Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Boston će biti


Građani u SAD pale sveće za ubijene i ranjene na Bostonskom maratonu

Građani u SAD pale sveće za ubijene i ranjene na Bostonskom maratonu

Nikada nisam mislio da čovjek mora imati neku ličnu vezu, lična iskustva sa gradom koji se nađe na udaru terora – bilo to Sarajevo devedesetih, Njujork 11. septembra 2001. ili Boston ove nedjelje – da bi saosjećao sa stradanjem nevinih u tim gradovima.

Ali, pošto sam živio u sva tri grada, osim te opšteljudske užasnutosti okrutnošću masovnog ubijanja potpuno nedužnih i saosjećanja s njihovim najbližim, troipogodišnje ubijanje Sarajeva i zločinačke napade na Njujork i Boston doživljavao sam i sa dodatnim osjećanjem nasilja nad gradovima i ljudima koji su obilježili i neka od najznačajnijih poglavlja mog ljudskog i profesionalnog trajanja i neke od najsvečanijih dana u životu moje porodice: u Sarajevu su rođena oba moja sina i tamo je – na stranicama i u vođenju tada glavnog bosanskohercegovačkog dnevnika – oblikovan i moj profesionalni novinarski put; iz Njujorka sam nakon četiri godine dopisnikovanja, 1981-85, ponio u Sarajevo riješenost i inspiraciju da se posvetim novinarstvu u službi javnosti, a moj tada četverogodišnji Mirza je na rastanku s mojim kolegom na njujorškom aerodromu izrekao rečenicu koja savršeno opisuje prirodu seoba: „Mi sada idemo kući i ne vraćamo se više kući“; u Bostonu sam, na jednogodišnjem akademskom i novinarskom gostovanju na Harvardu, 1994-95, provodio dane i večeri u susretima i razgovorima s ljudima koji su, u toj američkoj prijestolnici slobodarskih tradicija i akademske misli, pokazivali savršeno razumijevanje bosanske tragedije i saosjećanje sa Sarajevom.

Jedno od tih prijateljstava počelo je tako što je Ed Herbert, čovjek u biznisu s kompjuterima u okolini Bostona, na Nacionalnom javnom radiju slušao intervju sa mnom – kao glavnim urednikom lista koji nastavlja da izlazi svakodnevno na prvoj liniji odbrane Sarajeva – i zajedno sa susjedima Rodžerom i Džojs Meknil (Roger and Joyce McNeil) inicirao osnivanje organizacije „Američki prijatelji Bosne i Hercegovine“ i pozivao me da govorim u crkvama, sinagogama i džamijama u Masačusetsu o doživljaju terora nad Sarajevom: neki od tih javnih nastupa su i snimani i emitovani u programima američke televizije.

U godinama terora nad Sarajevom uvijek sam s izvanrednim poštovanjem čitao razmišljanja o Bosni i Hercegovini kolumniste New York Timesa Entonija Luisa (Anthony Lewis) i bio sam počašćen kad su Vesnu i mene on i njegova supruga Margaret, predsjednica Vrhovnog suda države Masačusets, pozvali na privatnu večeru u njihovom domu u Kembridžu: nakon tog susreta Toni – kako su prijatelji oslovljavali Luisa – napisao je kolumnu „Fanatični i okrutni“ u kojoj je prirodu ljudskog zla objašnjavao razmišljanjem nad fotografijom agencije AP koja pokazuje sedmogodišnjeg dječaka iz Sarajeva Nermina Divovića u lokvi krvi: dječak je ubijen snajperskim hicem u glavu dok je s majkom Dženanom prelazio ulicu u centru grada. Luis je savršeno razumio prirodu tog zločina. Znao je da dječak nije mogao biti usputna žrtva nekakvog ratnog sukoba: snajperista vidi majku i dijete, fokusira odabranu metu, vidi glavu djeteta i puca bez milosti. Luis postavlja pitanje: „Šta može navesti ljudska bića da čine takve stvari. Političari mogu“ – kaže komentator i zatim pokazuje kako su Milošević i Karadžić, svako iz svojih razloga, raspirivali ubilačku mržnju. Luis je umro 25. marta ove godine.

Tako Boston za mene nije tek grad u središtu međunarodne pažnje u nedjelji koja ističe već i grad vrlo dubokih ličnih uspomena i osjećanja među kojima su i susret sa senatorom Edvardom Kenedijem (Edward Kennedy) u biblioteci koja nosi ime njegovog brata, predsjednika Džona Kenedija (John); nastupi na konferencijama za štampu s kongresmenima Frankom i Markijem (Barney Frank i Ed Markey); susreti u neformalnoj atmosferi sa najistaknutijim ličnostima američkog političkog, ekonomskog i umjetničkog života tokom i naročito nakon njihovih gostovanja na Harvardu.

“Hrabrost” da se postavi eksplozivna naprava u gomili ljudi okupljenih oko linije završnice Bostonskog maratona 2013. žalosno je podsjećanje na vrijeme u kojem živimo: jednostavnije - terorizam je u značajnoj mjeri uspio da učini savremeni svijet i življenje u njemu taocima straha i svakovrsnih ograničenja slobode komuniciranja i kretanja.

Razmišljajući ovih dana o tome koliko je zla potrebno da se postave bombe koje će ugasiti živote i raskomadati tijela ljudi okupljenih oko tako uzvišenog ljudskog nastojanja kao što je učešće u maratonskoj trci, vraćam se sjećanjima na vrijeme opsade i ubijanja Sarajeva: sjećajući se pjesama koje su doprinosile da vjerujemo kako – makar i negdje daleko – neko osjeća našu bol, sjećam se koliko mi je u vrijeme opsade i ubijanja Sarajeva značilo ohrabrenje iz pjesme “Sarajevo će biti” Zlatana Fazlića i Đorđa Balaševića:

“… I kada šuti Sarajevo pjeva, i kada žmuri svjetlucaju mu oči, suzama kiša u oluk se slijeva, Sarajevo će biti, sve drugo će proći …”

I, sa svim osjećanjima pred okrutnošću ubistva osmogodišnjeg Martina Richarda u Bostonu 2013, htio-ne htio, razmišljam o ubistvu sedmogodišnjeg Nermina Divovića u ratnom Sarajevu i znam, kao u pjesmi iz vremena opsade Sarajeva, “Boston će biti, sve drugo će proći”.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG