Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Teritorijalizacija ravnopravnosti


Slavlje u izbornom štabu nakon pobjede Kolinde Grabar Kitarović

Slavlje u izbornom štabu nakon pobjede Kolinde Grabar Kitarović

Bilo je dosta dobrih razloga da nedjeljna tijesna pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj bude zapažena i u međunarodnoj javnosti: riječ je o kandidatkinji zavidnih diplomatskih referenci – bivšoj ambasadorki u Vašingtonu, šefici hrvatske diplomatije i trenutno visokoj dužnosnici NATO-a u Briselu; prvoj ženi predsjednici Hrvatske i drugoj predsjednici postjugoslovenskih država – nakon što je 2011. za predsjednicu Kosova izabrana Atifete Jahjaga; ukratko – o ličnosti od koje je Zapad mogao očekivati partnerstvo a susjedi podršku na njihovom putu u euroatlantske integracije.

Predsjednica je za samo nedjelju dana od izborne pobjede uspjela da dovede u pitanje neka od tih očekivanja.

Njen govor u noći izbornog trijumfa, sa patriotskim nabojem možda primjerenim trenutku ali i ničim potkrijepljenim obećanjima o Hrvatskoj kao jednoj od najrazvijenijih zemalja Europske Unije i svijeta i povlačenjem crte odvajanja između “Hrvatske i regije”, izvještačima New York Timesa se učinio kao nagovještaj “povratka nacionalističkoj politici koja je dominirala Hrvatskom u poratnom raspadu Jugoslavije”. Ovaj list – nasuprot euforičnom obećanju o Hrvatskoj kao jednoj od najrazvijenijih zemalja – zapaža kako su izbori održani u klimi dubokog pesimizma u vezi s hrvatskom ekonomijom: s nezaposlenošću od gotovo 20 posto a među mladima i 41.5 posto.

U prvim postizbornim nastupima nova predsjednica uspjela je da izazove i podozrenja u Srbiji izjavom kako će se brinuti za prava hrvatske manjine “u Srbiji i Vojvodini” ali i odbijanje predsjednika vlade Srbije da odgovara na taj – kako je rekao - “namerni lapsus”. Njena najava kako će podržavati rješenja i prijedloge hrvatskih predstavnika u Bosni i Hercegovini, bilo da je riječ o kantonalnim rješenjima ili trećem entitetu, naišla je na očekivano podijeljena reagovanja u susjedstvu: bosanski Hrvati to od nje i očekuju jer su gotovo jednodušno glasali za nju, predsjednik Republike Srpske ponovio je kako on nema ništa protiv trećeg entiteta a bošnjački član državnog predsjedništva poručio je kako će predsjednica Hrvatske najviše pomoći Hrvatima u Bosni i Hercegovini ako bude imala korektan odnos prema zemlji u kojoj oni žive uz “što manje miješanja u unutrašnje stvari BiH” a neke opozicione stranke su i promptno osudile izjavu nove predsjednice.

Ona sama vjerovatno zna da je nagovještajem moguće podrške i za ideju trećeg entiteta ušla u neraščišćeno minsko polje u susjedstvu pa je objašnjavala i kako treći entitet “ne isključuje ravnopravnost sva tri naroda na cijeloj teritoriji BiH”. To njeno zalaganje za jednakopravnost podržaće svako kome je do mirne Bosne (i Hercegovine) ali će i svako sa iskustvom devedesetih biti krajnje uznemiren pokušajem da se – kao tada – Bosni i Hercegovini iz susjedstva nude rješenja koja bi “teritorijalizirala jednakopravnost”. Posljednji takav pokušaj, s proglašenjem “Hrvatske zajednice Herceg-Bosna”, pokazao je da su nacrti podijeljene zemlje, bilo na salvetama za diplomatskom večerom ili na lisabonskim ili ženevskim ili kontakt-grupnim mapama, uvijek prije bili poziv na masovne progone i “etničko čišćenje” nego korak prema bilo kakvom rješenju. Oni su rezultirali sukobima, progonima i masovnim zločinima nad Bošnjacima od Ahmića do Stupnog Dola i nad Hrvatima u dolini Neretve i mudžahedinskim zlodjelima u Centralnoj Bosni, logorima – poput Dretelja, Heliodroma i Gabele – i dobili su svoj međunarodnopravni epilog pred haškim tribunalom.

Dvadeset godina kasnije, nijedan od “tri konstitutivna naroda” nije pokazao da na teritorijama pod svojom kontrolom može – ili čak želi – osigurati ravnopravnost za sve: u školama, u zapošljavanju, u jednakoj zastupljenosti na državnim poslovima i u javnim ustanovama a sva tri zajedno ni godinama nakon presude Evropskog suda ne mogu naći rješenja za pravo pripadnika manjina da se kandiduju za najviše državne funkcije.

Bosni i Hercegovini – i njenim Hrvatima, Srbima, Bošnjacima ili ostalima – ne može se pomoći bez razumijevanja i uvažavanja tog konteksta.

Bilo bi, ipak, pogrešno zalupljivati vrata saradnji s novom predsjednicom u Zagrebu samo zbog njenih izjava datih u ponesenosti izbornom pobjedom ili tražiti u tim izjavama dokaz kako je sve to samo potvrda cinične dosjetke engleskog pisca i anglikanskog sveštenika Dina Ingea (Dean Inge) kako je “nacija društvo ujedinjeno iluzijama o svom porijeklu i zajedničkom mržnjom prema susjedima“.

Kao članica Evropske Unije – Hrvatska ima značajnu ulogu u poticanju susjeda da ispunjavaju obaveze i da im otvara vrata na euroatlantskom putu. Njena predsjednica ima iskustva u tim poslovima i potencijal da doprinosi proširenju i Evropske Unije i NATO-a u balkanskom susjedstvu. I na tom je poslu, na žalost, počela s greškom u koracima: kritikovala je aktuelnu njemačko-britansku inicijativu za Bosnu i Hercegovinu zbog „velikog nedostatka“ što ne osigurava jednakopravnost hrvatskog naroda. Ta inicijativa plod je višemjesečnih nastojanja evropske diplomatije, uključujući i hrvatsku, i neumjesno je dovoditi je u pitanje iz uske nacionalne perspektive koja ne uvažava postojanje i drugih pristupa u traženju rješenja u kojima će zaista svi biti ravnopravni a niko „najravnopravniji“.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG