Dostupni linkovi

logo-print

Popović: Sajam knjiga u Podgorici obesmislio floskulu da se ne čita


U utorak je okončan VIII međunarodni podgorički sajam knjiga, jedna od najznačajnijih manifestacija kulture u Crnoj Gori posljednjih godina. Otvorio ga je 6. maja čuveni glumac i šansonjer, Rade Šerbedžija. Tokom osam dana, nova izdanja predstavilo je više od 100 izdavača iz zemlje i inostranstva. Ljubitelji pisane riječi iz čitavog regiona mogli su da uživaju u prostoru garaže Delta sitija. Tim povodom razgovaramo sa umjetničkom direktorkom ovogodišnje književne smotre, Ksenijom Popović.

RSE: Šta nosite kao glavne utiske i inspiraciju nakon ovogodišnjeg Međunarodnog sajma knjiga? Šta ga razlikuje u odnosu na prethodne i na šta ste vi lično, kao umjetnička direktorica i kao književnica, ponosni?

Popović: Mislim da je na kraju svega ipak najveći utisak ostavila posjeta Rada Šerbedžije i njegov koncert. To je obilježilo sajam od prvog trenutka. O tome se govorilo i još uvijek govori. Rade je zaista veliki umjetnik i veliko ime. Ljudi su s oduševljenjem reagovali na njegov dolazak i posjećenost otvaranju sajma, gdje je on govorio, je bila velika. Njegov koncert je bio ispunjen do posljednjeg mjesta, kao i promocija njegovog autorskog sata. Sve to pokazuje da je on bio zaista pun pogodak i prava odluka kada je u pitanju VIII međunarodni podgorički sajam knjige.

Najponosnija sam na veliku posjećenost promocija, za razliku od prethodnih godina, čime ne želim da umanjim doprinos svojih prethodnika koji su pokrivali ulogu umjetničkih direktora. To baš nije uobičajeno ni na jednom sajmu knjiga, a kamoli na podgoričkom, već tu obično bude samo po nekoliko ljudi. Ovoga puta su ljudi zaista dolazili, ali mislim da je za to od mene zaslužniji PR festivala, koji je stalno gostovao, stalno komunicirao sa medijima, stalno predstavljao ljudima šta će se to dešavati na sajmu iz dana u dan. Vjerujem da ih je to privuklo.

Sva su im imena bila zanimljiva. Tu je bio Svetislav Basara, čuveni srpski pisac, Sahar Delijani, mlada Iranka koja sada objavljuje svoj prvi roman, koji je premijerno izašao upravo kod nas. Roman trenutno izlazi na 26 jezika. Bilo je još domaćih pisaca i pisaca iz regiona. Bio je i Džerald Vilijams, britanski novinar, koji je bio urednik Rojters TV, BBC-a, ABC-a i još nekoliko televizija, koji se bavio navodnim Hitlerovim bjekstvom za Argentinu. On je tvrdio da Hitler nije izvršio samoubistvo u bunkeru, zajedno sa svojom saputnicom i najbližim saradnicima, već da je pobjegao. Imali smo i emitovanje njegovog filma.

RSE: Sve u svemu, da li se podgorički sajam, osmi po redu, jedna već utemeljena manifestacija kulture kod nas, potvrdio kao praznik pisane riječi, kao centar jedne pozitivne kreativne energije? Da li je ispunio svoju misiju spajanja, razmjene, sporazumjevanja i širenja čitalačke publike kod nas?

Popović: Vjerujem da jeste. Sajam knjiga u Podgorici je najveća i najbrojnija kulturna manifestacija u Crnoj Gori, koja okuplja oko 30.000 posjetilaca svake godine. Sigurna sam da ni jednu drugu kulturnu manifestaciju ne vidi ovoliko ljudi u toku njenog trajanja. Imali smo izlagače uglavnom iz regiona. Voljeli bi smo da smo imali više stranih izlagača i na tome ćemo raditi sigurno ove godine.

Već od septembra počinjemo da pripremamo sljedeći sajam. Nije to baš crnogorski uobičajeni način jer se kod nas sve radi u posljednjem trenu. To je definitivno nešto što više neće moći da funkcioniše tako. Na žalost, nas su i finansije primoravale na to. Više je postao stereotip govoriti o krizi, koja je naša realnost. Obzirom na situaciju i na okolnosti pod kojima smo radili, jedini razlog zašto postoji ovaj sajam već osmu godinu za redom, kao ustaljena kulturna manifestacija, je jedan ogromni entuzijazam male grupe ljudi, koja iz godine u godinu, svaki put nakon sajma, se kune da neće nikada više ni jedan praviti, ali onda kažemo da moramo da idemo dalje jer bi bilo tužno da ovo više ne postoji.

RSE: Koliku je posebnu draž i posebnu dimenziju ovogodišnjem sajmu knjiga dala koincidencija da se održava u godini zaista velikog jubileja - 200 godina od rođenja crnogorskog vladike, pjesnika i filozofa, Petra II Petrovića Njegoša. Njegovi stihovi „Što je čovjeka, mora biti čovjek“, na neki način su bili moto sajma, na kome su bile izložene brojne knjige i plakati njemu posvećeni.

Popović: Njegov lik je bio na posterima i čitav vizualni identitet sajma je bio vezan za ovaj jubilej – dva vijeka Njegoša. Imali smo nekoliko manifestacija, debatu o Njegošovom interaktivnom sajtu. Taj projekt je pokrenula književna kritičarka i profesorka književnosti, Božena Jelušić. Sastala se sa predstavnicom Ministarstva kulture i sa predstavnicom izdavačkog preduzeća Nova knjiga, koje su zainteresovane strane projekta. Imali smo izložbu nacionalne biblioteke Crnojević. Imali smo promociju sabranih Njegoševih djela, kao i engleskog izdanja. Na štandovima je bilo puno njegovih izdanja. Posljednjeg dana smo imali jedan veliki školski kviz, gdje je učestvovalo pet škola na temu Njegoša, koji je bio izuzetno posjećen.

RSE: Kakav je doživljaj imati već jednu prestižnu manifestaciju u godini 200-tog rođenja Njegoša? Kako ste se osjećali tim povodom?

Popović: Osjećali smo veliku obavezu da to obilježimo, da tome pridamo važnost. Bili smo prva kulturna manifestacija koja se na taj način posvetila Njegošu. Imali smo najavu da će Budva, grad teatar, ovogodišnji festival posvetiti Njegoševom jubileju. Mislim da svi mi, koji se bavimo kulturom i kulturnim manifestacijama, imamo obavezu da taj jubilej obilježimo na najbolji mogući način, onoliko koliko nam naše mogućnosti dozvoljavaju.

RSE: Osim brojem izlagača, učesnika sajma, gostiju, ne samo iz svijeta književnosti, već i ostalih umjetnosti, koliko je sajam obilovao istovremeno intrigantnim štivom? Čini se da su posebnu pažnju, makar prema medijskim natpisima, skrenule dvije biografije posvećene našoj, ali svjetski poznatoj umjetnici performansa, Marini Abramović?

Popović: Marinom se bavila izdavačka kuća Plavi jahač, koja je imala dvije publikacije o ovoj slavnoj umjetnici. Ona je definitivno najveće ime trenutno u svjetskoj performans umjetnosti. Bilo je lijepo imati i sat posvećen njoj. Ta publikacija je dobila nagradu našeg sajma za najbolju publikaciju prezentovanu na sajmu. Intrigantna je bila i ranije pomenuta priča o Džerardu Vilijamsu i Hitlerovom bjekstvu. Rekla bih da je bilo zanimljivog štiva na ovogodišnjem sajmu.

RSE: Organizatori su utvrdili da je ove godine bilo oko 30.000 posjetilaca sajma, ali da je prodaja, u odnosu na ranije, bila lošija. Koliko materijalna kriza može da spriječi da knjiga dospije do čitaoca i koliko ona uslovljava da knjiga sve više postaje roba, tržišni proizvod, a koliko ostaje važan posrednik između nas i nekih drugih svjetova, koji treba da nam bolje osvijetle i demistifikuju onaj naš sopstveni?

Popović: Knjiga, kada uđe u prodaju, ipak je proizvod u prodaji. Ne znam koliko je ljudi promarširalo sajmom. Utisak je da ih je bilo više nego prošlih godina. Mislim da je to uvijek manje-više tu.

Vidjela sam ljude koji odlaze punih kesa, vidjela sam i one koji su tamo prošetali. Mislim da je sve to manje-više uvijek isto. Od štanda do štanda, stvar je ponude, stvar je popusta. Mi ne možemo da nametnemo izlagačima bilo kakav popust. To je njihova dobra volja i onda je njihova stvar koliko će biti konkurentni na tom sajmu. Popust je bio od 10 posto do 70.

Ko je htio da kopa, mogao je da nađe. Tražila sam Glembajeve i nije ih bilo skoro ni na jednom štandu. Možda bi neko površno rekao da nema Krleže, ali sam na jednom štandu našla sva djela Krleže, osim Glembajevih, a na drugom samo Glembajeve. Trebalo je kopati i tražiti i moglo se naći svega.

Knjiga, dokle god se bude prodavala, biće podložna pravilima tržišta. Ponekada će tu uticati kriza i skupoća. Ponekada će biti jeftinija, biće popusta, ali to je sve normalno. Ko to ne može, postoje biblioteke i to je u redu. Bitno je da postoji sajam knjiga i manifestacija knjige i bitno je da je 30.000 ljudi, ako ne i više, ipak došlo da pogleda šta ti štandovi imaju da ponude i sasvim obesmislilo tu čuvenu floskula da se u Crnoj Gori i na Balkanu ne čita, da narod od televizije ili radija nema vremena ni da pogleda šta se nalazi između korica neke knjige.
  • 16x9 Image

    Dimitrije Jovićević

    Novinarstvom se bavi od 1995, kada je počeo rad na BK Televiziji u Beogradu. Na RTV Crne Gore, koja je u to vrijeme bila prepoznatljiva po otporu režimu Slobodana Miloševića, prelazi 1998. godine. Od 2000. radi za podgoričko dopisništvo RSE i od tada je povremni prezenter u praškom studiju.

XS
SM
MD
LG