Bh. historičar umjetnosti i sociolog Husein Sejko Mekanović protekle tri godine radi na istraživanju portreta pretposljednje bosanske kraljice Katarine Kosače Kotromanić (1425.-1478.), supruge kralja Stjepana Tomaša. Otkriće do kojeg je došao - crtež nadgrobne ploče kraljice u jednoj od zbirki Britanske biblioteke - iniciralo je ideju da istraži kraljičin portret u vatikanskoj Konstantinovoj dvorani, čije je zidove ukrasio čuveni Raffaello Santi, a za koji tvrdi da je oslikan u prirodnoj veličini. U intervjuu za RSE Husein Sejko Mekanović govori o značaju ovog otkrića ne samo za bosanskohercegovačku već i svjetsku javnost i, u konačnici, nauku.
RSE: Gospodine Mekanoviću, šta Vas je ponukalo na ovo istraživanje?
Mekanović: U jednom pregledu povijesti slovenskog naroda iz 1910. godine prvi put sam vidio portret djevojke iz rimske Kapitolinske galerije, koji je hrvatski polihistor Ivan Kukuljević Sakcinski predstavio kao portret bosanske kraljice Katarine Kotromanić. Bilo je to u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini u kasnu jesen 1993. godine. Pošto sam tada živio u Republici Sloveniji kao izbjeglica, često sam razmišljao o kraljičinoj sudbini, jer je i ona posljednjih dvanaest godina života preživjela kao izbjeglica u Rimu. I baš odatle potječe moje zanimanje za bosansku kraljicu Katarinu, koje se pojačalo tokom studija povijesti umjetnosti i sociologije na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.
Godinama sam sakupljao materijal – članke, fotografije i knjige, da bi u švedskoj reviji Žena/Kvinna 2006. godine objavio prvi članak o kraljičinom već spomenutom portretu. U tom članku citirao sam i članak hrvatskog povjesničara umjetnosti Arthura Schneidera iz 1936. godine, koji je bio sasvim nepoznat stručnjacima u Bosni i Hercegovini. I već tad sam vjerovao da sam na dobrom putu da otkrijem nešto zaista vrijedno i vezano za kraljičin portret.
Pet godina kasnije na međunarodnom simpoziju povjesničara u Jajcu pročitao sam referat o portretu djevojke iz rimske Kapitolinske galerije, a već na početku 2012. dobio sam u ruke članak koji je dosta promijenio moj pristup istraživanju kraljičinog života. Radi se o članku njemačkog slaviste Michaela Arndta objavljenom 1977. godine. Zaista je vrlo neobično što sam bio baš prvi istraživač koji je u tom članku našao podatak da je bila kraljica Katarina članica kuće antičkog rimskog cara Konstantina Velikog. Sudbina je htjela da samo nekoliko mjeseci kasnije taj podatak predstavim u Sarajevu na simpoziju posvećenom ženama u srednjovjekovnoj Bosni.
U svom referatu posebno sam istakao da portret djevojke iz rimske Kapitolinske galerije, kojeg brojni Bosanci i Hercegovci danas smatraju za kraljičin portret, nije i ne može biti portret bosanske kraljice Katarine. Kao svojevrsnu nagradu za sav uloženi trud smatram crtež kraljičine nadgrobne ploče koji sam prije otprilike tri mjeseca našao u jednoj zbirci crteža iz Britanske biblioteke odnosno u posebnom broju rimske revije Bolletino D'Arte objavljenom 2010. godine. Taj crtež nije datiran i nema neku veću umjetničku vrijednost.
To je akvarel anonimnog autora napravljen smeđim tonovima olovke i pera. Naročito u oči bode činjenica da se na tom crtežu već na prvi pogled ne može prepoznati kraljičina nadgrobna ploča. Za istraživače je crtež zanimljiv i zato što je, možda, najstarija likovna reprodukcija kraljičine nadgrobne ploče. Njegovo otkriće jako me je iznenadilo. Sad se pitam predstavlja li ono svojevrsnu najavu otkrića kraljičinog portreta u prirodnoj veličini u vatikanskoj Konstantinovoj sobi, koji je spomenuo znameniti dubrovački kroničar Giacomo di Pietro Luccari.
RSE: Koje ste korake potom preduzeli?
Mekanović: Kad je bilo već sasvim jasno da se radi o crtežu dosad nepoznatom bosanskim istraživačima onda sam napisao kraći članak, koji sam zajedno sa crtežom objavio na svojem blogu. U tom članku povezao sam crtež sa kraljičinim portretom u prirodnoj veličini u vatikanskoj Konstantinovoj sobi, koji je u svojem djelu spomenuo znameniti dubrovački kroničar Giacomo di Pietro Luccari.
I tako sam ponovo došao do zaključka da kraljica Katarina nije bila sasvim slučajno predstavljena kao članica kuće cara Konstantina Velikog. O svemu tome obavijestio sam kolege iz Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu i ubrzo zatim dogovorili smo se da crtež kraljičine nadgrobne ploče predstavim na predavanju u Nacionalnoj i Univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine 14. 10. ove godine. To predavanje bilo je inače dobro posjećeno.
RSE: Ta slika za koju tvrdite da je portret bosanske kraljice Katarine, može li se danas vidjeti u vatikanskoj palači?
Mekanović: Više nema nikakve sumnje da se u vatikanskoj Konstantinovoj dvorani nalazi portret bosanske kraljice Katarine u prirodnoj veličini, koji je u svojem djelu spomenuo dubrovački kroničar Giacomo di Pietro Luccari, ali je pitanje o kojem portretu se točno radi. Moram istaknuti da je Konstantinova dvorana u potpunosti freskama ukrašen prostor. Tu se naročito ističu četiri velike freske na kojima su predstavljeni događaji iz života cara Konstantina Velikog.
Kartone, odnosno crteže, napravio je znameniti talijanski slikar i arhitekt Raffaello Santi. Nakon Raffaellove smrti 1520. godine crteže su na zidove dvorane prenijeli njegovi učenici Giulio Romano i Giovanni Francesco Penni. Bilo je to u vrijeme od 1521. do 1524. godine. Smatram da se kraljičin portret nalazi na fresci "Darovnica cara Konstantina Velikog papi Silvestru I.". Na nedavno održanom predavanju u Sarajevu upozorio sam na lik starije žene, po svoj prilici redovnice, koji se nalazi baš na spomenutoj fresci. U literaturi taj lik je bio predstavljen kao "old lady".
RSE: Možete li to pojasniti?
Mekanović: To zaista nije teško. Naime, na fresci "Darovnica cara Konstantina Velikog papi Silvestru I." prikazane su i neke povijesne osobe. Tako, na primjer, iza lika antičkog rimskog cara Konstantina Velikog vidimo suvremenike Raffaella Santija, čak i suvremenike bosanske kraljice Katarine Kotromanić, što nam daje za pravo da na toj fresci tražimo i kraljičin portret. O autentičnosti tog kraljičinog portreta u ovom trenutku nije moguće raspravljati. To će trebati posebno provjeravati.
RSE: Da li će Vas put odvesti do Vatikana kako biste to provjerili?
Mekanović: I to je moguće. Moram reći da su kvalitetne fotografije fresaka u Konstantinovoj dvorani dostupne i na spletu, tako da ću u Vatikan otići samo u slučaju ako otkrijem neke nove arhivske podatke vezane za kraljičin portret. Trenutno me zanimaju izvori na temelju kojih je inače dobro obaviješteni i vrlo pouzdani dubovački kroničar Luccari tvrdio da se kraljičin portret nalazi u Konstantinovoj dvorani.
RSE: Na koji način naučna javnost u Bosni i Hercegovini gleda na Vaše otkriće?
Mekanović: Iako je još rano za neke zaključke, čini mi se da je naučna javnost pokazala veliko zanimanje za podatke, koje nam nudi crtež kraljičine nadgrobne ploče iz Britanske biblioteke. Uvjeren sam da će zanimanje svakako biti još veće ako te podatke dopune i kakva nova otkrića. Bilo bi mi drago kad bi se crtež kraljičine nadgrobne ploče uskoro pojavio u udžbenicima povijesti i likovne kulture za osnovne i srednje škole.
RSE: Nastavljate li sa istraživanjem?
Mekanović: Naravno da ću nastaviti sa istraživanjem te teme, jer mi je cilj da prikupim što više podataka o kraljici Katarini, koja je jedan od najvažnijih simbola bosanske državnosti. Jasno mi je da sve svoje tvrdnje moram temeljiti na povijesnim činjenicama, što crtež kraljičine nadgrobne ploče nedvojbeno jeste. Osim toga, takva otkrića dogode se jedanput u 200 ili 300 godina.
RSE: Uoči ovog razgovora rekli ste mi da imate toliko materijala da bi se, ukoliko bude prilike, mogao snimiti i dokumentarni film.
Mekanović: Da, to je istina. Bilo bi korisno i lijepo napraviti takav film. Razmišljao sam i o knjižnoj obradi kraljičinog životnog puta odnosno portreta. Pošto je knjiga, prije svega, veliki trošak, bit ću zadovoljan već ako uspijem objaviti još koji stručni članak o kraljici Katarini, crtežu njene nadgrobne ploče i portretu.
