Autor: Josef Joffe (The Wall Street Journal), prevela: Ena Stevanović
Sud u Kölnu je odlučio da je obrezivanje djece zapravo „tjelesna ozljeda“ i stoga su ga zabranili. Osim ako njemački Bundestag ne intervenira, što je obećao da će učiniti, oko četiri miliona muslimana i preko 100.000 Jevreja će morati obavljati jedan od ključnih religijskih obreda u katakombama u Berlinu, Frankfurtu i Münchenu.
Sve je to Božja krivica.“To je moje utočište,“ naredio je On u Knjizi postanka 17:10 „koje ćete održati i prenijeti na svoje potomke. Svako muško dijete među vama neka bude obrezano.“ Izvorni kriminalac je bio Abraham koji je položio ruku na sebe, i to bez sterilne opreme i novokaina. Onda je učinio to isto svom sinu Isaku osmog dana nakon rođenja, prije otprilike 4000 godina.
Radi se o nekoliko milimetara kožice, a ne o sakaćenju. Ali ukoliko vjerujete sucu iz Kölna i gomili slijepih sljedbenika da se radi o „barbarskom ritualu“, kako je to nazvao socijaldemokratski dječiji pravobranitelj. Matthias Franz, psihijatar na Univerzitetu u Dusseldorfu kaže da se radi o „teškim ozljedama genitalija sa ozbiljnim psihološkim i seksualnim posljedicama“.
Recite to nekome od šest milijuna Jevreja, pola milijarde muslimana i oko tri četvrtine američkih muškaraca.
Sudac u Kölnu je presudio da je „fizički integritet“ dječaka važniji od vjerskih rituala. Zato država mora intervenirati, bez obzira na prava roditelja ili stup vjere. Da moji roditelji nisu mrtvi, volio bih ih tužiti za neželjenu tonzilektomiju kada mi je bilo pet godina jer sada znamo da su ta tkiva prva odbrana tijela protiv patogena. Također bih ih tužio zbog mnogobrojnih neželjenih vakcinacija i njihovih bolnih učinaka.
Šta je s majkama nogometaša koje šalju svoju djecu na bespoštedni teren? Ili sa svim onim ambicioznim roditeljima kojima medalje plešu pred očima, koji riskiraju udove i živote svojih potomaka na skijalištu, gredi ili hipodromu?
Tron i oltar
Ipak, ova rasprava nije o činjenicama niti religiji, o čemu svjedoče stotine pisama uredniku. Jedan „ekspert“ tvrdi da američka praksa nema nikakve veze sa zdravljem. Namjera joj je da „smanji požudu“ i spriječi dječake da masturbiraju. Još jedan „stručnjak“ je stavio obrezivanje u istu kategoriju sa nacističkom sterilizacijom i prisilnim pobačajem u Kini. Ovo nije smiješno, ovo je ozbiljna mržnja prema svemu američkom, jevrejskom i muslimanskom.
Ako ostavite po strani strah i prijezir, i dalje vam preostaje najveća glavobolja od svih: država protiv crkve u Europi. Što je bliža povijesna spona između trona i oltara, kao što je slučaj u Njemačkoj i protestantskoj Europi, to si država daje veće ovlasti. U Njemačkoj koja je izmislila "cuius regio, eius religio" (sudbina vladara određuje sudbinu pojedinaca), vlada prikuplja desetinu, nalaže vjersku obuku u državnim školama i određuje koje crkve su „podobne“ (protestanti, katolici i jevreji, ali ne i mormoni ili baptisti).
„Zid odvajanja“ Thomasa Jeffersona koji kaže da je “religija stvar koja se tiče isključivo čovjeka i njegovog Boga“ je uvijek bio niska ograda u Europi. Kako se razvijalo sekularno društvo, tako se povećavao opseg državnog praznovjerja i nerazumnosti. Dakle, sudac iz Kölna nije sam, 45 posto Njemaca smatra da je on upravu. Država pobija i roditelje i hiljade godina vjerske prakse.
Ironija svega toga je da će upravo država morati zaustaviti suca. Uloga spasitelja vjere baš i nije san liberala, ali nije ni „zid razdvajanja“ koji trenutno odvaja jevreje i muslimane od ostalih.
Dok parlament razmišlja, neka stand-up komičari stupe na scenu. Dobar početak za to je Rat za Jenkinsovo uho koji je trajao od 1739. do 1742. i to zbog 7.5 centimetara epiderme i hrskavice koja je pripadala kapetanu Robertu Jenkinsu. Njegov trgovački brod je zaustavila španska obalna straža u Zapadnoj Indiji. U borbi mu je otkinuto uho. Ponio ga je u London kao ključni dokaz, gdje je bijesni parlament pozvao na odmazdu. Španija nije popustila i uslijedio je rat.
Tako mali komad mesa, a tako veliki rat. Da je sudac u Kölnu poznavao povijest, dopustio bi da diskrecija nadvlada sekularnu strogost. „Živi i pusti neka prođe“ bi bio mudriji izbor. Ko još želi da se sukobljava s Onim koji je nad nama.
****
Autor teksta je urednik časopisa Die Zeit, viši suradnik Instituta za međunarodne studije i suradnik institucije Hoover, oboje na Univerzitetu Stanford.
Sud u Kölnu je odlučio da je obrezivanje djece zapravo „tjelesna ozljeda“ i stoga su ga zabranili. Osim ako njemački Bundestag ne intervenira, što je obećao da će učiniti, oko četiri miliona muslimana i preko 100.000 Jevreja će morati obavljati jedan od ključnih religijskih obreda u katakombama u Berlinu, Frankfurtu i Münchenu.
Sve je to Božja krivica.“To je moje utočište,“ naredio je On u Knjizi postanka 17:10 „koje ćete održati i prenijeti na svoje potomke. Svako muško dijete među vama neka bude obrezano.“ Izvorni kriminalac je bio Abraham koji je položio ruku na sebe, i to bez sterilne opreme i novokaina. Onda je učinio to isto svom sinu Isaku osmog dana nakon rođenja, prije otprilike 4000 godina.
Radi se o nekoliko milimetara kožice, a ne o sakaćenju. Ali ukoliko vjerujete sucu iz Kölna i gomili slijepih sljedbenika da se radi o „barbarskom ritualu“, kako je to nazvao socijaldemokratski dječiji pravobranitelj. Matthias Franz, psihijatar na Univerzitetu u Dusseldorfu kaže da se radi o „teškim ozljedama genitalija sa ozbiljnim psihološkim i seksualnim posljedicama“.
Recite to nekome od šest milijuna Jevreja, pola milijarde muslimana i oko tri četvrtine američkih muškaraca.
Sudac u Kölnu je presudio da je „fizički integritet“ dječaka važniji od vjerskih rituala. Zato država mora intervenirati, bez obzira na prava roditelja ili stup vjere. Da moji roditelji nisu mrtvi, volio bih ih tužiti za neželjenu tonzilektomiju kada mi je bilo pet godina jer sada znamo da su ta tkiva prva odbrana tijela protiv patogena. Također bih ih tužio zbog mnogobrojnih neželjenih vakcinacija i njihovih bolnih učinaka.
Šta je s majkama nogometaša koje šalju svoju djecu na bespoštedni teren? Ili sa svim onim ambicioznim roditeljima kojima medalje plešu pred očima, koji riskiraju udove i živote svojih potomaka na skijalištu, gredi ili hipodromu?
Tron i oltar
Ipak, ova rasprava nije o činjenicama niti religiji, o čemu svjedoče stotine pisama uredniku. Jedan „ekspert“ tvrdi da američka praksa nema nikakve veze sa zdravljem. Namjera joj je da „smanji požudu“ i spriječi dječake da masturbiraju. Još jedan „stručnjak“ je stavio obrezivanje u istu kategoriju sa nacističkom sterilizacijom i prisilnim pobačajem u Kini. Ovo nije smiješno, ovo je ozbiljna mržnja prema svemu američkom, jevrejskom i muslimanskom.
Ako ostavite po strani strah i prijezir, i dalje vam preostaje najveća glavobolja od svih: država protiv crkve u Europi. Što je bliža povijesna spona između trona i oltara, kao što je slučaj u Njemačkoj i protestantskoj Europi, to si država daje veće ovlasti. U Njemačkoj koja je izmislila "cuius regio, eius religio" (sudbina vladara određuje sudbinu pojedinaca), vlada prikuplja desetinu, nalaže vjersku obuku u državnim školama i određuje koje crkve su „podobne“ (protestanti, katolici i jevreji, ali ne i mormoni ili baptisti).
„Zid odvajanja“ Thomasa Jeffersona koji kaže da je “religija stvar koja se tiče isključivo čovjeka i njegovog Boga“ je uvijek bio niska ograda u Europi. Kako se razvijalo sekularno društvo, tako se povećavao opseg državnog praznovjerja i nerazumnosti. Dakle, sudac iz Kölna nije sam, 45 posto Njemaca smatra da je on upravu. Država pobija i roditelje i hiljade godina vjerske prakse.
Ironija svega toga je da će upravo država morati zaustaviti suca. Uloga spasitelja vjere baš i nije san liberala, ali nije ni „zid razdvajanja“ koji trenutno odvaja jevreje i muslimane od ostalih.
Dok parlament razmišlja, neka stand-up komičari stupe na scenu. Dobar početak za to je Rat za Jenkinsovo uho koji je trajao od 1739. do 1742. i to zbog 7.5 centimetara epiderme i hrskavice koja je pripadala kapetanu Robertu Jenkinsu. Njegov trgovački brod je zaustavila španska obalna straža u Zapadnoj Indiji. U borbi mu je otkinuto uho. Ponio ga je u London kao ključni dokaz, gdje je bijesni parlament pozvao na odmazdu. Španija nije popustila i uslijedio je rat.
Tako mali komad mesa, a tako veliki rat. Da je sudac u Kölnu poznavao povijest, dopustio bi da diskrecija nadvlada sekularnu strogost. „Živi i pusti neka prođe“ bi bio mudriji izbor. Ko još želi da se sukobljava s Onim koji je nad nama.
****
Autor teksta je urednik časopisa Die Zeit, viši suradnik Instituta za međunarodne studije i suradnik institucije Hoover, oboje na Univerzitetu Stanford.
