Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Bošnjačka dobra i loša vijest


Fahrudin Radončić i Bakir Izetbegović

Fahrudin Radončić i Bakir Izetbegović

Bosanskohercegovačka omiljena politička zabava – beskrajno „preslaganje parlamentarnih koalicija“ u kojem se, naročito od izbora 2010, sklapaju i razvaljuju politički savezi – doživljava ovih dana najnoviju epizodu s demonstracijom „bošnjačkog jedinstva“ u izvedbi donedavno naizgled nepomirljivih protivnika: Stranke demokratske akcije Bakira Izetbegovića i Saveza za bolju budućnost Fahrudina Radončića. Obje su te partije u ovih pet godina praktikovanja bosanske slagalice već doživljavale i idilu i raskid veze i s drugim partnerima, socijaldemokratima i Demokratskom frontom, ali je ova najnovija koalicija dočekana s naglašenim optimizmom prije svega u bošnjačkom dijelu bosanske političke javnosti. Dočekana je i s olakšanjem među partijama koje baštine nasljeđe srpskog i hrvatskog nacionalizma iz devedesetih. Bošnjaci, od vjerskih autoriteta do akademskih promotora bošnjaštva, vide u ovom ujedinjavanju dviju najuticajnijih bošnjačkih partija „veliki korak naprijed“, uvjereni da je bošnjačko jedinstvo uslov i garant jedinstva na nivou države.

A to – kako će se najnoviji savez odraziti na Bosnu i Hercegovinu u cjelini – i jeste jedino relevantan test vrijednosti za sada samo manifestacionog povezivanja SDA i SBB.

„Dobra vijest“ bila bi da sada neupitnu većinu na federalnom i respektabilan broj zastupnika na državnom nivou nova koalicija iskoristi za ubrzano usvajanje i odgovorno provođenje proevropskih reformi u saradnji i uvažavanju razlika – a ne u konfrontaciji – s drugim nacionalnim strankama i blokovima. Dječije bolesti svih novih uživalaca privilegija vlasti, kao što su smjene i postavljenja na ministarskim i drugim javnim funkcijama i direktora u javnim preduzećima, ugodna su i unosna za vladajuće stranke i njihove izabranike, ali one još i ne počinju da daju odgovor na pitanje ima li nova vlast viziju i sposobnosti da projektuje i provodi odavno zaustavljene reformske projekte. Predugo je već prošlo otkako su predstavnici svih parlamentarnih stranaka, uključujući i najnovije partnere na vlasti, potpisali izjavu kojom se obavezuju na ispunjavanje uslova za približavanje Evropi. Od tada, međutim, nije učinjeno gotovo ništa. Lideri najnovije vladajuće koalicije, nakon ovog „medenog mjeseca“ samočestitanja i euforičnih javnih pohvala zbog najzad nađenog „jedinstva“ imaju samo jedan način da pokažu kako je njihovo lično približavanje zaista u najboljem bošnjačkom pa i svebosanskom interesu: da iziđu s projektom i rokovima reformi i da ga počnu provoditi u parlamentima u kojima imaju ujerljivu većinu. Sve drugo će i ovu epizodu vratiti u kolekciju „već viđenog“ u bosanskhercegovačkim decenijama zaostajanja.

Kao i u svim društvenim procesima i ovdje ima i potencijalno „loša vijest“: da je „bošnjačko jedinstvo“ ispunjavanje do sada neostvarene želje i srpskog i hrvatskog nacionalizma da se najzad nađe i „treći partner“ u podjeli svega preostalog u Bosni i Hercegovini na tri. Kada je 1990. godine nakon decenija jednopartijskog monopola i u Bosni i Hercegovini zavođena demokratija, ona je – na žalost a pokazalo se i s tragičnim posljedicama – počela svrstavanjem javnosti iza tri nacionalna pojekta, vezanjem zastava i pozivom lidera tri nacionalističke stranke biračima da glasaju jedni za druge. U pobjedničkoj euforiji počeli su s otimačinom i krčmljenjem društvene imovine, podrazumijevajuči da izbornim pobjednicima pripadaju i sve funkcije u javnim preduzećima „od portira do direktora“ a kad se s projektom podjele došlo i do teritorijalne podjele u zemlji u kojoj su svuda živjeli i jedni i drugi i treći ni ekskluzivno „srpska“ ni ekskluzivno „hrvatska“ teritorija nisu se mogle stvoriti bez „etničkog čišćenja“. Tako je, u odsustvu zajedničke vizije, ideja podjele kuliminirala u zločinima neviđenim u Evropi od vremena Drugog svjetskog rata.

Ovih dana navršiće se dvadeset godina otkako je Dejtonskim mirovnim sporazumom obustavljen rat u Bosni i Hercegovini. Od tada je ostvaren i golim okom vidljiv napredak u obnovi infrastrukture ali nije urađeno ni približno dovoljno u stvaranju funkcionirajuće države i njenom osposobljavanju za približavanje Evropi. Zemlja je bespomoćno ostavljena na slijepom kolosijeku euroatlantskih integracija pored toga i zato što nijedan od tri etnički ekskluzivna nacionalna projekta ne odustaje od ratnih ciljeva. Bošnjaci kao i tada insistiraju na „jedinstvenoj Bosni i Hercegovini“ ali u njihovom političkom projektu nema ideje koja bi tu zajednicu učinila jednako privlačnom i za Srbe i za Hrvate i „ostale“: ni područja u kojima su oni u većini nisu oaze jednakih prava i perspektiva. Vladajuće srpske partije proglasile su „očuvanje Republike Srpske“ kao najviši nacionalni interes, iako nema ni domaćih ni međunarodnih prijetnji njenom opstanku, a kad iz lokalnih potreba valja podići političke tenzije najavljuju referendume kojima se dovodi u pitanje i sam opstanak Bosne i Hercegovine. Hrvatska vodeća stranka je svoju misiju osiguranja „jednakopravnosti hrvatskog naroda“ pretvorila u kampanju preko posrednika za „treći entitet“ i konačnu podjelu svega u Bosni i Hercegovini na tri.

To je kontekst u kojem će jedino moći da se ocjenjuje i djelotvornost „bošnjačkog jedinstva“: hoće li ono i među hrvatskim i srpskim strankama naći interes i partnere za povratak na euroatlantski put ili će – logikom sadjejstva tri u osnovi rivalska nacionalna projekta – doprinositi produbljivanju podjela.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG