Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Zabasali u mapama


Sa izložbe Nacionalne i univerzitetske biblioteke povodom 20 godina Dejtonskog sporazuma, novembar 2015.

Sa izložbe Nacionalne i univerzitetske biblioteke povodom 20 godina Dejtonskog sporazuma, novembar 2015.

Uz prvi nastavak dokumentarne serije koju sam pripremao za Radio slobodna Evropa povodom 20. godišnjice postizanja Dejtonskog mirovnog sporazuma objavljena je fotografija na kojoj su petorica najznačajnijih učesnika tog skupa: šef američkog pregovaračkog tima Richard Holbruk (Holbrooke), predsjednici Hrvatske i Bosne i Hercegovine Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, američki državni sekretar Voren Kristofer (Warren Christopher) i predsjednik Srbije Slobodan Milošević. Nijedan od njih nije dočekao ovu godišnjicu: Holbruk je umro 2010. u 70. godini, Tuđman 1999. u 88, Izetbegović 2003. u 78, Kristofer 2011. u 86. a Milošević 2006. u 65. godini. Iako bi svako od njih o Dejtonu mogao svjedočiti iz ličnog, pa tako i drugačijeg ugla, studija „Tajna istorija Daytona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995“ dragocjena je upravo zato što svaku ličnu perspektivu provjerava pozivanjem na dokumente i drugačije perspektive – diplomatske depeše i prepisku, dnevne izvještaje iz Daytona u Washington, intervjue i konferenciju sa svim ključnim američkim učesnicima pregovora.

Imao sam priliku da o najkontroverznijoj dejtonskoj odredbi – teritorijalnom razgraničenju dva eniteta – razgovaram i sa samim Holbrukom prije njegovog polaska u Dayton. U tom susretu u njegovom uredu u Stejt departmentu osvrnuli smo se i na tekst koji sam tih dana objavio na strani komentara Washington Posta pod naslovom „...i ne dijelite Bosnu“, u kojem sam insistirao kako rješenja za Bosnu i Hercegovinu nisu teritorijalne podjele nego ustavne garancije ravnopravnosti njenih građana i naroda. Holbruk mi je rekao: „To i jeste bila ideja, ali strane su morale to tražiti“. – I nisu tražili? „Ne“. – Čak ni Bosanci? „Čak ni oni."

Danas – 20 godina kasnije – lako bi se moglo dokazati kako su mape podijeljene države prije bile poziv na masovne progone i „etnička čišćenja“ teritorija koje su u raznim rundama pregovora mahom pod evropskim posredovanjem bile dodijeljene jednoj ili drugoj grupi. Bosanskohercegovački predstavnici u tim pregovorima zabasali su u mape i diobe i prije nego što je počelo sistematsko ubijanje Bosne i Hercegovine: od mape koju su predlagali Kutiljero (Cutileiro) i Karington (Carrington) u Lisabonu u martu 1992. preko Vens (Vance) - Ovenove (Owen) i Oven-Stoltenbergove mape pa do mapa takozvane kontakt-grupe koja je prva ustanovila i teritorijalni omjer 51 prema 49 posto. Bilo bi zanimljivo pogledati – i uvjeren sam da bi se pokazala očita uzročna veza – kako je sa svakom ponuđenom podjelom i mapom umjesto „humanog preseljavanja stanovništva“ započinjao novi talas masovnih progona.

Uvid u ranije tajne izvore američke diplomatije pokazuje da su sve teške dejtonske odluke donesene i prije nego što su i počeli pregovori 1. novembra 1995.

Alija Izetbegović je i entitetsku podjelu u omjeru 51 prema 49 posto i naziv Republika Srpska – uz nećkanje kako on ima „nacistički prizvuk“ – prihvatio na kasnom večernjem sijelu u rezidenciji američkog ambasadora u Ankari još 1. septembra i ovlastio je svog ministra spoljnih poslova Muhameda Šaćirbeja da te principe budućeg sporazuma potpiše u Ženevi 8. septembra i to je bila osnova i okvir svega što se događalo u Daytonu. Američka „Tajna istorija Daytona“ obiluje i zanimljivim detaljima kao što su poređenja Miloševića i Izetbegovića s likovima iz filma „Kum“ („don Sloba“ i „don Izzy“), Miloševićeva odluka uz bocu pića da odobri proširenje goraždanskog koridora koji su zato nazvali i „put viskija“, njegova razmjena teritorija sa Silajdžićem kad je – na zahtjev da prepusti Federaciji gradić s istorijskom džamijom – odgovorio: „O, Harise, zar ne znaš da su je oni (bosanski srpski) idioti srušili“? Ova studija pokazuje i koliko je Milošević bio očajan za postizanje sporazuma, kako bi se Srbija oslobodila sankcija i kako bi se on od „balkanskog kasapina“ i palikuće preobrazio u vatrogasca da je onda kad je izgledalo da su pregovori propali ponudio i ključne ustupe poput objave da je „muslimanska vlada zaslužila Sarajevo“ ili pristanka da se o statusu Brčkog odluči naknadno međunarodnom arbitražom.

Ovih dana, povodom 20. godišnjice Daytona, bilo je zanimljivo slušati razmišljanja i ideje o tome kako prevazići njegove nesavršenosti. Mnogo je dobronamjernika, pogotovu među bišim međunarodnim akterima mirovnog procesa u Bosni i Hercegovini, koji preporučuju neku vrstu „Daytona II“ na kojem bi se – pod međunarodnim posredovanjem i pokroviteljstvom – sačinio ustav funkcionalne države. Iz ličnog iskustva i perspektive: vrlo poželjno i malo vjerovatno. Posljednji put kad se pokušalo nešto slično bilo je to pod pokroviteljstvom nevladine institucije – američkog Instituta za mir – ali je „aprilski paket“ postepenih koraka u jačanju državnih institucija 2006. godine torpedovan u ime ispraznog obećanja „stopostotne države“: od tada je Bosna i Hercegovina uglavnom nazadovala a svijet se nosio s novim izazovima i žarištima. Očekivati da bi se on pored svih današnjih prijetnji i kriza u značajnijem kapacitetu mogao posvetiti zavođenju bolje budućnosti u Bosni i Hercegovini prilično je nerealno.

Još je nerealnije, pa i avanturistički neodgovorno, poigravanje s referendumima, čas o pravosuđu – čas o otcjepljenju, koje produbljuje domaće napetosti i izaziva samo osude u svijetu.

Pa kako dalje? Umjesto neosnovanih obećanja „stopostotne države“ ili „otcjepljenja“ vrijeme je da se sve snage, u skladu s pisanom obavezom svih domaćih političkih aktera, usmjere na ispunjavanje evropskih kriterija priključenja – i to je jedino moguć put do funkcionalne države.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG