Dostupni linkovi

logo-print
Ne mogu govoriti u ime drugih sretnika koji su u novinarskoj karijeri imali to zadovoljstvo da služe kao "stalni dopisnik iz inostranstva", jer znam i one koji su taj posao obavljali širom otvorenih očiju za nova iskustva i spoznaje ali i one čije je dopisnikovanje prošlo u sabiranju materijalnih privilegija - u vidu devizne plate i uvoza luksuznih automobila i pokućstva - i završavalo se na nivou poslovičnog "Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba" ishoda: otišli su u svijet i vratili se nakon četiri godine nepromijenjenog svjetonazora.

Za mene su četiri godine dopisnikovanja iz Sjedinjenih Država i Ujedinjenih nacija u Njujorku, 1981.-85, osim profesionalnih izazova i zadovoljstava - uključujući i intervjue s američkim predsjednikom i generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija povodom Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. - bile i godine profesionalne inspiracije koja je odredila moj dalji novinarski put.

Dolazeći iz zemlje i iz novine krajnje ograničenog javnog dijaloga, izlazeći pred ponoć svake večeri da prvi u svom njujorškom susjedstvu kupim prvo izdanje sutrašnjeg "Njujork tajmsa", u tom svjetski prestižnom listu više od bilo čega drugog impresionirala me otvorenost za različita, suprotstavljena, polemična i često kontroverzna mišljenja.

Zgrada dnevnog lista "Oslobođenje" u Sarajevu

Zgrada dnevnog lista "Oslobođenje" u Sarajevu

Kad sam 1988. postao prvi glavni urednik "Oslobođenja" i jedan od prvih u bivšoj Jugoslaviji u čijem su kandidovanju, uz još jednog ravnopravnog kandidata redakcije, odlučujuću riječ prvi put imali sami novinari, najznačajniji dio moje izborne platforme i uređivačkog projekta bio je otvaranje lista za različita mišljenja: od uklanjanja iz vrha prve strane zakletve "Druže Tito, mi Ti se kunemo", koja je više priličila moskovskoj "Pravdi" nego listu koji se otvara za politički pluralizam, do uvođenja stranice slobodnih razmišljanja s kolumnistima različitih specijalnosti i osjećanja i cijele strane Tribine umjesto nekadašnjih Pisama čitalaca u kojima se nije moglo ići dalje od kritike šofera i konduktera u gradskom saobraćaju.

U prvoj godini mog urednikovanja na toj su strani - uporedo s reagovanjima "običnih čitalaca" - objavljivana i pisma dva predsjedavajuća jugoslovenskog državnog predsjedništva (Janeza Drnovšeka i Raifa Dizdarevića); saveznog premijera (Branka Mikulića) i svih najviših bosanskohercegovačkih funkcionera.

"Oslobođenje" je tada u godišnjem izboru novinara koji je provodila "Slobodna Dalmacija" proglašeno i za List godine u Jugoslaviji 1989. s obrazloženjem da je u toj godini "promijenilo i vlastiti karakter".

Pomalo dug uvod za današnje razmišljanje o tome koliko je vitalna otvorenost za različita viđenja svijeta i vremena i koliko od toga zavisi ne samo zdravlje javnog dijaloga nego i zdravlje svakog društva.

Razmišljam o tome čitajući reagovanje jednog od čitalaca na moju prošlonedjeljnu kolumnu ("Banjaluka održava OHR"): "A šta očekivati drugo od Kemala...bolje da piše kakav je problem u Federaciji BiH,a ne da udara godinama iste priče" - napisao je podsjećajući me tako koliko smo daleko od atmosfere otvorenog i ideološki neutralnog dijaloga.

Poštovani čitalac se u toj insinuaciji kako već i samo ime "Kemal" unaprijed određuje autorov stav, najvjerovatnije po automatizmu po kojem je sve u našim podnebljima u posljednje dvije decenije određeno nacionalnim pripadanjem plemenu, pridružuje onima koji tačno znaju "šta očekivati" od nekoga već na osnovu njegovog imena što je korak prema etničkim i vjerskim stereotipima, ušutkivanju i na kraju diskriminaciji.

Pored svih ostalih civilizacijskih problema s takvim diskvalifikacijama, problem je i to što će objektivniji čitalac ove kolumne već u rubrici "Više tekstova istog autora" na ovoj stranici u samo posljednjih mjesec dana naći i dva teksta kakvi se po toj logici nikako ne mogu "očekivati od Kemala" ("Pomračena logika" i "Istorija i histerija") u kojima se izrazito kritički govori o najvišim vjerskim i političkim autoritetima među Bošnjacima.

Da ne bude nesporazuma: nisu etnički stereotipi balkanski ekskluzivitet iako su tamo kao nigdje u Evropi od Drugog svjetskog rata kulminirali u desetinama hiljada izgubljenih života i stotinama hiljada prognanih.

Imao sam prilike u svojim ratnim boravcima u Americi da me pozivaju u neke od najprestižnijih dijaloških emisija televizije da "kao Bošnjak" polemišem s predstavnicima drugih "zaraćenih strana" i takve pozive sam učtivo odbijao jer me Bošnjaci nikada nisu izabrali ili imenovali za svog zastupnika. Učestvovao sam u mnogim takvim emisijama isključivo kao pojedinac određene akademske i profesionalne reputacije i uvijek sam bio spreman da se susrećem, razgovaram pa i polemišem s osobama koje imaju takve reference nezavisno od njihovog imena i porijekla.

Nasuprot insinuaciji kako se unaprijed tačno zna "šta očekivati" od bilo koga već na osnovu imena, imao sam profesionalno i ljudsko zadovoljstvo da sam uvijek - pa i u najtežim ratnim godinama - radio s ljudima koji su uprkos svemu imali hrabrosti i dostojanstva da kažu i "neočekivano".
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG