Dostupni linkovi

logo-print

Krsmanović: Umjetnička galerija BiH će preživjeti


Strajo Krsmanović

Strajo Krsmanović

Gost Radija Slobodna Evropa je Strajo Krsmanović, novopostavljeni privremeni direktor Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine. Galerija je, kao što je poznato, od prvog septembra prošle godine zatvorila svoje kapije za posjetioce, a Krsmanović za godišnjicu najavljuje novu izložbenu sezonu.

RSE: Često sam u prilici da razmišljam treba li nekome čestitati na počasti kao što je direktorovanje nacionalnom galerijom.

Krsmanović: Treba, naravno. Javnost vjerovatno zna da je Nacionalna galerija jedna od onih famoznih sedam institucija koja nema riješen status. Činjenica je da u njoj ljudi nisu primili plate od avgusta prošle godine. Dakle, postoje problemi, ali se radi ipak o tome da je riječ o jednoj od najznačajnijih i najprestižnijih ustanova kulture i uopšte duhovnosti, nauke, obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Biti na čelu te ustanove je, u svakom slučaju, privilegija, a što se tiče ovih problema, o njima ćemo razgovarati, i ja se nadam – uspješno rješavati.

RSE: Moramo podsjetiti kako je Galerija negdje prije godinu dana zatvorila svoje kapije za javnost, kako je mjesecima trajao protest. U kakvom ste stanju trenutno?

Krsmanović: Ja sam, naravno, poznavao stanje u Galeriji jer to su moji prijatelji, sarađivali smo i prije toga, i nisam zatekao ništa lošije nego što sam očekivao. Nije me ništa neprijatno iznenadilo. Naprotiv. Galerija je ugledna institucija, sa svojim imenom, ugledom i značajem baštini preko šest hiljada djela izuzetne 'nulte' materijalne vrijednosti, ima renoviranu zgradu u centru grada. Zatekao sam petnaest uposlenika, i to nije baš dovoljno, ali tu smo negdje, a zatekao sam, nažalost, i tu situaciju da ljudi nisu primili od avgusta prošle godine. Istina, sve druge obaveze su izmirene. Ostaje taj jedini temeljni problem. On je nastao, to javnost manje-više zna, zbog činjenice da Vijeće ministara prošle godine nije imalo budžet, nije bilo granta, i onda je nastao taj prazni prostor koji će sada trebati rješavati.

RSE: Ti si neki dan kao neki novi početak u vezi sa normalnim aktivnostima naznačio 1. septembar. Hoće li tako i biti?

Krsmanović: Nadam se. Naime, mi u septembru krećemo sa nekim recentnim izložbama, paralelno s tim pripremamo i obnovu naše stalne postavke, to je ova izložba Retrospectum, i da onda otvorimo vrata, što se kaže, punim plućima. Naravno, nije to zavisilo od direktora i ne zavisi samo od direktora. To zatvaranje vrata za javnost je bio i način da se skrene pažnja javnosti na probleme Galerije. Moje imenovanje ovdje, koje trenutno ima status privremenog imenovanja dok se ne riješi status Galerije, trebalo bi biti znak za početak kraja agonije. Svoj optimizam temeljim na već obavljenim razgovorima i saznanjima da postoji odlučnost konačno da se status ovih sedam institucija riješi. Koliko sam obaviješten, ministri kulture iz entiteta, Vijeća ministara i Kantona Sarajevo su već imali jedan sastanak baveći se tom temom i nastaviće rad na tome. Procjena je i želja i namjera da do kraja godine bude riješen status tih institucija kako bi se mogli ukalkulisati u budžete za iduću godinu i početi normalno raditi, dakako i sanirati postojeći dug.

RSE: Jamačno postoje ovi promptni potezi i infuzije koje mogu reanimirati galeriju, ali da bi ona radila punom parom, punim kapacitetom, valja štošta uraditi – i izvana i iznutra.

Krsmanović: U ovom momentu mi se bavimo sljedećim poslom: pripremamo jedan program sanacije, tako smo ga nazvali. Galerija po osnovu dugova za plate uposlenicima duguje 216.000 maraka. To je dug koji će se morati namiriti i napravićemo plan kako da ga izmirimo. S druge strane pravimo projekciju kako Galerija u budućnosti treba da funkcioniše. U slučaju da dobijemo osnivača, što će se, vjerujem, desiti, ko god to bio - u ovom momentu nije važno hoće li to biti Vijeće ministara, Vlada Federacije ili Kantona, to je stvar političkog dogovora - od tog momenta Geleriji će za „hladni pogon“ trebati negdje između 450.000 i 500.000 maraka godišnje. Tu je ukalkulisano dvadeset bruto plata, režije za održavanje ove zgrade i neki osnovni troškovi. Mislim da to nije neki veliki novac za bilo koga ko bude osnivač. Inače, mislim da je problem ovih sedam institucija nastao više iz nekih političkih pa i politikantskih razloga, nego zbog samog novca. To za jednu instituciju kakvo je Ministarstvo kulture, bilo Kantona, bilo Federacije ili Vijeća ministara, uistinu nije veliki novac, a radi se o instituciji od izuzetnog značaja.

RSE: Meni je zanimljivo da si ti do sad bio među rijetkim kulturnim poslenicima koji se zalagao da se ove institucije za svoj status bore pojedinačno, ne onako – u paketu. Pokazalo se kako to nikamo i nikuda nije vodilo.

Krsmanović: Naime, ova famozna sedmorka je zaista nastala kao jedna vještačka tvorevina, rekao bih tako. Na neki vrlo čudan način su u isti koš svrstani na primjer, Zemaljski muzej, koji je zaista tu najznačajnija i najobimnija institucija, i neke institucije kao što su Kinoteka, Biblioteka za slijepa i slabovidna lica, ili Muzej književnosti, itd. Bez obzira što su sve po sebi vrlo značajne i vrlo važne i neophodne – one nisu jedan paket. One su kao paket nastale iz jedne politike za koju ja mislim da je bila pogrešna, a to je da se preko leđa ovih institucija zapravo lomi pitanje države, budući da su imale taj famozni prefiks 'državni'. Nismo bili u stanju u datom momentu razumjeti da država nije Vijeće ministara.

Ovo je decentralizovana država, ima entitete, ima kantone, ima opštine... sve je to država. Samo je trebalo dobre volje i pameti da se za ove institucije nađe mjesto na nekom od tih nivoa, a mi i dalje, razumije se, radimo posao koji smo radili. Mi konkretno baštinimo likovnu umjetnost od 19. vijeka do danas sa teritorije cijele Jugoslavije, dominantno Bosne i Hercegovine, i mi tu baštinu čuvamo, rekonstruišemo, pokazujemo i stavljamo javnosti na uvid i dostupnom zainteresovanima. Sve je to posao koji možemo raditi bez obzira da li nam je osnivač opština ili Vijeće ministara. Isto tako se radi i o Muzeju književnosti i o drugim od ovih sedam institucija. Zato je taj paket bio vještački, zato je nekome izgledao kao veliki zalogaj, a nije. To je opet nekih 4-5 miliona, po mojim saznanjima, red veličina za svih sedam institucija. To uistinu nije veliki novac za državu koja ima i mora imati svoje institucije.

RSE: Cijeniš li da naš čovjek, obični čovjek, uopšte zna čime se sve imate vi baviti osim izlagačke djelatnosti?

Krsmanović: Da, izlagačka djelatnost je ustvari jedna od djelatnosti, ne bih mogao reći sporedna, ali jedna je od manje važnih djelatnosti. Mi prije svega baštinimo to likovno naslijeđe, mi ga čuvamo, mi ga restauriramo, mi ga stavljamo na uvid i činimo dostupnim svakom ko želi da se bavi naučnim radom, ko želi da se bavi obrazovnim radom, kulturnim, dakako, i povremeno ga izlažemo kroz naše stalne ili povremene izložbe u našoj galeriji. Jednako tako gostujemo po galerijama po Bosni i Hercegovini da bi što me moguće veći broj gledalaca mogao imati uvid u sve to. Dakle, i to nije baš rečeno javnosti. Javnost se pita za izlagačku djelatnost. Ona je važna, ali ona nije primarna. Primarna djelatnost je čuvanje tih djela. Nadalje, djelatnost je otkup novih djela, što je rađeno prošle godine zahvaljujući Fondaciji za likovnu djelatnost federalnog ministarstva, ali prije toga dugo nije. Mi moramo pratiti recentno likovno stvaralaštvo, valorizovati ga, otkupljivati najbolja djela i arhivirati, čuvati i činiti dostupnim za javnost.

RSE: Ovo sam pitao i zato što nisam siguran kako ljudi od kojih zavisi život galerije, zapravo novac koji oni imaju dati Galeriji, znaju čemu će taj novac služiti.

Krsmanović: Ja se bojim da se stekao pogrešan utisak zato što se vidi ono što je izvana, vidi se ta izlagačka djelatnost. Ona, naravno, jeste važna, a mi pratimo recentno stvaralaštvo, ali nije primarna. Zato je najviše i zatalasalo stvar to zatvaranje naše stalne postavke za javnost. Tad se javnost nekako upitala šta se to dešava. A s druge strane, sve ono što mi radimo kao referentna kuća iz te oblasti, javnosti možda i nije toliko blisko, pa nisu ni znali, a kad kažem 'javnost', onda u velikoj mjeri podrazumijevam i političku javnost koja nije bila dovoljno upoznata. Imali smo ministre i ministarstva koji baš i nisu znali šta se to ovdje dešava, pa je to onda otišlo u neki paket državnih ustanova koje bi trebalo da budu na Vijeću ministara, a to Vijeće ministara nema vladu, nije vlada, i nema ministarstvo kulture. Ima odgovornost, naravno, za kulturne ustanove tog tipa, ali nema praktičan način da riješi njihov status. Moje je mišljenje da taj status treba rješavati primarno na drugim nivoima, kao što je Federacija i Kanton.

RSE: Ostaje nam da se zajednički nadamo da će ovaj posao biti do kraja godine završen i da ćemo onda imati mnogo drugih otvorenih pitanja koja će biti, nadam se, malo veselija nego li su ova.

Krsmanović: Uz ta obećanja i saznanja, uvjeren sam da je sazrela svijest o tom da država mora svoje institucije postaviti na svoje mjesto i zaštititi. Mi se ne protivimo ni podršci drugim oblicima kulture, kao što je manifestna, festivalska itd., ali institucije su temelj svakog društva, institucije treba zaštititi – u mjeri u kojoj to ovo društvo može, ne tražimo mi nikakav luksuz, nikakvo razmetanje. Tražimo minimum; tih 400-500.000 maraka je zaista minimum da ovo opstane, da preživi ova teška vremena, da dođemo u bolja vremena. Uvjeren sam da će to tako biti. Uostalom, i moje imenovanje ovdje mi se čini kao neki znak dobre volje, znak prepoznavanja od strane – u ovom slučaju je to bila Vlada Federacije i njeno Ministarstvo kulture. Ja sam im zahvalan, Galerija im je zahvalna. Dakle, krenulo je to rješavanje i vjerujem da će do kraja godine biti štošta mnogo bolje.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG