Uz prvi nastavak dokumentarne serije koju sam pripremao za Radio slobodna Evropa povodom 20. godišnjice postizanja Dejtonskog mirovnog sporazuma objavljena je fotografija na kojoj su petorica najznačajnijih učesnika tog skupa: šef američkog pregovaračkog tima Richard Holbruk (Holbrooke), predsjednici Hrvatske i Bosne i Hercegovine Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, američki državni sekretar Voren Kristofer (Warren Christopher) i predsjednik Srbije Slobodan Milošević. Nijedan od njih nije dočekao ovu godišnjicu: Holbruk je umro 2010. u 70. godini, Tuđman 1999. u 88, Izetbegović 2003. u 78, Kristofer 2011. u 86. a Milošević 2006. u 65. godini. Iako bi svako od njih o Dejtonu mogao svjedočiti iz ličnog, pa tako i drugačijeg ugla, studija „Tajna istorija Daytona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995“ dragocjena je upravo zato što svaku ličnu perspektivu provjerava pozivanjem na dokumente i drugačije perspektive – diplomatske depeše i prepisku, dnevne izvještaje iz Daytona u Washington, intervjue i konferenciju sa svim ključnim američkim učesnicima pregovora.
Imao sam priliku da o najkontroverznijoj dejtonskoj odredbi – teritorijalnom razgraničenju dva eniteta – razgovaram i sa samim Holbrukom prije njegovog polaska u Dayton. U tom susretu u njegovom uredu u Stejt departmentu osvrnuli smo se i na tekst koji sam tih dana objavio na strani komentara Washington Posta pod naslovom „...i ne dijelite Bosnu“, u kojem sam insistirao kako rješenja za Bosnu i Hercegovinu nisu teritorijalne podjele nego ustavne garancije ravnopravnosti njenih građana i naroda. Holbruk mi je rekao: „To i jeste bila ideja, ali strane su morale to tražiti“. – I nisu tražili? „Ne“. – Čak ni Bosanci? „Čak ni oni."
Danas – 20 godina kasnije – lako bi se moglo dokazati kako su mape podijeljene države prije bile poziv na masovne progone i „etnička čišćenja“ teritorija koje su u raznim rundama pregovora mahom pod evropskim posredovanjem bile dodijeljene jednoj ili drugoj grupi. Bosanskohercegovački predstavnici u tim pregovorima zabasali su u mape i diobe i prije nego što je počelo sistematsko ubijanje Bosne i Hercegovine: od mape koju su predlagali Kutiljero (Cutileiro) i Karington (Carrington) u Lisabonu u martu 1992. preko Vens (Vance) - Ovenove (Owen) i Oven-Stoltenbergove mape pa do mapa takozvane kontakt-grupe koja je prva ustanovila i teritorijalni omjer 51 prema 49 posto. Bilo bi zanimljivo pogledati – i uvjeren sam da bi se pokazala očita uzročna veza – kako je sa svakom ponuđenom podjelom i mapom umjesto „humanog preseljavanja stanovništva“ započinjao novi talas masovnih progona.
Uvid u ranije tajne izvore američke diplomatije pokazuje da su sve teške dejtonske odluke donesene i prije nego što su i počeli pregovori 1. novembra 1995.
Alija Izetbegović je i entitetsku podjelu u omjeru 51 prema 49 posto i naziv Republika Srpska – uz nećkanje kako on ima „nacistički prizvuk“ – prihvatio na kasnom večernjem sijelu u rezidenciji američkog ambasadora u Ankari još 1. septembra i ovlastio je svog ministra spoljnih poslova Muhameda Šaćirbeja da te principe budućeg sporazuma potpiše u Ženevi 8. septembra i to je bila osnova i okvir svega što se događalo u Daytonu. Američka „Tajna istorija Daytona“ obiluje i zanimljivim detaljima kao što su poređenja Miloševića i Izetbegovića s likovima iz filma „Kum“ („don Sloba“ i „don Izzy“), Miloševićeva odluka uz bocu pića da odobri proširenje goraždanskog koridora koji su zato nazvali i „put viskija“, njegova razmjena teritorija sa Silajdžićem kad je – na zahtjev da prepusti Federaciji gradić s istorijskom džamijom – odgovorio: „O, Harise, zar ne znaš da su je oni (bosanski srpski) idioti srušili“? Ova studija pokazuje i koliko je Milošević bio očajan za postizanje sporazuma, kako bi se Srbija oslobodila sankcija i kako bi se on od „balkanskog kasapina“ i palikuće preobrazio u vatrogasca da je onda kad je izgledalo da su pregovori propali ponudio i ključne ustupe poput objave da je „muslimanska vlada zaslužila Sarajevo“ ili pristanka da se o statusu Brčkog odluči naknadno međunarodnom arbitražom.
Ovih dana, povodom 20. godišnjice Daytona, bilo je zanimljivo slušati razmišljanja i ideje o tome kako prevazići njegove nesavršenosti. Mnogo je dobronamjernika, pogotovu među bišim međunarodnim akterima mirovnog procesa u Bosni i Hercegovini, koji preporučuju neku vrstu „Daytona II“ na kojem bi se – pod međunarodnim posredovanjem i pokroviteljstvom – sačinio ustav funkcionalne države. Iz ličnog iskustva i perspektive: vrlo poželjno i malo vjerovatno. Posljednji put kad se pokušalo nešto slično bilo je to pod pokroviteljstvom nevladine institucije – američkog Instituta za mir – ali je „aprilski paket“ postepenih koraka u jačanju državnih institucija 2006. godine torpedovan u ime ispraznog obećanja „stopostotne države“: od tada je Bosna i Hercegovina uglavnom nazadovala a svijet se nosio s novim izazovima i žarištima. Očekivati da bi se on pored svih današnjih prijetnji i kriza u značajnijem kapacitetu mogao posvetiti zavođenju bolje budućnosti u Bosni i Hercegovini prilično je nerealno.
Još je nerealnije, pa i avanturistički neodgovorno, poigravanje s referendumima, čas o pravosuđu – čas o otcjepljenju, koje produbljuje domaće napetosti i izaziva samo osude u svijetu.
Pa kako dalje? Umjesto neosnovanih obećanja „stopostotne države“ ili „otcjepljenja“ vrijeme je da se sve snage, u skladu s pisanom obavezom svih domaćih političkih aktera, usmjere na ispunjavanje evropskih kriterija priključenja – i to je jedino moguć put do funkcionalne države.
