Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: A kako je Banjaluka opstala


Banjaluka, panorama, ilustrativna fotografija

Banjaluka, panorama, ilustrativna fotografija

Među dokumentima sa kojih je Predsjednička biblioteka Bila Klintona (Bill Clinton) nedavno skinula pečat tajnosti nalazi se i prepis intervjua – vođenog 18. juna 1996. u okviru projekta dokumentovanja dejtonskih pregovora – u kojem trojica ključnih američkih pregovarača šest mjeseci nakon potpisivanja sporazuma osvjetljavaju jednu epizodu iz završnice bosanskog rata o kojoj u samoj Bosni i Hercegovini postoje različite verzije i kontroverze: zašto je u septembru 1995. zaustavljena ofanziva na Banjaluku kad je njen pad izgledao sasvim izvjestan.

Učesnici u razgovoru: vodeći pregovarač ambasador Richard Holbrooke (Holbruk) i njegov pravnički dvojac Roberts Owen i James O'Brien (Džejms O'Brajen).

O'Brajen je, podsjećajući na situaciju „na terenu“ početkom septembra 1995. – kad su već bili usvojeni Ženevski principi mirovnog sporazuma, Srbi izgubili Krajinu i druge teritorije u Hrvatskoj i bili u povlačenju na širim područjima Bosne i Hercegovine – postavio Holbruku pitanje: „Jeste li na toj tački mislili da ste možda imali šansu da promijenite naš stav o tome kakvi treba da budu aranžmani u vezi s vlašću ... mislim, mogli ste predložiti unitarnu državu s jakom centralnom vladom“.

Holbruk je odgovorio: „To je bilo u vrijeme kad je bombardovanje bilo na vrhuncu uspješnosti i Tomahawks projektili su uništili komandni i kontrolni sistem u Banjaluci. Srbi su bili ranjivi i u povlačenju. Sjedinjene Države imale su u osnovi dva izbora. Jedan je bio – da sasvim odbacimo mapu kontakt grupe i ohrabrimo hrvatsko-mulimansku ofanzivu i da se napravi maksimalna šteta i napusti podjela na 51 prema 49 posto i koncept dva entiteta kontakt grupe, a drugi – da iskoristimo te okolnosti i provedemo plan kontakt grupe. Bili smo vrlo svjesni da je na početku pregovora kontrola nad zemljom bila približno 70 prema 30 posto u prilog Srba a sada se ubrzano približavala omjeru 50-50 posto. Donijeli smo odluku da se držimo plana kontakt grupe“.

Holbruk je podsjetio kako u noći 4. septembra, kad je Izetbegović u rezidenciji američkog ambasadora u Ankari pristao na Republiku Srpsku, on nije osporavao njeno postojanje nego samo njeno ime
Ispičao je kako je takva odluka donesena u Vašingtonu i kako je između „Vašingtona“ i pregovaračkog tima vladala „kreativna napetost“ o tome kada zaustaviti ofanzivu na Banjaluku: Vašington je tražio rano zaustavljanje ofanzive i „žuto ili crveno svjetlo“ za hrvatsko napredovanje, a pregovarački tim je smatrao da treba dozvoliti hrvatskim i bosanskim snagama da ostvare onoliko vojnog napredovanja koliko je moguće i nisu zahtijevali obustavu ofanzive sve dok one nisu stigle na 20 kilometara do Banjaluke.
Odluka o obustavi ofanzive donesena je na dva sastanka, 18. septembra s Miloševićem u Beogradu, a 19. s Tuđmanom i Izetbegovićem u Zagrebu.

(Milošević) „nas je preklinjao da zaustavimo ofanzivu prije nego što ona dođe do Banjaluke. Mi to jesmo učinili, ne zato što nas je on preklinjao, nego zato što smo osjećali da bi dopuštenje da Hrvati i Muslimani zauzmu Banjaluku rezultiralo sa još 200.000 izbjeglica, sravnjivanjem grada, a Banjaluka bi u svakim pregovorima ponovo bila vraćena Srbima. U stvari, i Izetbegović i Milošević su govorili o Banjaluci kao središtu anti-paljanskog srpskog otpora ... Tako smo otišli u Zagreb 19. septembra i imali taj bučni sastanak s Izetbegovićem i Tuđmanom i tražili od njih da stanu prije nego što dođu do Banjaluke. Tuđman je planuo na sastanku – sjećate li se toga? – i vikao na Izetbegovića: Mi smo uradili 80 posto osvajanja!“

Do tada su – rekao je Holbruk – Hrvati i Muslimani već ratovali jedni protiv drugih u Bosanskom Petrovcu i prepirali se oko Jajca i Mrkonjić-Grada i drugih gradova uz rastuće napetosti.

Holbruk je spomenuo kritiku odluke o obustavi ofanzive na Banjaluku u najuticajnijim listovima, The New York Times i The Wall Street Journal, i zajedno s dejtonskim pravnim savjetnicima složio se da su prevagnule humanitarne bojazni za izbjeglice, obnova hrvatsko-muslimanskih napetosti i sukoba i vjerovanje i Miloševića i Izetbegovića kako Banjaluka može biti protivteža Palama.

Ali, podsjećajući kako je „spasavanje Banjaluke“ bilo najtješnja odluka donesena u mirovnom procesu i kako su o njoj satima razgovarali u avionima tokom mirovne misije, Holbruk se – s vremenske distance od osam mjeseci i zapažajući kako je Karadžić tada još bio na vlasti na Palama – pitao „nismo li napravili istu grešku zbog kakve smo uvijek bili kritični u vezi s Džordžom Bušom starijim i Sadamom Huseinom“ (koji je opstao na vlasti nakon Pustinjske oluje 1991.)

O'Brajen se na toj tački vratio svom pitanju: nije li situacija početkom septembra otvarala vrata povoljnijim ustavnim aranžmanima i nije li odluka o obustavi ofanzive na Banjaluku – da bi se ona sačuvala kao sjedište srpske vlasti – počivala na podrazumijevanju da će postojati srpska vlast u nekom obliku. Holbruk je tada ponovio kako su to htjeli i Izetbegović i Milošević.

„Da obojica žele srpsku vlast?“ – insistirao je O'Brajen.

„Apsolutno. Obojica su željeli Banjaluku. Izetbegović je želio Banjaluku kao jasnu alternativu Palama, a to je želio i Milošević“ – odgovorio je Holbruk, podsjećajući kako u noći 4. septembra, kad je Izetbegović u rezidenciji američkog ambasadora u Ankari pristao na Republiku Srpsku, on nije osporavao njeno postojanje nego samo njeno ime
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG