Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Zatočenici fanatizma


Pakistanski talibani koji su, prema nepotvrđenim informacijama, učestvovali u napadu na školu u Pešavaru fotografisani na nepoznatoj lokaciji

Pakistanski talibani koji su, prema nepotvrđenim informacijama, učestvovali u napadu na školu u Pešavaru fotografisani na nepoznatoj lokaciji

Više događaja ove nedjelje obnovilo je nikad zapravo ni završenu raspravu o tome kako da se savremeni svijet bavi najvećom prijetnjom s kojom se suočio na početku ovog milenijuma: islamskim terorizmom. Jedan događaj - objavljivanje izvještaja američkog senatskog komiteta za obavještajne službe o mučenjima kojima su bili izloženi osumnjičeni teroristi – pokazuje i kako se time ne treba, pa i ne smije, baviti. Izvještaj do u detalje opisuje mučenja sračunata na iznuđivanje priznanja, uključujući i potapanje u vodi do ivice smrti i držanje osumnjičenog 266 sati u kutiji veličine kovčega ili obješenog za ruke dva dana po 22 sata, i mnogo šta još suprotno obavezama humanog postupanja prema zatvorenicima po slovu ženevske konvencije.

Drugi događaj - napad talibana na vojnu školu u Pakistanu u kojem je ubijeno 132 djece i devet odraslih - još jednom je pokazao kako su žrtve islamskog terorizma najčešće sami muslimani koji ne prihvataju iskrivljena ekstremna tumačenja i praktikovanje religije.

Ovaj najnoviji primjer okrutnosti samozvanih predstavnika “jedino ispravnog islamskog učenja” podsjetio je međunarodnu javnost kako je zapravo riječ o globalnoj prijetnji koja doseže i najudaljenije dijelove planete: ove je nedjelje jedan fanatik oteo, ranjavao i ubijao građane Sidneja u Australiji uz prvu jutarnju kafu; u Iraku i Siriji pripadnici samozvane “islamske države” nastavljaju otsijecanja glava zapadnih talaca i masovna ubistva svih koji im se nađu na putu; u Africi tamošnji “ratnici džihada” otimaju i prodaju desetine tinejdžerki iz škole u Nigeriji; a gotovo su svakodnevne i vijesti o samoubilačkim napadima – pored ostalog – i u džamijama u kojima ginu isključivo muslimani.

Te opasnosti nije pošteđena ni Bosna i Hercegovina.

Mevlid Jašarević sa oružjem pred Ambasadom SAD u Sarajevu, 2011.

Mevlid Jašarević sa oružjem pred Ambasadom SAD u Sarajevu, 2011.

U njoj su se već događali teroristički napadi, na američku ambasadu u Sarajevu i na policijsku stanicu u Bugojnu, i bosanskohercegovačka policija dobila je i međunarodna priznanja za reagovanja u ovim slučajevima ali ekstremni islam nije dobio i odgovarajuću pažnju i valorizaciju u široj javnosti. Upozorenja na pojavu i širenje ekstremne islamske ideologije odbacivana su ili kao “neodgovorna” ako su dolazila iz redova Islamske zajednice ili kao “islamofobična” ako su dolazila od intelektulaca izvan nje. To odsustvo bezuslovne osude vjerskog ekstremizma ostavilo je prostor za “razumijevanje” pa i opravdavanje ekstremizma i terorizma; za odbijanje bilo kakve potrebe za javnom raspravom i osudom pod sveobjašnjavajućim izgovorom o “islamu kao religiji mira”; za romantiziranje u kojem se masovnim ubicama “u ime islama” pripisuje uloga “boraca na Allahovom putu” sve do pridruživanja desetina Bosanaca i Hercegovaca – kao, uostalom, i državljana drugih evropskih zemalja – snagama “islamske države”.

O toj potrebi da se bosanskohercegovačka javnost, bez rezervi i bez ostatka, udruži u osudi i odbacivanju ekstremizma razmišljam ovih dana prateći američka reagovanja na izvještaj o mučenjima osumnjičenih za terorizam u mučionicama u drugim državama izvan domašaja američkog pravosuđa.

Širom svijeta nakon napada u Pakistanu uslijedili su protesti protiv nasilja, fotografija iz Indije

Širom svijeta nakon napada u Pakistanu uslijedili su protesti protiv nasilja, fotografija iz Indije

Ta reagovanja jesu podijeljena, jer otprilike pola anketiranih odobrava a pola osuđuje “napredne metode” ispitivanja, a mišljenja u debati kreću se od patriotskog upozorenja kako protivnici ekstremnih metoda isljeđivanja treba da to kažu “porodicama onih koji su skakali s najviših spratove zapaljenog svjetskog trgovinskog centra u Njujorku 11. septembra 2001.” do moralnog zaprepaštenja i poziva na krivičnu odgovornost onih koji su odobrili, nadzirali i provodili mučenja. U novinskim komentarima se podsjeća i da je najmanje 26 od 119 zatočenika izloženih mučenjima bilo pogrešno uhapšeno.

U redakcijskom uvodniku uticajni The Washington Post poziva na zakonodavno i moralno onemogućavanje ekstremnih metoda isljeđivanja a na televizijsku izjavu jednog od najodgovornijih, potpredsjednika u administraciji Džordža Buša - Dika Čejnija (Dick Chaney) - kako bi “uradio to isto u minuti” vašingtonski dnevnik zaključuje: “On, i ljudi koji se slažu s njim, ne bi nikada više trebalo da dobiju priliku (za to)”.

O dubini osjećanja izazvanih objavljivanjem izvještaja svjedoči i pismo tom listu čitaoca Patrika Volša (Patrick Walsh) - pješadijskog poručnika iz Prinstona - koji kaže kako je Čejnijevo pravdanje mučenja gotovo jednako sramotno kao i samo mučenje: “Ko su ti ljudi koji misle da znaju bolje od svih nas, koji su uvjerili sami sebe da, za razliku od ranijih vremena kad su Sjedinjene Države bile pod prijetnjom, sada možemo djelovati jednako barbarski kao i naši neprijatelji? Senatski izvještaj … osramotio je Amerikance svuda ali njegovo objavljivanje daje nam i razlog za ponos: u drugim zemljama, takav izvještaj nikad ne bi bio podnesen. Ali, Sjedinjene Države moraju pokazati svijetu da smo posvećeni istini i pravdi: moraju uslijediti sudska gonjenja”.

Ovonedjeljni događaji, i američki izvještaj o mučenjima zatočenika i najnovija zlodjela islamskih fanatika, mogu da budu i poučni – tamo gdje postoji želja i potreba da se uči.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG