedan od prvih koji je već u ljeto 1992. izvještavao o prijedorskim koncentracionim logorima. Američki novinar Roy Gutman već 1993. godine objavio je knjigu "Svjedok genocida" koja se u najvećem dijelu zasniva na njegovim izvještajima o ratnim zlodjelima u prijedorskom kraju za koje je dobio i najprestižnije priznanje u američkom novinarstvu - Pulitzerovu nagradu. Neke od najautentičnijih zapisa o Prijedoru devedesetih sačinio je Peter Maass, tada kao dopisnik dnevnika Washington Post, i ti zapisi takođe čine značajan dio njegove knjige kod nas prevedene pod naslovom "Ljubi bližnjega svoga".

Nastojanje da se tim međunarodnim svjedocima genocida porekne autentičnost u svijetu je već dobilo i svoju pravnu valorizaciju: britanski ljevičarski časopis "Living Marxism" (Živeći marksizam) objavio je tekst pod naslovom "Slika koja je obmanula svijet" u kojem je tvrdio kako je britanska TV ITN falsifikovala sliku logoraša Fikreta Alića u logoru Trnopolje. Reporteri Penny Marshall i Ian Williams tužili su marksistički magazin za "krajnje štetan napad na njihovu reputaciju i profesionalni integritet" i spor je završen presudom u kojoj je magazin morao isplatiti odštetu od po 150.000 funti za dvoje reportera i 75.000 funti ITN-u (koji je svoj dio odštete namijenio Crvenom krstu za rad sa žrtvama ratnih sukoba). Pod finansijskim teretom te presude magazin "Living Marxism" je 2000. godine prestao izlaziti.

Pokušaji da se istina o Prijedoru zamagli sjećanjem opštinskih odbornika na "20. godišnjicu početka ratnih sukoba u Prijedoru" trebalo bi da zamijene poklonjenje, prije svega, upravo izabranih opštinskih odbornika žrtvama koncentracionih logora; "nestalima" još neiskopanim iz masovnih grobnica; više od 200 ubijenih na Korićanskim stijenama; svima koji su preživjeli progone i poniženja.

Desetine međunarodnih i domaćih sudskih presuda, uključujući i presudu na 40 godina zatvora za ratnog predsjednika opštine i kriznog štaba u Prijedoru doktora Milomira Stakića, trebalo bi da budu polazna osnova u ustanovljenju kulture sjećanja na rat i sve njegove žrtve. Lokalni političari, ali i prosvjetni radnici, nevladine organizacije, mediji i umjetnici - da spomenem samo neke od najpozvanijih - nalaze se pred izborom između odgovornosti i hrabrosti da se kaže istina i držanja generacija koje tek dolaze u dubokom nesporazumu s cijelim svijetom.

Iako sve prethodno kazano u ovom tekstu valjda pokazuje koliko se autor slaže s motivima svih onih koji su 31. maja nosili bijelu traku u znak solidarnosti s prijedorskim žrtvama, njegovo zadovoljstvo bilo bi potpunije kada bi dobar dio tih časnih građana sljedeći put, kad majke vojnika poginulih u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu ponovo dođu da polože cvijeće na mjestu njihove pogibije, izišao da ih dočeka, izrazi im saosjećanje i zaštiti ih od urlanja onih koji ne znaju koliko je majčinska suza iznad svake dnevne politike i manipulacija, nezavisno od toga koja je zločinačka politika odgovorna za smrt njihovog djeteta.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG