Dostupni linkovi

logo-print

Dvostruko ubistvo u bajramskoj noći 28. jula u kafani poetičnog imena „San“ u prijedorskom naselju Trnopolje moglo bi poslužiti kao slučaj za proučavanje metoda i mehanizama održavanja i širenja nacionalizma u balkanskom poratnom okruženju. Studija bi mogla početi s medijskom prezentacijom vijesti u čijim je naslovima upadljivo isticano kako su „ubijena dva Bošnjaka“. Takva interpretacija neminovno upućuje javnost na razmišljanje o zločinu u kategorijama ratnog iskustva u prijedorskom kraju: to što su ubijena „dva Bošnjaka“, a ne recimo dva gosta, sugeriše kako ubica – ili više njih – onda moraju biti „suprotnog“ nacionalnog predznaka: u tom kraju najvjerovatnije srpskog.

Novija istorija upravo tog kraja, u kojem je baš u Trnopolju bio logor u kojem su snimljeni ljudski kosturi iza žice – a malo dalje i Keraterm i Omarska i nedavno otkrivena masovna grobnica u Tomašici – savršen je okvir u kojem „ubistvo dva Bošnjaka“ može da se koristi za oživljavanje i raspirivanje još sirovih etničkih sumnji i napetosti, strahova i mržnji iako bi, u društveno odgovornijem i kulturnijem iščitavanju i razmijevanju, baš takva istorija upućivala i obavezivala na krajnje obazrivu medijsku i političku interpretaciju takvog događaja.

Ali, kako kod nas toj kulturi sjećanja i poštovanja žrtava nije posvećivana nikakva pažnja – pa se one ili bezdušno negiraju ili politički zloupotrebljavaju u godini novih izbora – profesionalni Bošnjaci u prijedorskom kraju i Republici Srpskoj požurili su da ubistvo „dva Bošnjaka“ instrumentaliziraju za isticanje svojih referenci izbranih zaštitnika bošnjačkih nacionalnih interesa.

Jedan od njih požurio je da ubistvo „dva Bošnjaka“, na Bajram i još u Trnopolju, predstavi kao „zločin na nacionalnoj osnovi“ pozivajući se na „neke ljude s prijedorskog područja“ koji „tvrde da je nemoguće da je neko od Bošnjaka počinio ovo dvostruko ubistvo na Bajram“.

Drugi je bio kategoričan: „Sasvim je jasno da nijedan Bošnjak ne bi nešto ovako napravio, sve upućuje na to da je ubica srpske nacionalnosti“.

Tri dana kasnije prijedorska policija objavila je da je uhapšen osumnjičeni za ubistvo bošnjačkog imena i blizak lokalnoj vehabijskoj zajednici.

U olakšanju što su se brzoplete i očito štetne izjave bošnjačkih političkih predstavnika pokazale netačnima predstavnik prijedorske policije rekao je kako su oni već ranije rekli da su „koristoljublje, vjerska i nacionalna mržnja i netrpeljivost“ bili isključeni kao motiv ubistva.

Ovakva izjava – o isključivanju „vjerske i nacionalne mržnje i netrpeljivosti“ kao povoda ubistva – počiva na pretpostavci kako ne postoji takvo šta kao „vjerska i nacionalna mržnja i netrpeljivost“ unutar bošnjačkog naroda i muslimanske zajednice.

I površno i pogrešno: pripadnici i zagovornici ekstremnih islamističkih shvatanja pokazali su posebnu netrpeljivost, pa i agresivnost, upravo protiv Bošnjaka i muslimana koji ne slijede njihov primjer vjerske isključivosti. To se – u ekstremnoj formi – manifestuje u njihovom odlasku na ratišta u kojima s naročitom svirepošću ratuju muslimani protiv muslimana.

Nije, međutim, problem to što prijedorski policajac – u kraju u kojem je vjerska i nacionalna netrpeljivost u isključivim kategorijama „mi“ protiv „njih“ 1992. godine poprimila razmjere masovnih zlodjela – automatski isključuje mogućnost netrpeljivosti unutar istog, u ovom slučaju, bošnjačkog naroda.

Problem je što je svaki ozbiljan razgovor o tome sistematski onemogućavan unutar bosanske islamske zajednice. Kad je, naime, u autorskom tekstu u Oslobođenju pod naslovom „Oni dolaze po našu djecu“ prof. dr Rešid Hafizović potkraj 2006. godine upozorio na ekstremna ponašanja pripadnika vehabijskog pokreta u Bosni i Hercegovini, doživio je promptnu osudu iz Rijaseta Islamske zajednice čiji se vrh oličen u reisu Ceriću stavio u zaštitu „novih muslimana“.

Čak ni drastične manifestacije vjerskog esktremizma – kao što je bio pokolj nad katoličkom porodicom Anđelić u okolini Jablanice u Badnjoj noći 2002. godine; teroristički napad na policijsku stanicu u Bugojnu; napad na američku ambasadu u Sarajevu ili odlazak stotinjak mladih bosanskih muslimana, među kojima i desetina djevojaka, u džihad u Siriji – nisu bile dovoljan povod da se ozbiljno prouči i na odgovarajući način suzbije narastanje ekstremnih učenja i prakse.

Iz incidenata, kao što je ovo najnovije dvostruko ubistvo u Trnopolju, može se nešto i naučiti ali samo ako im se pristupa otvorenih očiju. Recimo – koliko je važno da policija, kao što je to u ovom slučaju uradila prijedorska, temeljito istraži svako slično ubistvo posebno u etnički osjetljivim sredinama u kojima postoje nove manjine i većine nastale ratnim „etnički čišćenjem“. Ili – koliko je neodgovorno i nedopustivo da se u takvim slučajevima brzopleto iznose neutemeljene sumnje i skupljaju izborni politički poeni. Ili – koliko bi i osuda „širenja vjerske i nacionalne mržnje“ u ovom slučaju od strane profesionalnih Bošnjaka u Republici Srpskoj bila umjesnija i uvjerljivija da i najviši predstavnici lokalnih i entitetskih vlasti, negiranjem i umanjivanjem ratnih zločina i sprečavanjem njihovog odgovarajućeg obilježavanja, nisu izgubili moralni kredibilitet da arbitriraju u takvim pitanjima.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG