Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Dayton bez tajni


Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević u toku mirovnih pregovora u vojnoj bazi u blizini Daytona 1. novembra 1995. godine.

Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević u toku mirovnih pregovora u vojnoj bazi u blizini Daytona 1. novembra 1995. godine.

U odsustvu bilo kakve zajedničke vizije i bilo kakve ideje ili inicijative kako da pokrenu Bosnu i Hercegovinu ostavljenu na slijepom kolosijeku euroatlantskih integracija, bosanskohercegovački aktuelni „lideri“ koriste svaku međunarodnu izjavu dobre volje, kao što su američka i evropska uvjeravanja da će „nastaviti da podržavaju euroatlantske aspiracije većine građana“ gotovo kao neku vrstu najave sazivanja „Daytona 2“ za ustavno preustrojstvo bosanske države. Ona se među federalnim partnerima – iz različitih razloga i perspektiva – doživljava kao obećanje, a u vodstvu Republike Srpske oličenom u njenom predsjedniku kao neka vrsta egzistencijalne prijetnje i babaroge.

Čak i kad bi u svijetu postojala politička volja za neku varijantu „Daytona 2“, a to je malo vjerovatno u kontekstu dramatičnijih međunarodnih kriza i izazova – uključujući pored svih ostalih i sirijsku i ukrajinsku – za bilo kakvu izglednost takvog projekta bilo bi korisno, naročito u bošnjačkoj javnosti, demistifikovati okolnosti u kojima je nastajao i postignut dejtonski sporazum, od 1. do 21. novembra 1995. godine.

Prevlađujući bošnjački narativ dejtonskog mira počiva na posmatranju sporazuma iz perspektive žrtve koju je bezosjećajni svijet pod pritiscima i ucjenama prisilio na ustupke koji su rezultirali ustavom države osuđene na nefunkcionalnost. Ta interpretacija istorije amnestira – i čak promoviše u status nacionalnih simbola – bošnjačkog vođu tog vremena i njegove najbliže saradnike oslobađajući ih svake kritičke valorizacije njihove odgovornosti za nesavršenosti sporazuma koji su prihvatili. Ta metafora o iznuđivanju ustupaka od žrtve – kao i sve druge mitske interpretacije prošlosti – produbljuje u toj javnosti nepovjerenje prema „međunarodnoj zajednici“ otežavajući i saradnju u projektovanju i provođenju euroatlantske strategije.

Ovih dana sam, povodom obnovljenih rasprava o takozvanom „Daytonu 2“, ponovo čitao izvanrednu studiju Odjeljenja za istoriju američkog ministarstva spoljnih poslova pod naslovom „Tajna istorija Dejtona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995.“ koju potpisuju Derek Chollet i Bennett Freeman.

Radi se o štivu zasnovanom na obilju dokumenata, službenoj prepisci, ličnim bilješkama, intervjuima sa četrdesetak zvaničnika koji su učestvovali u pregovorima i na nalazima cjelodnevnog seminara na kojem su učestvovali svi glavni akteri pregovora. Ta temeljito dokumentovana slika dejtonskog procesa u očima posmatrača otvorenog za činjenice pokazuje koliko je magle i mitova proizišlo iz potrebe da se „naša strana“ u pregovorima predstavi bezgrešnom ili ucijenjenom.

Uzmimo, recimo, prevlađujuću verziju bošnjačke interpretacije pregovora po kojoj su najteži dejtonski ustupci, kao što su ozakonjenje Republike Srpske ili teritorijalna podjela 51 prema 49 posto, dati pod neviđenim pritiskom ili čak prijetnjama.

Dokumenti pokazuju da je za pristanak „u principu“ na te zahtjeve, koji su dolazili od predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, bilo dovoljno samo jedno večernje sijelo sa Izetbegovićem u rezidenciji američkog ambasadora u Turskoj Marka Grossmana 3. septembra u Ankari. Bosanski predsjednik jeste prigovorio na uvođenje naziva Republika Srpska u rani nacrt sporazuma rekavši: „To ime je kao nacističko ime. Ako ga koristite, dozvoljavate im da pobijede. Ono sadrži ime republika i izgledaće kao da imaju zasebnu zemlju“. To je u prethodnim razgovorima s Amerikancima zahtijevao Milošević kao cijenu sporazuma insistirajući da ne vidi „kako bi se to drugačije zvalo“. Do kraja večeri –„nakon velikog pritiska“ – Izetbegović je pristao.

Ukidanje "republike" iz naziva BiH i formiranje Republike Srpske prihvaćeno je prije nego što su počeli dejtonski pregovori pa priča o nekakvom iznuđivanju pod pritiscima i prijetnjama zvuči više kao naknadna interpretacija nemirne savjesti
S njegovim pristankom njegov ministar spoljnih poslova Muhamed Šaćirbej je na ministarskom sastanku balkanskih šefova diplomatije 8. septembra u Ženevi prihvatio principe budućeg sporazuma koji su značili i ukidanje naziva Republika iz imena Bosne i Hercegovine i priznanje Republike Srpske kao jednog od dva entiteta na 49 posto teritorije. Sve to je, dakle, prihvaćeno i prije nego što su počeli dejtonski pregovori pa priča o nekakvom iznuđivanju pod pritiscima i prijetnjama zvuči više kao naknadna interpretacija nemirne savjesti.

Ovaj autor imao je i lično iskustvo s tom epizodom dejtonskog procesa: na dan ženevskog ministarskog sastanka objavio sam na strani komentara The Washington Posta tekst pod naslovom „ ... I ne dijelite Bosnu“ u kojem sam apelovao da Holbrooke u Ženevi „insistira na ustavnim umjesto na teritorijalnim pitanjima, s ciljem da se razviju pravni okvir i međunarodne garancije za jednaka individualna i kolektivna prava svih građana i sve tri etničke grupe zaključujući: „To je ključ za trajan mir u Bosni i jedini način da se sačuva njen integritet“.

Nakon objavljivanja tog teksta Holbrooke me pozvao na razgovor u sjedištu američke diplomatije. Rekao mi je kako to i jeste bila polazna ideja „ali to moraju tražiti strane (u pregovorima) a one to nisu tražile“. – Ni Bosanci? – pitao sam. „Ni oni“ – rekao mi je Holbrooke.

Dokumenti objavljeni u „Tajnoj istoriji Dejtona“ pokazuju sliku tragične nekompetentnosti bosanske delegacije: rivalstvo Silajdžića i Šaćirbeja u nadmetanju ko će biti bliži Izetbegoviću; trgovinu teritorijama kako bi se održao ranije prihvaćeni omjer 51:49; Miloševićeve ustupke u vidu proširenog koridora od Sarajeva do Goražda koji su američki pregovarači u Daytonu nazvali i „put viskija“ jer je Milošević na to pristao nakon što je ispijena cijela boca viskija iz koje je on – prema preciznom istorijskom zapisu – ispio četiri čaše i možda odlučujući ustupak za uspješno postizanje sporazuma u vidu „prepuštanja Sarajeva“ i pristanka na naknadnu arbitražu za Brčko. Pod tim okolnostima je Izetbegović, na sastanku u svom dejtonskom apartmanu, kojem su prisustvovali i američki državni sekretar Warren Christopher i Holbrooke, dao i konačni nevoljni pristanak rekavši „to je nepravedan mir“ a zatim – nakon kraće pauze - tiho dodao: „Ali moj narod treba mir“.

Kad je američki predsjednik Bill Clinton, nakon što mu je tog 21. novembra javljeno da je postignut sporazum, izrazio spremnost da doleti u Dayton da to objavi, Holbrooke mu je odgovorio: „Gospodine predsjedniče, Vi ne biste poželjeli da budete ni blizu ovih ljudi ovdje danas. Oni su divlji“.

Clinton je nakon toga objavio postizanje sporazuma u Vrtu ruža Bijele kuće u 11:40 tog 21. novembra 1995.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG