Dostupni linkovi

logo-print

Tanja Stupar Trifunović: Književnost je pala niže i od dnevne politike


Tanja Stupar Trifunović

Tanja Stupar Trifunović

Naša gošća je Tanja Stupar Trifunović, banjalučka književnica, koja je dobitnica nekoliko značajnih nagrada za poeziju i prozu, a njen prvi roman, "Satovi u majčinoj sobi", bio je u užem izboru za uglednu Ninovu nagradu.

Roman se međutim nije dopao članovima žirija za godišnju nagradu Udruženja književnika RS-a. Niko ne spori da svaki žiri ima vlastite kriterije i vlastitu odgovornost, ali pod uslovom da je opredjeljen isključivo estetskim kategorijama. Da li je u ovom slučaju bilo baš tako.

RSE: Široj javnosti, posve tiho, a ovoj kulturnoj, čini mi se više nego glasno, prošla je posljednja nagrada Udruženja književnika RS-a. Prije svega zahvaljujući tvojoj reakciji na izbor žirija, a ona je bila više nego li utemeljena?


Tanja Stupar Trifunović: Nažalost, književnost dođe u prvi plan onda kada se pojave ovakve vrste sukoba ili razmirica, ali u suštini je jako potrebno da do promjene dođemo na taj način. Zašto ne, dobro je voditi i malo oštrije dijaloge, svakako je bolje nego nikakve.

Otvoreno sam pokazala svoje nezadovoljstvo i neslaganje sa izborom žirija. Nije problem ni u samom žiriju, ni u činjenici ko su ovogodišnji dobitnici, nego mislim da je problem više u tome što je to postao manir. Ne bi bio problem da se to desilo samo ove godine i samo ovako i da je to sada završena priča. Međutim, stiče se utisak da su neki ljudi naprosto navikli i smatraju sasvim normalnim da oni jedini mogu biti nagrađeni na konkursima u RS-u, pa to više nije nikakvo iznenađenje. Svaki put imamo istu situaciju da se unaprijed zna, i ko će dobiti nagrade i kako i zašto.

Moja reakcija je bila više usmjerena ka tome, da mi je to dosadilo. Kada se dodjeljuje nagrada za životno djelo, naravno da će je dobiti neko ko ima iza sebe više knjiga i više uspjeha. To je sasvim u redu. Ali, ako je riječ o godišnjoj nagradi, mislim da bi trebalo da ta godišnja nagrada skreće pažnju na stvarno najbolju knjigu te godine.

RSE: Zvuči pomalo nepristojno da nagrada ode predsjednici udruženja?


Tanja Stupar Trifunović: Između ostalog, oko te nagrade je i to na neki način sporno. Naravno, predsjednica se već odbranila Statutom i zakonskom odrednicom, da ona ima pravo, što je stvarno istina. Niko nije sporio njeno pravo da konkuriše. Osim toga, prošle godine je istu nagradu dobio potpredsjednik društva. Samom činjenicom da društvo ima predsjednika i dva potpredsjednika, ispada da nikom, osim rukovodstva udruženja, barem dok ono ne izvrti te nagrade, ne bi bilo preporučljivo da konkuriše.

I u jednom i u drugom slučaju, prošle i ove godine, recezent knjige nagrađenih autora je bio istovremeno i član žirija. I to dodatno baca sjenu na tu situaciju. Ako ćemo već govoriti o nepristrasnosti žirija, pomalo je neobično da se svaki put u žiri postavlja čovjek koji je i recezent knjige, što takođe mislim da nije korektno. To zakonski može biti legitimno i možemo reći da je to sve odrađeno prema Statutu, ali mislim da barem književnost nije mjesto koje bi trebalo prvenstveno određivati Statut, nego bi tu trebali imati malo više, i moralne i etičke odgovornosti. Književnost bi trebala proizvoditi trajnu vrijednost ili vrijednost koja ostaje, a ona je spala i niže od ovih dnevno političkih dešavanja.

RSE: Roman "Satovi u majčinoj sobi" je bio u užem izboru za ovogodišnju Ninovu nagradu. Široj publici, vjerovatno jednom kompetetnijem žiriju, valja, a ovdje ne valja. Da li je narod u pravu kada kaže da je najteže u svom selu biti pop, ili je nešto drugo ipak u pitanju?


Tanja Stupar Trifunović: Na neki način i sama ta činjenica potvrđuje tu uzrečicu i potvrđuje sve sumnje na ovdašnje nagrade. Isti slučaj je bio i prošle godine. Berislav Blagojević je prošle godine takođe bio u užem izboru sa romanom "Tiši od vode". Takođe je roman jako dobro ocijenjen u Srbiji, prihvaćen i čitan. Bilo je i nekoliko pozitivnih recenzija. Čitalačka publika ga je i ovdje jako dobro prihvatila. Znači, jako slična situacija, ali takođe je bio zaobiđen prilikom nagrađivanja.

RSE: Meni se najstrašnije doima kvalifikacija predsjednika žirija, Peulje, kako je roman katastrofalan, očajan. To je pomalo uvredljivo i diskvalifikatorski, a možda, obzirom na ove ranije kritike i poziciju u beskrajno prestižnoj konkurenciji, neuko i nedostojno časti predsjednika žirija?


Brine me čitava ova situacija u kojoj mi godinama radimo iste stvari i gledamo reprize na našoj književnoj sceni

Tanja Stupar Trifunović: Ta ocjena predsjednika žirija više govori o njemu samom, nego o romanu. Možda bi se to moglo prihvatiti kao validno, da on nije samo pet minuta prije hvalio roman, pošto je roman ušao i ovdje u neku vrstu užeg izbora za tu nagradu. Pomenuti kritičar i predsjednik žirija se pohvalno izrazio o romanu, da bi nakon toga, što sam zatražila da možda budemo detaljnije upoznati sa samim načinom glasanja žirija, pošto se pojavio samo predsjednik na press konferenciji, on je promijenio mišljenje o romanu i dao sasvim negativno mišljenje. Sama činjenica da je promijenio ocjenu, u roku od pet minuta, ukazuje na to koliko su trajni njegovi sudovi. Ima naravno i mišljenja drugih, vjerujem kompetetnijih kritičara, koji nisu u skladu sa njegovim.

U tom svemu me najmanje brinu njegove ocjene i sam ovaj izolovan slučaj, već me brine čitava ova situacija u kojoj mi godinama radimo iste stvari i gledamo reprize na našoj književnoj sceni.

RSE: Nije po srijedi nedostatak kompetencije, nego višak lojalnosti. Jedan uigrani sistem u zatvorenom krugu vlastite ugode, sigurnosti, vjerovatno radi neke buduće nagrade, u smislu - ja tebi ti meni?


Tanja Stupar Trifunović: Rekla bih da je više tu problem baš to, nego nedostatak kompetencije. Mislim da se svakako mogu naći kompetetni ljudi koji će biti objektivni. Svi ti problemi bi nestali, kada bi u prvi plan stavljali knjigu, a ne ove sve druge vanknjiževne i okolne stvari, koje na žalost dođu u prvu plan.

RSE: Ne bih ovdje uvodio bilo koju nominaciju, kao estetski kriterij i kao preporuku. Svaki žiri bi trebalo da radi po vlastitom ukusu, kriterijima i savjesti. Meni se čini da upravo ovog posljednjeg baš i nije bilo na pretek, barem sudeći po ovoj ljutitoj predsjednikovoj reakciji?


Tanja Stupar Trifunović: Da. Svaki žiri ima slobodu da prema svojoj savjesti, znanju i estetskim odrednicama donosi svoje odluke i da se izjasni. Na neki način je neobično da je naš žiri uvijek mimo svih drugih žirija u regionu, a u nekim slučajevima i mimo evropskih žirija, gdje su se naši autori do sada pojavljivali. Ovo nije izolovan slučaj. Bilo je do sada dosta takvih slučajeva, ali su prošli u tišini i sleganju ramenima. Izgleda da ćutanje ne dovodi do rezultata i da ćemo možda nešto promijeniti smo ako glasno iskažemo svoje mišljenje.

RSE: Književni život u RS-u je očigledno podjeljen na svijet ovih etabliranih i ovih što bezuspješno kucaju na ta vrata? Ne možemo govoriti o starima i mladima?


Formirani su jako mali kružoci. Mislim da je to jako štetno za samu književnu scenu

Tanja Stupar Trifunović: Ne bih tako rekla. Svaka ta vrsta podjele bi možda bila previše, pošto se zaista radi o jednoj manjoj i zatvorenijoj književnoj sredini. Formirani su jako mali kružoci. Mislim da je to jako štetno za samu književnu scenu. Književnost uopšte, ne samo ovdje, treba da bude nešto što je otvoreno za nove ideje, što širi stvari i usmjerava ih ka nekoj otvorenosti, a ne ka izolovanosti, zatvorenosti i radu u nekom malim grupama, pogotovo na taj način gdje je svako zadovoljan nekom vrstom tog lokalnog uspjeha. Mislim da je već u suštini sama Banja Luka nadišla tu vrstu funkcionisanja književne scene. Banja Luka nije toliko mali grad, koliko književna scena funkcioniše previše u jednom zatvorenom krugu.

RSE: Premda se protivim generalizacijama, ipak mi se čini kako stariji autori previše ašikuju sa minulim vremenom, sa starim temama i to na jedan prekonvencionalan način. Ovo zatvaranje vrata, po prstima ovih nadolazećih autora, se ne čini obećavajućim za nove čitaoce. Valja se čuvati za svijet literature?


Tanja Stupar Trifunović: Mislim da je kod nas problem generalno neunošenje neke nove energije i neke vrste poveznice. Dobra stvar je znanje i iskustvo. Nemam zaista nikakav problem generacijske vrste i to mi ne smeta. Naprotiv, mislim da ne trebamo praviti tu vrstu jaza i otklona prema starijima ili mlađima, nego da treba da pravimo neku vrstu kontinuiteta između jednih i drugih. U suštini, stariji su dobro došli da uvedu mlađe u svijet književnosti i da budu prvi koji im otvaraju, a ne zatvaraju, vrata. Na žalost čini mi se da kod nas baš i nisu toliko otvoreni za nove načine pisanja i razmišljanja.

RSE: Ti si odlučila da više ne budeš članica Udruženja. Potez je očigledno iznuđen, no ipak ne bi smio biti inspirativan za mlade pisce, inače ništa od promjene stanja?


Tanja Stupar Trifunović: Kada sam vidjela da ne mogu svojim radom uticati da se nešto promjeni u samom Udruženju, pomislila sam da li bi možda nešto tako drastičnije, kao izlazak iz Udruženja, moglo imati nekakav efekat na savjest onih koji su u Udruženju i da li će se oni zapitati zašto neko napušta udruženje. Mislila sam da je to trenutno najbolji način da se natjera ljude da se zapitaju o svrsi i načinu funkcionisanja samog udruženja.

Udruženje bi trebalo biti jedan dobar servis za pisce. Na žalost, generalno za pisce u BiH, udruženja ne funkcionišu tako. Moj čin je moja lična stvar i odluka. Ne znam da li će uticati na mlade da i oni istupe iz Udruženja, to je individualna stvar. Vidjela sam da ne mogu da utičm na to da se neke stvari promjene. Pokušala sam, ali ne mogu da utičem da se promijene. Možda više nisam imala snage da se, u takvom okruženju, na taj način, nosim sa svim tim.

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG