Dostupni linkovi

logo-print
Ovog petka, 30. avgusta 2013, navršava se značajna godišnjica u istoriji bosanskohercegovačke štampe: 70 godina od izlaska prvog broja „Oslobođenja“. Nastalo kao glasilo narodnooslobodilačkog anifašističkog pokreta u bosanskim planinama 30. avgusta 1943. – „Oslobođenje“ je već sedam decenija svjedok istorijskih izazova i promjena s kojima se suočavala Bosna i Hercegovina, od osvajanja u jeku Drugog svjetskog rata statusa ravnopravne „ni muslimanske-ni srpske-ni hrvatske već i muslimanske-i srpske-i hrvatske“ republike u Titovoj Jugoslaviji; preko decenija svestranog društvenog razvoja koje su simbolično kulminirale u ugošćivanju Zimskih olimpijskih igra 1984, do godina raspada Jugoslavije u kojima su i Bosna i Hercegovina i njen najstariji dnevnik bili na rubu potpunog uništenja.

Neka mi poštovani čitalac dozvoli da sa njim podijelim zadovoljstvo što je i nakon svih iskušenja taj list doživio evo i 70. rođendan. Podižući prigodnu rođendansku zdravicu, činim to sa osjećanjem najbliže lične vezanosti za „Oslobođenje“: u njemu sam prve vijesti objavio prije više od 50 godina još kao učenik prvog razreda gimnazije u Sanskom Mostu 1962. – u njemu sam počeo profesionalnu karijeru kao sportski dopisnik iz Beograda 1969. – bio urednik više rubrika i dopisnik iz Sjedinjenih Država i Uedinjenih nacija – sve do imenovanja za glavnog urednika 1988. u kojem su prvi put odlučujuću ulogu u kandidovanju imali sami novinari.

„Oslobođenje“ je tada široko otvorilo strane za neke od najznačajnijih autora iz cijele Jugoslavije i afirmisalo desetinu vlastitih najtalentovanijih novinara što je zapaženo – i uvaženo – u profesionalnim krugovima: u godišnjoj anketi „Slobodne Dalmacije“ među jugoslovenskim novinarima izabrano je za list godine u Jugoslaviji 1989.

„Slobodna Dalmacija“ je taj naš izbor za novinu godine, pored ostalog, obrazložila i time kako je list promijenio i vlastitu prirodu i od jednopartijskog glasila postao glas nastajuće demokratske javnosti. Iz tog vremena najupečatljivija mi je ostala poruka pisca Abdulaha Sidrana kako je „Oslobođenje“ postalo „list koji osvaja svoje ime“.

Ali, ako sam imao to profesionalno zadovoljstvo da vodim list u njegovom preobražaju, tek su slijedila još dva izazova, u kojima će se na životnom ispitu naći i karakter lista i sam njegov opstanak.
Zgrada "Oslobođenja" tokom rata

Zgrada "Oslobođenja" tokom rata

Prvi je bio – odbrana novostečene profesionalne nezavisnosti pred udruženim pokušajem pobjedničke koalicije triju nacionalističkih stranaka (SDA-SDS-HDZ) da preuzmu političku kontrolu nad bosanskohercegovačkim javnim glasilima početkom 1991: jedina značajnija stvar o kojoj su se te tri partije ikada složile bilo je izglasavanje u Skupštini po hitnom postupku zakona po kojem će te partije imenovati glavne urednike, direktore i urednike rubrika RTV Sarajevo i „Oslobođenja“. Mi smo se tome suprotstavili i u javnoj kampanji, i u demonstracijama za očuvanje profesionalne nezavisnosti pred zgradom Skupštine i na kraju u pokretanju postupka pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine. Zastupajući u toj raspravi „Oslobođenje“, na pitanje jednog od sudija kako bi to imenovanje urednika od strane demokratski birane skupštine ugrozilo slobodu štampe, odgovorio sam: „Ne bi je ugrozilo nego poništilo – onaj ko ima moć da postavlja i smjenjuje urednike, ima i moć ucjene nad uređivačkom politikom.“ Upravo imenovanje urednika i direktora bio je način kako je i bivša partija na vlasti imala moć nad štampom. A ako bi sada ove tri partije svaka imenovala svoje urednike, jedna glavnog urednika – druga urednika vijesti – treća urednika kulture, i tako redom, tako sastavljena redakcija ne bi mogla funkcionisati jer se nikad ne bi mogli složiti šta će biti poruke dana. Ustavni sud dao nam je za pravo i sa te dvije dobijene bitke, u osvajanju profesionalne nezavisnosti i u njenom očuvanju pred naletom nacionalizma, suočili smo se i sa trećim najvećim izazovom: pokušajem oružanog uništenja i Bosne i Hercegovine i „Oslobođenja“.

O tome šta se tada zbivalo, citiraću pasus iz izvještaja ratnog dopisnika dnevnika „The New York Times“ Džona Brnsa (John Burns) koji je za izvještavanje iz Sarajeva 1992. dobio i Pulitzerovu nagradu. On je napisao:

„Kad su srpske nacionalističke snage počele opsadu Sarajeva, Kemal Kuraspahić je sazvao urednike, reportere i proizvodno osoblje glavnog gradskog dnevnika 'Oslobođenje' i dao sumornu ponudu onima koji hoće da rade pod neumornom artiljerijskom, tenkovskom i snajperskom vatrom. 'Ne mogu obećati da ćete biti živi kad opsada prestane,' reporteri se sjećaju kako je gospodin Kurspahić, 46-godišnji glavni urednik, rekao. 'Ne mogu vam obećati ni nagrade ili promocije. Ali, mogu vam obećati sljedeće: Dok god Sarajevo postoji, ovaj list će izlaziti svaki dan'“.

"Oslobođenje" i jeste izlazilo svaki dan, iz atomskog skloništa ispod potpuno uništene zgrade na prvoj liniji odbrane grada u Nedžarićima. Kao glavni urednik – u ljeto 1993. sam na 50. godišnjicu lista sa ratnom redakcijom primio u opkoljenom Sarajevu urednike i predstavnike pedesetak listova iz cijelog svijeta. Kao gest profesionalne solidarnosti povodom 50. godišnjice „Oslobođenja“, 16. septembra 1993. su 82 lista u svijetu – na brojnim pismima i alfabetima – objavili specijalni prilog s odabranim tekstovima i zaglavljem „Oslobođenja“ koji je tog dana štampan u 22,2 miliona primjeraka. Tako je list kojem je bilo namijenjeno umiranje u tom jednom danu postigao tiraž i domašaj kakav nikad nije postigao nijedan list u svijetu. Utoliko je i moje zadovoljstvo zbog 70. rođendana – dvadeset godina kasnije – i veće i dublje...
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG