Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Poniženi u mržnji


Beč, grupa bh. navijača skandira "ubij Židove".

Beč, grupa bh. navijača skandira "ubij Židove".

Prošle nedjelje s jezom sam čitao i gledao izvještaje o tome kako je grupa navijača Bosne i Hercegovine na dan prijateljske utakmice s Austrijom, pridružujući se propalestinskim demonstrantima u centru Beča, pretvorila mirni politički protest za oslobađanje Palestine u antisemitsku manifestaciju mržnje tako što je najprije usamljeni glas povikao "ubij Židove", a zatim se i cijela gomila, poskakujući gore-dolje, pridružila u skandiranju: "ubij, ubij, ubij Židove".

Za dvadeset i kusur godina ratne surovosti i poratne besperspektivnosti, odgojne zapuštenosti i islamističke indoktrinacije, reafirmacije ustaštva i njegove handžar-komponente – uz odbijanje političkih i vjerskih autoriteta da preuzmu odgovornost za odgoj po evropskim vrijednostim i standardima – nekadašnji bosanski "evropski muslimani" sve su zastupljeniji u hronikama islamskog ekstremizma. Ako se ne slažete, pogledajte vijesti o Bosancima regrutovanim i poginulim na bojištima Sirije i Iraka ili optuženim za učešće u terorističkim zavjerama.

Urlanje u Beču protiv naroda sa dugom istorijom pripadanja i Bosni i Hercegovini, koji je u Drugom svjetskom ratu bio žrtva najstrašnijeg zločina u zabilježenoj istoriji čovječanstva - Holokausta, duboka je civilzacijska rana i uvreda prije svega za samu Bosnu i Hercegovinu. Ono nas u očima svijeta svrstava u društva duboko usađenih vjerskih i etničkih predrasuda i mržnji.

U zgroženosti pred tim činom ožalošćen sam, prije svega, u svom bosanskom uvjerenju kako za djecu te najnesretnije evropske zemlje na prelasku iz 20. u 21. stoljeće nema budućnosti izvan povratka kulturi i tradiciji poštovanja za drugoga.

Ali, sramotno ponašanje grupe bosanskih navijača u Beču žalosti me i sasvim lično, u sjećanjima na uzvišene primjere solidarnosti u kojima su neki od najpoštovanijih američkih Jevreja zalagali svoj golemi moralni autoritet zahtijevajući da Sjedinjene Države zaustave ratna zlodjela u Bosni i Hercegovini devedesetih godina.

Ilustrativna fotografija

Ilustrativna fotografija

Sjećam se ratne prepiske i susreta s pripadnicima grupe Studenti protiv genocida (SAGA) sa Stanford Univerziteta u Kaliforniji, čiji je jedan od lidera bila Sheri Fink, kasnije doktor medicine i doktor nauka i humanitarni radnik u konflikt zonama, koja je - pored ostalog - objavila i knjigu "Ratna bolnica: Istinita priča o hirurgiji i preživljavanju" o medicinarima pod opsadom tokom genocida u Srebrenici. Ona je, s kolegama sa Stanforda, radila na alarmiranju javnosti i političkih prvaka za zaustavljanje ubijanja u Bosni.

Uvijek ću se s poštovanjem sjećati kako su me ratne 1993. pripadnici Jevrejskog ad hoc komiteta za Bosnu (JACOB) pozvali da govorim o Bosni u njihovoj sinagogi u srcu Menhetna nakon čega je više stotina prisutnih ustalo i ljuljalo se u ritmu svojevrsne himne pokreta za ljudska prava i jednakost "Mi ćemo prevazići" (We Shall Overcome) a aktivisti JACOB-a poveli me u zajedničku posjetu kongresmenu Jerryju Nadleru koji je punih dvadeset godina, 1993-2013, u Kongresu predstavljao osmi njujorški distrikt.

Ultimativno su tražili od njega da podrži američko liderstvo u obustavljanju ubijanja u Bosni. "Učiniću što mogu", obećao im je kongresmen. "Mi ne tražimo da 'učiniš što možeš' nego da učiniš i da nas obavijestiš o tome", insistirali su.

Nezaboravan je, u toj hronici solidarnosti s Bosnom i Hercegovinom u najteža vremena, trenutak sa otvaranja Muzeja Holokausta u Vašingtonu 22. aprila 1993. godine kad se počasni govornik, preživjeli Holokausta i dobitnik Nobelove nagrade za mir Elie Wiesel, odstupajući od napisanog govora, direktno obratio američkom predsjedniku Billu Clintonu: "Gospodine predsjedniče, ne mogu a da Vam ne kažem nešto. Bio sam u bivšoj Jugoslaviji prošle jeseni. Od tada ne mogu da spavam zbog nečega što sam vidio. Kao Jevrej, kažem da moramo učiniti nešto da zaustavimo krvoproliće u toj zemlji. Ljudi ratuju a djeca umiru. Zašto? Nešto, bilo šta, mora da se učini."

Kasnije sam u septembru 1994. bio pozvan da govorim na otvaranju izložbe fotografija iz balkanskih ratova "Lica tuge" u Holokaust muzeju: sa punim uvažavanjem da ništa u poznatoj istoriji ne može da se poredi s Holokaustom rekao sam kako izgladnjela lica i tijela iza bodljikave žice u prijedorskim logorima, žene i djeca u zbjegovima, porušeni vjerski objekti i popaljena kulturna baština, masovne grobnice i progoni i ubijanja zbog vjerske ili etničke pripadnosti prizivaju bolne paralele. Knjižara Holokaust muzeja u proljeće 1997. ugostila je potpisivanje moje knjige "Sve dok Sarajevo postoji" (As Long As Sarajevo Exists).

Susan Sontag

Susan Sontag

Sa sjećanjem i na ratne susrete u Sarajevu sa Susan Sontag; predanost s kojom je Roy Gutman dokumentovao ratne zločine u Bosanskoj krajini - u izvještajima za Newsday i knjizi "Svjedok genocida" - i kako je David Rhode bio prvi strani novinar koji je pisao o masovnim grobnicama Srebrenice za što je, kao i Gutman, dobio i Pulitzerovu nagradu a objavio je i knjigu "Završnica: Izdaja i pad Srebrenice, najgori masakr u Evropi od II svjetskog rata", ne mogu da se ne osjećam postiđeno pred slikama divljanja grupe bosanskih navijača u Beču.

Volio bih kada bi i fudbalski savez, i bosanski "fanatikosi", i mediji, i ponajviše sami reprezentativci poradili na tome da uoči utakmice s Izraelom 12. juna u Zenici objasne navijačima da će ljubav i najvatrenija podrška za svoje biti uzvišenija ako se iskazuje s poštovanjem za protivnika. Mržnja ponižava prije svega onoga ko mrzi.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG