Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Do Brazila i dalje


Ovu će nedjelju, u sjećanjima današnje generacije Bosanaca i Hercegovaca, obilježiti provala najpozitivnijih osjećanja u 68. minutu odlučujuće kvalifikacione utakmice za Svjetsko prvenstvo s Litvanijom: prodor i precizno dodavanje Edina Džeke s gol-aut linije na lijevoj strani u sredinu golmanskog prostora i smireno – kao na lakšem treningu - skretanje lopte u mrežu Vedada Ibiševića. Bio je to gol koji je opečatio pobjednički pohod reprezentacije Bosne i Hercegovine u kvalifikacijama i otvorio joj vrata da zajedno s evropskim i svjetskim velesilama poput Španije, Engleske, Italije, Njemačke, Holandije ... u junu iduće godine učestvuje na Svjetskom prvenstvu u Brazilu.

Selektor državnog tima Safet Sušić i njegovi izabranici poklonili su tako Bosancima i Hercegovcima kod kuće i u svijetu dragocjen trenutak radosti, ponosa i samopoštovanja.

U mojoj porodici – u kojoj su utakmice i naročito pobjede Bosne i Hercegovine uvijek porodični praznik – ovaj trijumf u Litvaniji riješio je i slatke muke oko jednog rođendanskog poklona: sedmogodišnji unuk Andrew, koji na treninzima svog kluba Dragons („zmajevi“ – zna se) naizmjenično nosi dresove svojih ljubimaca Džeke i Pjanića, isposlovao je da ga tata Mirza vodi na novembarsku utakmicu s Argentinom u Saint Louisu.

Ovaj autor imao je neposredna profesionalna iskustva s nekim od „istorijskih golova“ iz prošlosti: Prije 40 godina, kao sportski urednik u svojim novinama, gledao sam izbliza i opisivao pobjede Jugoslavije protiv Grčke u Atini (4:2) i Španije u Frankfurtu (1:0) u kojima su bosanskohercegovački fudbaleri imali neke od glavnih uloga u sportskoj drami osiguranja Jugoslaviji učešća na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 1974. U Atini je Duško Bajević dao prvi gol a onda je isključen već u prvom poluvremenu; Josip Katalinski je dao autogol, a njegov saigrač iz Željezničara Enver Hadžiabdić u 90. minutu izveo slobodan udarac s lijeve strane poslije kojeg je Stanislav Karasi volej-udarcem osigurao pobjedu, 4:2, i odlazak na „majstoricu“ sa Španijom u Frankfurtu.

Tamo je tragičar iz Atine postao junak „istorijske pobjede“: Ivan Buljan je izveo slobodan udarac s desne strane, lopta je u luku što je bila bliža španskom golmanu Ibaruru sve više izmicala izvan njegovog domašaja, na ivici peterca visoko je skočio Katalinski, šutirao glavom, Ibarur je odbio loptu, a Katalinski je u padu velejom zakucao pod prečku. Katalinski mi je tada ispričao kakva je uloga selektora u motivisanju igrača. Još potištenom i nesigurnom za svoj reprezentativni status nakon autogola u Atini, Miljan Miljanić mu je u razgovoru nasamo rekao: „Škija, ja bih radije s tobom izgubio nego s nekim drugim pobedio“. Katalinski mu je zahvalio na povjerenju pobjedničkim golom.

FOTOGALERIJA: Fudbalska utakmica BiH - Litvanija

To me dovodi na temu uloge selektora u stvaranju pobjedničkog tima i atmosfere. Safet Sušić je savršen primjer. On u očima svojih igrača, pa i najšire domaće i svjetske fudbalske javnosti, ima onaj neprocjenjivi autoritet vlastitog iskustva i uspjeha: u reprezentaciji Jugoslavije bljesnuo je na neponovljiv način, sa dva gola u debiju protiv Mađarske i tri puta po tri gola u prvih deset utakmica za državni tim – protiv Rumunije (6:4), Italije (4:1) i Argentine (4:2). Igrao je na dva svjetska prvenstva, u Španiji 1982. i Italiji 1990, a zatim bio i najbolji igrač Paris Saint-Germaina u klupskoj istoriji.

Sa takve pozicije, autoriteta zasnovanog na ličnim dostignućima, on i u vođenju reprezentacije ne gura igrače u tvrde i unaprijed striktno zadane uloge i ograničenja nego im dozvoljava i potiče izražavanje individualnosti i talenta u funkciji tima i njegovog uspjeha. Inače ćutljiv i nenametljiv, tu svoju filozofiju objasnio je u intervjuu Saši Ibrulju za britanski magazin „Svjetski fudbal“ (World Soccer) kad je rekao: „Pogledajte moj tim. Imamo dva vrhunska napadača u Džeki i Ibiševiću, nekoliko vrlo kreativnih i napadu sklonih veznjaka poput Misimovića ili Pjanića, zatim Lulića, Salihovića, Mujdže. Moramo igrati tako kako igramo. Može zvučati taktički nezrelo, potpuno sam svjestan toga, ali jednostavno mislim da bi bilo pogrešno da igramo drugačije ... bilo bi nefer prema navijačima, prema igri i prema samima sebi ako bismo ograničavali takav talent i umijeće ... Znamo da nas to može koštati, ali to je cijena koju smo voljni da platimo. Na kraju, igramo da postignemo više golova od protivnika i to nam se do sada isplatilo“.

U ovim danima pobjedničke euforije, kada je lako pasti u samohvalisanje ili držanje lekcija svima koji su sumnjali u njegove i vrijednosti njegovog tima, Sušić impresionira analitičkim pristupom u procjeni svjetskih potencijala reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Prvo – upozorava da ona još nije igrala s najboljima u svijetu i predstojeća utakmica s Argentinom u Saint Louisu dobra je prilika da se ponešto i pokaže i nauči.

Drugo – ponavlja kako do odlaska u Brazil valja proširiti krug igrača koji će ravnopravno konkurisati za mjesta u timu jer oni koji sada igraju nemaju pravu konkurenciju ili odgovarajuće zamjene (opet lako dokazivo na iskustvu ovog tima: u punom sastavu – potpuno je dominirao i na poluvremenu vodio 2:0 protiv Sjedinjenih Država; kad su u drugom poluvremenu ušli igrači s klupe – utakmica je izgubljena s 4:3).

Treće – dragocjeno je što oko reprezentacije okuplja, a ne udaljava od nje, one čiji su životi ispunjeni vrhunskim fudbalskim dometima i mudrošću, poput Ivice Osima. Sve do Brazila – i dalje.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG