Dostupni linkovi

logo-print
Ovonedjeljnu kolumnu pišem sa osjećanjem ličnog i profesionalnog gubitka povodom vijesti da je, u ponedjeljak, 28. oktobra, na ulici pred ulazom u zgradu na Novom Beogradu u kojoj je živio, u 64. godini umro jedan od najznačajnijih srpskih i nekad jugoslovenskih novinara Alekandar Saša Tijanić. Bio je moj prijatelj.

Po biografskim bilješkama objavljenim neposredno nakon njegove iznenadne smrti vidim da je i u najsažetijoj biografiji zabilježeno da je, pored ostalih listova u Srbiji i Jugoslaviji, pisao i kolumnu za Oslobođenje. Za tu kolumnu je, početkom 1991. – u vrijeme dok sam kao glavni urednik lista vodio spor s troglavom nacionalističkom, SDA-SDS-HDZ, vlašću za profesionalnu nezavisnost medija - napisao i komentar o tadašnjem putujućem cirkusu u kojem su predsjednici šest republika obilazili bivša Titova izletišta pod naslovom „Alija kao Crvenkapica“.

Iako bi taktički lični interesi možda nalagali da se u dogovoru s autorom ublaži sud iz naslova, ako ne i cijelog teksta, bez i najmanjeg dvoumljenja sam objavio ono što je autor napisao.

Tijanić je u to vrijeme, zajedno s Draganom Babićem i Mirjanom Bobić-Mojsilović, u produkciji Suade Kapić u Sarajevu radio i televizijsku emisiju „Umijeće življenja“, u kojoj su pred kamerama vođeni otvoreni – najčešće polemički – razgovori o najvrućim temama zemlje koje uskoro neće više biti. Takvi razgovori, u kojima se mogu čuti razmišljanja u najširem rasponu – od disidenata Milovana Đilasa, Ivana Zvonimira Čička, Srđe Popovića ili Vaneta Ivanovića preko tadašnjih ili budućih političkih prvaka Stipe Mesića i Stipe Šuvara iz Hrvatske, Alije Izetbegovića, Bogića Bogićevića, Nijaza Durakovića i Stjepana Kljuića iz Bosne i Hercegovine, Vasila Tupurkovskog i Ljubčeta Georgievskog iz Makedonije – više nisu mogli da se vode ni u Zagrebu ni u Beogradu: Sarajevo je bilo oaza slobodnog dijaloga, medijskih sloboda i stvaralačke energije u muzici, filmu, slikarstvu ... prepoznatljiva i uvažena u evropskim razmjerama.

Iz perspektive bosanskohercegovačkih iskustava devedesetih, masovnih progona i zaokruživanja „etnički čistih“ teritorija ne čudi me – iako me žalosti – kad i povodom Tijanićeve smrti čitam naknadne interpretacije po kojima je otvorenost Sarajeva za dijalog na neki način doprinijela njegovoj zloj sudbini devedesetih; po kojima je to što ćete saslušati i one koji drugačije misle ravno neprijateljskoj propagandi; a prijateljstvo preko linija ratnih podjela jednako izdaji nacionalnih interesa.

Mogu razumjeti one koji će Tijanićev životni opus pamtiti isključivo po tome što je u zla doba bio i ministar za informacije u vladi iz Miloševićevog vremena, iako sam čitao i njegovo objašnjenje kako je vjerovao da sa tog položaja može učiniti više za profesionalnu nezavisnost medija, ali ne mogu da prihvatim i današnje – hronološki očito netačne – moralne diskvalifikacije po kojima je „okrenuo leđa Miloševiću kad je on padao“. Istina je da je Tijanić, zajedno sa Slavkom Ćuruvijom, još 19. oktobra 1998. u listu „Evropljanin“ objavio otvoreno pismo pod naslovom „Šta je sledeće, Miloševiću?“ podsjećajući ga da je u deceniji njegove vlasti proćerdano sve što su Srbi stvarali u 20. stoljeću i da je nacija razvila kompleks agresora i genocidnog čuvara posljednje granice evropskog komunizma.

Šest mjeseci kasnije, 11. aprila 1999, Ćuruvija je ubijen na ulazu u zgradu u kojoj je stanovao. Tijanić je, nepune dvije nedjelje prije nego što je nađen mrtav, vodio svoj rat za profesionalnu nezavisnost TV Srbije: napisao je otvoreno pismo aktuelnom ministru kulture javno ga podučavajući, na način kako smo mi podučavali pobjednike „prvih demokratskih izbora“ u Bosni i Hercegovini 1991, da mediji ne podnose račune izvršnoj vlasti već demokratskoj javnosti.

Ovih dana naišao sam i na Tijanićevo sjećanje – u magazinu „Vreme“ – na njegove boravke u Sarajevu u vrijeme kad je radio seriju „Umijeće življenja“: ispričao je kako je jednom bio u baru sa mnom i za manje od pet minuta na našem stolu se našlo 26 viskija a konobar je objasnio kako su svi za okolnim stolovima željeli da nas počaste pićem.

Ja se, takođe, sjećam našeg posljednjeg susreta: u januaru 2004. bio sam u Beogradu na promociji srpskog izdanja svoje knjige „Zločin u 19:30 - Balkanski mediji u ratu i miru“ i u očekivanju promocije sjedio sam u kafiću u Knez Mihailovoj blizu Kalemegdana s pogledom na ulicu. Odjednom je pored izloga u kojem sam sjedio, promakla impozantna Tijanićeva figura. Nastavio je korak-dva i onda se okrenuo, vratio i ušao u kafić. Srdačno smo se pozdravili, poručili piće i ukratko razmijenili odgovore na temu „gdje si, šta radiš, kako su tvoji“. Nisam ga isljeđivao u vezi s decenijom iza nas ali mi je rekao kako je prolazeći prvi put s ljetovanja iznad Sarajeva ugasio muziku u kolima: pune mu oči Sarajeva.

Kasnije je Televizija Srbije pod njegovim vodstvom 9. jula 2010. godine emitovala jednosatni dokumentarni film Slađane Zarić „Srebrenička polja smrti“.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG