Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Ograničenja „paralelnih istina“


Detalj iz filma "Za one koji ne mogu da govore"

Detalj iz filma "Za one koji ne mogu da govore"

Ovih dana razmišljam o usputnoj opasci ratnog prijatelja i jednog od svjetski uvaženih hroničara raspada Jugoslavije, Alana Litla (Allan Little) – novinara BBC-a – koji, pišući u „Oslobođenju“ o debati u Sarajevu u organizaciji BBC-a o vezama nacionalizma i Prvog svjetskog rata, kaže: „Bosna je i dalje mjesto paralelnih istina, mjesto gdje je Princip i heroj i zločinac, mjesto gdje se stvarna svirepost, još u svježem sjećanju, istovremeno i komemorira i negira“.

To zapažanje o „paralelnim istinama“ lako je potkrijepiti gotovo svakodnevnim primjerima iz bosanskohercegovačke stvarnosti:od događaja sa samog početka rata, među kojima se 9. april 1992. na jednoj strani pamti kao početak masovnih progona i „etničkog čišćenja“ a na drugoj kao „dan oslobođenja Zvornika“, pa do najtežeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata – u Srebrenici jula 1995.- koji je pred međunarodnim pravosuđem pravosnažno potvrđen kao genocid, a svakodnevno se negira u bezosjećajnom vrijeđanju žrtava i preživjelih. U odsustvu kulture sjećanja, nijemog poštovanja za oko 100.000 ubijenih i stotine hiljada prognanih, „paralelne istine“ koriste se za produbljivanje etničkih jazova među narodima i dovode do etničkih napetosti i incidenata u vidu sprečavanja obilježavanja istorijskih mjesta i događaja od Principa pa do Srebrenice.

Poricanje zločina, bilo u vidu sprečavanja jednogodišnjih komemorativnih skupova ili odbijanja da se i gotovo dvije decenije nakon rata obilježe mjesta zločina – uključujući i Kazane na kojima su ubijani srpski civili tokom opsade Sarajeva – je prilično uzaludan posao: o tome postoje presude međunarodnih sudova, obilje dokumenata i svjedoka pa nastojanja lokalnih kabadahija da izbrišu „tuđu“, a projektuju svoju „istinu“ osim što vrijeđa rodbinu i sugrađane žrtava ostavljaju samo mučan utisak o umišljenim vlasnicima istine koji poriču ono što čitav svijet zna pretvarajući svoje gradove u ključare mračnih tajni i grobnica poput one u Tomašici kraj Prijedora koje se kad-tad otvore da bi kazale zabranjenu istinu.

O tome kako „paralelne istine“ koje znalački spominje Litlle ipak nemaju perspektivu vječne ravnopravne koegzistencije, i kako je spoznaja o lokalno strogo čuvanim tajnama globalna, a primitivizam njenog poricanja krajnje ograničen i lokalan, razmišljam i povodom nedavnog prisustva vašingtonskoj premijeri filma Jasmile Žbanić „Za one koji ne mogu da govore“ u Gete (Goethe) Institutu. Premijeru je organizovalo društvo koje djeluje pod nazivom BeHeart – nešto kao „budi srce“ – a za ovu priliku okupilo je 16 Bosanki (i Hercegovki) koje žive na američkoj istočnoj obali koje su u tom filmu našle inspiraciju da pomognu ženama žrtvama ratnih silovanja u Istočnoj Bosni.

Film, naime, govori o australijskoj umjetnici Kim Verko (Kym Vercoe) koja je nakon čitanja Andrićevog romana „Na Drini ćuprija“ došla u Višegrad, da vidi most i grad, i tamo je – odsjedajući u hotelu Vilina vlas koji se reklamira kao mjesto za odmor – naišla na lokalno strogo ćuvanu tajnu o tome kako je taj hotel tokom rata bio logor za silovanja u kojem je zlostavljano, silovano i ubijeno oko 200 žena među kojima i 12-godišnje djevojčice.

Vašingtonska premijera filma „Za one koji ne mogu da govore“ najbolji je primjer kako se „paralelne istine“ neumitno razdvajaju: jedna postaje dio civilizacijske samospoznaje o istorijskom iskustvu a druga ostaje zatočena u vlasništvu i zabranama prolaznih samozvanih čuvara tajni – za sasvim ograničenu lokalnu upotrebu. Jedna od organizatorki vašingtonske premijere, Dženita Mehić-Saračević je, govoreći na koktelu između dvije projekcije na kojem je sakupljeno više od 11.000 dolara za pomoć istočnobosanskom udruženju žena žrtava seksualnog nasilja, rekla kako je najstrašnije to što o njihovoj patnji niko više ne govori pa ni one same ne pričaju o tome ni sa vlastitom djecom jer su osuđene da se stide onoga što im se dogodilo.

To nas je inspirisalo da im pomognemo“.



BeHeart je svojom inicijativom dotakao srca žena u Istočnoj Bosni: predsjednica njihovog udruženja piše kako one imaju dva izvora snage i inspiracije - svoju djecu, kojoj žele da omoguće obrazovanje i bolji život, i svoje udruženje, kao jedino mjesto gdje mogu da dijele svoju šutnju.

Ovo sa vašingtonskom premijerom filma „Za one koji ne mogu da govore“ samo je najnoviji u nizu primjera kako se svuda gdje žive prognani i izbjegli iz bosanskohercegovačkog rata – na velikoj globalnoj sceni –na intelektualno superioran način razgrađuje podvala s „paralelnim istinama“ i širi se istorijska, dokumentarna i umjetnička spoznaja o „onom što nam se dogodilo“. Tako je, recimo, uprkos svim zabranama sjećanja u Prijedoru – i prije nego što je otkrivena masovna grobnica u Tomašici – najprije u Muzeju holokausta u St. Louisu a zatim i u američkom kongresu i na više univerziteta u Americi pokazana izložba „Prijedor: Životi iz bosanskog genocida“ koja, sa presudama međunarodnog tribunala za rate zločine, čini duhovno mizernim lokalne pokušaje poricanja prošlosti.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG