Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Test iskrenosti


U balkanskom ambijentu, krajnje osjetljivom na simbolične manifestacije doživljaja ratova devedesetih – priznanje ili poricanje odgovornosti, kažnjavanje ili veličanje zločinaca, poklonjenje žrtvama ili njihovo bezosjećajno umanjivanje – ovonedjeljna posjeta predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegovića Kazanima, zloglasnom stratištu sarajevskih civila prvenstveno srpske nacionalnosti, izaziva očekivano oprečne reakcije.

"Prekasno" – kažu neki od predstavnika porodica žrtava koji i 23 godine kasnije još traže njihove kosti. "Nepotrebno" – kažu bošnjački nacionalisti koji po uobičajenoj matrici relativizacije zločina nad "drugima" potežu primjere masovnih zlodjela u Prijedoru i bestijalnost spaljivanja 65 bošnjačkih civila u Višegradu, među kojima i 46 pripadnika porodice Kurspahić, uključujući i samo dva dana staru djevojčicu kojoj još nisu stigli da daju ime, a čija je 24. godišnjica spaljivanja obilježena samo dan nakon Izetbegovićeve posjete Kazanima. "Ljudski" – zaključuju zagovornici pomirenja zasnovanog na utvrđivanju činjenica o ratovima devedesetih i bezuslovnom poštovanju svih njihovih žrtava.

Da se ukratko osvrnem na sva tri najčešća viđenja Izetbegovićevog odlaska na Kazane.

Ne mislim da će ikada biti "prekasno" za poklonjenje nevinim žrtvama ratova. One zaslužuju univerzalno uvažavanje, spomen-obilježje, cvijet i suzu, šutnju i poklonjenje. Pravo pitanje i nije da li je prekasno nego: da li je iskreno? Izetbegovićeva partija, koja je po vlastitom izboru partnera različitih orijentacija – od izrazito nacionalističkih do nominalno socijaldemokratskih – bila na vlasti svih poratnih godina, imala je na raspolaganju više od dvije decenije da pokaže svoj stvarni odnos prema zlodjelima nad sarajevskim Srbima tokom opsade. Poklonjenje nad jamom na Kazanima ne može biti zamjena za sve što je propušteno da se uradi proteklih godina uključujući temeljito pretraživanje jame i pronalaženje – u njoj ili tamo gdje su odnošeni i tajno pokopavani – ostataka svih ubijenih; identifikaciju svih likvidiranih i omogućavanje porodicama da mogu obilježiti i posjećivati njihova počivališta; istraživanje, gonjenje i kažnjavanje svih koji su učestvovali u tim zlodjelima.

Osuda 14 pripadnika Armije BiH na simbolične kazne od 6 mjeseci do 10 godina ukazuje na posao obavljen "s pola srca". Pitanje iskrenosti Izetbegovićevog poklonjenja nameće i odnos njegove partije, pa i samog Oca i Sina Izetbegovića, prema najodgovornijem za Kazane: ratnom komandantu Desete brdske brigade Mušanu Topaloviću-Caci.

Mušan Topalović Caco drugi s lijeva na jednoj od ratnih fotografija

Mušan Topalović Caco drugi s lijeva na jednoj od ratnih fotografija

Sam Bakir Izetbegović podsjeća ovih dana kako je upravo njegov otac naložio obračun s odmetnutim komandantima jedinica Armije BiH u kojem je - 26. oktobra 1993. godine – Topalović i likvidiran. Ali, činjenica je da je Izetbegović stariji javno tretirao Topalovića kao "i heroja i zločinca": to je bio onaj "govor išaretom" poslije kojeg je Topaloviću priređen masovan posljednji ispraćaj kad je nakon rata pokopan na istom mezarju na Kovačima na kojem je kasnije pokopan i sam Izetbegović.

Ne slažem se ni s bošnjačkim ultrapatriotima koji Izetbegovićevo poklonjenje na Kazanima odbacuju kao "nepotrebno" i koji na pozive za poštovanje srpskih žrtava potežu argumente genocida u Srebrenici, istrebljenja u Prijedoru i Višegradu – i šire. Nema nikakvog opravdanja ni potrebe da se i skoro četvrt stoljeća kasnije "naše" žrtve suprotstavljaju "njihovim", da se na svaki gest i pokušaj poklonjenja pred makar i samo jednom nevinom žtvom poteže nepomirljiva statistika smrti. Dok god je tako – i dok se prema žrtvama i njihovim porodicama ne budemo odnosili s iskrenim saosjećanjem i uvažavanjem njihove patnje – neće biti moguć ni odavno zakasnjeli korak prema obilježavanju i poštovaanju svih mjesta stradanja.

Najzad o "ljudskoj" dimenziji događaja nedjelje na Kazanima.

Sam Izetbegović je o tome rekao: "Nosio sam osjećaj duga u odnosu na Kazane". To jeste ljudski, ali samo u razumijevanju da se taj dug ne može otplatiti tek simboličnim činom poklonjenja pred zloglasnim gubilištem: treba vidjeti koje će inicijative u državnim i gradskim institucijama pokrenuti kako bi porodice žrtava najzad osjetile da se njihova bol uvažava, a to je moguće samo ako bude skorog i vidljivog napretka u pronalaženju i dostojanstvenom ukopu ostataka preostalih žrtava, istraživanju i kažnjavanju "zločina koji ne zastarjevaju" i obilježavanju mjesta stradanja i posljednjeg počivališta.

Pročitao sam i komentar uvaženog autora koji – povodom Izetbegovićeve posjete Kazanima – izražava nadu kako će to "možda ohrabriti druge da učine sličan korak". Izetbegović nije prvi koji je učinio taj simboličan korak prema pomirenju. Treba li podsjećati kako je nešto slično – uz velike pohvale i uvažavanje iz svjetskih prijestonica – učinio i premijer Srbije Aleksandar Vučić kad je prošle godine otišao u Srebrenicu na obilježavanje 20. godišnjice "onoga što je utvrdio Međunarodni sud pravde u Hagu". U ljudsku motivaciju tog hrabrog čina – koji je umalo završio kamenovanjem – bilo bi lakše vjerovati i poštovati je da tome nije prethodila kampanja iz Beograda da se uz pomoć ruskog veta spriječi rezolucija Ujedinjenih nacija o osudi genocida u Srebrenici.

Ukratko: ovakvi državnički potezi su i dobrodošli, i potrebni i ljudski – samo ako se u vremenu pred nama pokažu i kao iskreni.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG