Ramović: Kompozitor Phillipe Manoury na festivalu Sonic studio

Sarajevo je domaćin još jednog atraktivnog međunarodnog projekta. Pod nazivom Sonic studio, na Muzičkoj akademiji do srijede će gostovati jedan od najvećih svjetskih kompozitora savremene muzike Phillipe Manoury. Gošća RSE je Amila Ramović, umjetnička rukovoditeljica projekta.

RSE: Do srijede će trajati istinsko uzbuđenje na Muzičkoj akademiji. Šta se to zapravo krije iza vašeg novog projekta i naziva Sarajevo sonic studio?

Ramović: Dobro ste to rekli. Atmosfera je uistinu uzbudljiva zato što će sa nama nekoliko dana provesti jedan od vrhunskih svjetskih kompozitora koji se zove Phillipe Manoury. On je utemeljio neke značajne nove tendencije u savremenoj muzici, koje se odnose na interakciju čovjeka i kompjutera, kao jednog novog umjetničkog fenomena koje nam je donijelo novo doba.

O projektu Sonic studio smo počeli da razmišljamo prije više od godinu dana, u jednom ambijentu u kojem smo shvatili da je osnovni problem bosansko-hercegovačke muzike nedostatak kompozitorske scene i nedostatak umjetničke muzičke produkcije. Ovaj smo problem razmatrali sa našim prijateljima, direktorima Francuskog i Goethe instituta, koji su nam ponudili da u okviru njihovog fonda saradnje, koji se zove Traite Elysees, realiziramo projekt u kojem pozivamo vrhunske njemačke i francuske kompozitore da sa našim mladim umjetnicima rade i da tako formuliramo novi program.

RSE: Prosječni čovjek premalo zna o savremenoj muzici, pa ne bi bilo loše da čujemo nekoliko informacija u vezi sa Manourijem i muzikom kojom se on bavi?

Ramović: Generalno smo mi u BiH u jednoj nezgodnoj situaciji, kada je u pitanju muzička produkcija. Svako od nas može nabrojati deset naših odličnih likovnih umjetnika, glumaca, režisera, dizajnera, arhitekata, pisaca. Odmah ih se možete sjetiti. A kada bi ste trebali da nabrojite deset kompozitora - ne možete jer ih i nema toliko, možda tek tri-četiri osobe to rade. Mislim da je nedostatak produkcije razlog neinformisanosti javnosti o onome šta znači stvarati umjetničku muziku danas, a to ne znači stvarati pop muziku, tradicionalnu ili folklornu muziku, nego praviti umjetnička istraživanja.

Phillipe Manoury pripada struji kompozitora koji prate nova dešavanja u muzici koja su nastala nakon pedesetih godina, kada je ideja muzičkog instrumenta i onoga što je zapravo materijal u muzici prošireno u odnosu na ono što je nekad bilo. A nekada se muzika pravila samo tonovima - pravilnim harmonijskim oscilacijama, milozvucima koji su pravili klavir, violine i slično. Koji, na kraju krajeva, još uvijek čine materijal i sintaksu one naše popularne muzike koju mi slušamo kod kuće, kada se ne bavimo umjetnošću.

U jednom trenutku u XX stoljeću se postavilo pitanje - da li je muzika zapravo prostor za ugodu, zabavu i uljepšavanje života ili je to prostor za jedno ozbiljno intelektualno i duhovno istraživanje i uzdizanje duha? Na kraju je ispalo da su se i oni kompozitori, koje danas prepoznajemo kao stvaraoce lijepe muzike, zapravo bavili jednim teškim i mukotrpnim umjetničkim stvaranjem i istraživanjem, ali u svom vremenu koje je bilo vrijeme kada je muzički jezik bio jezik muzičke tonalitetne harmonije.

U XX stoljeću, nakon kompozitora koji se zvao Arnold Schoenberg, za kojeg se kaže da je srušio tonalitet i počeo novu muziku, shvatilo se da muzički materijal može biti bilo što što čini zvuk iz našeg života, a posebno novi zvuk i nova tehnologija koja je nastala u elektro-akustičkom mediju.

Phillipe Manoury je jedan od vrhunskih kompozitora koji je uspio da utemelji nove načine razmišljanja - šta to uopšte može biti muzika, ako je muzika bez isključivo živog izvođača ili ako živi izvođač ima nekakav duet sa kompjuterom. On je ušao u svjetsku istoriju jer je skupa sa jednim poznatim muzičkim programerom, Miller Packettom, kreirao program Max, na kojem je zasnovana čitava jedna generacija kompozitorskih ostvarenja, takozvana realtime kompozicija.

Ono što ćemo mi čuti ovdje je jedna sasvim drugačija muzika, ali i jedna muzika koja nudi vrlo zanimljive nove umjetničke izražaje šta to danas znači muzika i šta muzika može da bude.

RSE: Kako zapravo izgledaju ove vaše svečanosti? Svakodnevne svirke, predavanja, radionice?

Ramović: U Muzičkoj akademiji počinjemo jednim razgovorom sa Phillipom Manourejom koji smo napravili kao jedan ne stručni, već, kako bi se narodski reklo, ljudski razgovor o tome šta znači praviti muziku i praviti umjetnost sredstvima zvuka u današnjem vremenu. Mislim da je to ključno pitanje koje ne razumije publika a koje, mogu reći, ne razumiju ni mnogi muzički profesionalci. Prije nego što počnemo analizirati njegova djela, bavit ćemo se njegovom opštom estetikom, onim što on smatra važnim u umjetnosti, zašto smatra umjetnost važnim dijelom društva i način na koji se sve te ideje zapravo odražavaju u njegovim djelima. Posmatrat ćemo projekcije njegovih opera koje su izvođene i naručene od najvećih francuskih i švicarskih teatara i drugih djela koja su izvodili najveći svjetski simfonijski orkestri.

Ovaj će razgovor zapravo biti razgovor koji će biti jednako dostupan publici. Potom počinje pravi stručni susret sa njim, gdje će grupa mladih kompozitora, njih deset sa deset muzičkih akademija iz našeg regiona, početi majstorsku radionicu. Tri dana će studirati savremenu muziku i djela Phillipa Manourija, te raditi na razvijanju svojih vlastitih djela.

Ovo je posebno važno. Prvi put se u Sarajevu skuplja deset akademija iz regiona. Oni su oduševljeni jer je ovo prvi ovakav projekt koji je usmjeren isključivo na edukaciju savremene muzike, koji će se ciklično pojavljivati u Sarajevu i regionu. Njihove su akademije spremne da učestvuju u ovom projektu dokle god smo mi u stanju da ga održimo.

RSE: Zanimljiva činjenica je da ovi vaši projekti donose produktivnu saradnju sa velikim svjetskim imenima, ali meni se hvale-vrijednim doima upravo ova saradnja sa drugim akademijama u regionu.

Ramović: To je ispalo još i važnijim nego što smo mi mislili da će biti. Nedavno je naš dekan, Ivan Čavlović, koji budno prati ovaj naš projekt i daje nam nevjerovatnu podršku i samostalnost u njegovoj realizaciji, rekao, na jednom skupu dekana regionalnih akademija u Italiji, da su svi dekani akademija iskazali potpuno oduševljenje za ovaj projekt i da su zamolili da čak i više njihovih studenata dolazi i da su spremni da finansiraju njihove dolaske. Vjeruju da će ovaj projekt imati veliku budućnost.

Zašto su važni oni i zašto su važni i ti veliki kompozitori koji zapravo prave tkivo koje nas okuplja? Zato što u BiH primjećujemo jednu vrstu često samoizabrane izolacije u smislu kulture. Naši studenti, pogotovo u oblasti muzike, ne komuniciraju pretjerano sa internacionalnim kontekstom i čak vrlo često nemaju baš velike ambicije. Jučer je jedan student, kada smo govorili o nekim iskustvima u Francuskoj, rekao: „Pa to je kod njih u Francuskoj. Nismo mi Francuska. Mi imamo svoja ograničenja.“ Ja sam mu rekla da mi nismo Francuska, već planeta i da ograničenja nema. Samo trebamo skinuti tu ogradu iz glave i shvatiti da zapravo možemo uraditi sve što trebamo da radimo što se može na svijetu raditi.

Ova povezivanja sa regionom, uvid u ono što rade kolege sa susjednih akademija za njihove generacije i uvid u ono što rade najvažniji praktikanti umjetničkih praksi današnjeg vremena, će sve skupa dati jadan značajan podsticaj razvoju nove, mlade kompozitorske scene u BiH, a to je konačni cilj na kraju krajeva ovog projekta.

RSE: Nekako na istim principima počivaju i naši najveći kulturni projekti.

Ramović: Moja lična organizaciona iskustva su vezana za dvanaest godina koje sam provela kao izvršna direktorica projekta Ars Aevi, koji je po meni možda najambicioznija umjetnička i razvojna inicijativa. Enver Hadžiomerspahić, naš generalni direktor, je, kad smo počinjali da radimo u Ars Aeviu, napravio jedan projekt dolaska najvažnijih svjetskih umjetnika, osnivača kolekcije Ars Aevi. Bile su njihove izložbe u Sarajevu i njihovi seminari. Ars Aevi je kroz taj projekt ostvario jedan internacionalni kredibilitet. Mi smo se pokazali kao sposoban organizator i umjetnički producent takvih događaja, poznat na internacionalnom planu.

Nakon toga smo imali internacionalni kredibilitet. I kada smo dolazili sa svojim projektima bosansko-hercegovačke muzike u Englesku, Francusku, Italiju, bili smo prihvaćeni kao ozbiljni partneri, koji su u stanju da polože ozbiljne testove. Tako je zapravo svaka naredna etapa ovog projekta imala funkciju da uvede u onu slijedeću.

Mislim da je ta strategija komunikacije sa vanjskim svijetom neizmjerno važna, kao i integracija naše prakse u svjetsku. Često naše kolege govore protiv, termin koji se sad često koristi, festivalizacije kulture, kao da je to nešto što je jako ružno zato što se možda više novca ulaže u festivale, nego u institucije. Međutim, mislim da se ta vrsta komunikacije, u kojoj važni predstavnici svjetske umjetničke scene dolaze u Sarajevo, važna jer mi ne možemo otići svaki dan u New York, London, Pariz ili Berlin da vidimo šta se tamo zapravo dešava. Mislim da je to jedini prostor kroz koji mi dobijamo malo zraka i kroz koji mi možemo sebe da pozicioniramo na međunarodnim scenama. To se nipošto ne bi smjelo podcijeniti.

Želim da iskoristim priliku da pozovem našu publiku. U ponedjeljak će biti koncert regionalne kompozitorske scene na Umjetničkoj akademiji, a u utorak prvi put, nakon dvadeset godina u Sarajevu, koncert elektro-akustičke muzike. Jedna neobična situacija sa jednom neobičnom postavkom, bez bine i stolica. Djela Phillipa Manourija u Galeriji BKC-a u osam sati.

Uspjeli smo, i još uvijek izdržavamo, da naši programi budu besplatni za javnost, kako platežna moć ne bi bila ograničavajući faktor za vrhunski umjetnički doživljaj. Molimo publiku da nas u ovom nastojanju podrži i dalje.