Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Pod zastavom zla


Pariz nakon terorističkih napada, 16. novembar 2015.

Pariz nakon terorističkih napada, 16. novembar 2015.

Vidim kako je i na nekim bosanskohercegovačkim Internet portalima zapažena slika navijača istanbulskog Galatasaraja kako – na gostovanju u Madridu – nose veliku parolu “Muslimani nisu teroristi”. Slika izaziva topla osjećanja u muslimanskoj javnosti: evo, najzad, nekoga ko se suprotstavlja sve raširenijoj islamofobiji i satanizaciji muslimana. Nije važno što je parola - kao i sva pojednostavljivanja – suštinski dvostruko pogrešna. Prvo: bila bi tačna da kaže “nisu svi muslimani teroristi”. A drugo: netačna je jer po broju, organizaciji, ideologiji i stravičnim zlodjelima ogromna većina terorista u našem vremenu jesu muslimani.

Slika turskih navijača s parolom u Istanbulu samo je nevina i površna refleksija smišljene – pa zato i opasne – kampanje u islamistički orijentisanoj intelektualnoj javnosti da se i ova najnovija eskalacija islamskog terorizma objašnjava nepravdama kojima su izloženi muslimani u svijetu. Žurba da se u međunarodnom odgovoru na zlodjela samozvanih ratnika džihada kao što su napadi na Njujork i Vašington 2001, pa napadi u Madridu i Londonu i dva ovogodišnja u Parizu, i prije iskrene i bezuslovne osude tih zlodjela vide i osuđuju namjere “uništavanja islamske civilizacije” praktično potiče na razumijevanje ako ne i solidarnost s pokretima i opskurnim vođama odgovornim za pokolje i progone, uništavanje viševjekovne islamske baštine i prirodnih bogatstava, otmice i ozakonjeno nasilje nad ženama, uzimanje i barbarsko ubijanje talaca uključujući odsijecanje glave ili spaljivanje u kavezu.

Bilo kakvo intelektualno “ali” pred širenjem tog zla, čiji nosioci ubijaju i umiru pozivajući se na vjeru i Boga, relativizira zlodjela i dovodi naročito mlade muslimane na marginama zapadnih društava u iskušenje da podržavaju ili se čak pridružuju “braći” pod zastavom “Islamske države”.

Islamski ekstremisti su napadima u Parizu napravili veliki korak u pomicanju svijeta prema apokaliptičnoj perspektivi „sukoba civilizacija“. Oni su, za početak, uspjeli da potaknu globalna antimuslimanska osjećanja u kojima na žalost ostaju neprimijećeni i primjeri ljudskog odbijanja da se zlodjela ekstremista pripisuju svim muslimanima.

Uslovna osuda islamističkih zlodjela – kao: islam je religija mira, oni ne ubijaju u naše ime, mi nemamo ništa s tim ni razloga da se pravdamo, to što rade jeste zlo ali šta s Palestinom, Irakom, Afganistanom, Libijom, Sirijom … - ostavila je i dobar dio mladih u Bosni i Hercegovini izložene opasnosti da se u nezaposlenosti i pod osjećajem besperspektivnosti solidarišu s nosiocima ekstremnih tumačenja uloge islama u savremenom svijetu.

To se najočitije, pa čak i globalno, manifestovalo u seriji ispada bosanskohercegovačkih navijača kao što je učešće u ritualnom gaženju izraelske zastave s povicima “ubij, ubij Židova” u Beču; zviždanje izraelskoj himni i najnovije narušavanje minuta šutnje za žrtve terorističkih napada u Parizu na stadionu u Dablinu uzvicima „Palestina; Palestina“. Taj incident, čak i ako se radilo tek o nekolicini navijača, predstavlja civilizacijsku zapuštenost i čudovišnu bezosjećajnost za građane Pariza pokošene mržnjom u potrazi petkom uveče za načiom da se opušteno dočeka kraj radne nedjelje (na fudbalskoj utakmici, na rok-koncertu, u pariskim restoranima) i među svima koji žele dobro Bosni i Hercegovini ostavlja okus odvratnosti pri pomisli da bilo ko među nama može i pomišljati na bilo kakav kontekst – uključujući i palestinsku patnju – koji bi nekakako objašnjavao ili opravdavao masakr nedužnih u evropskoj prijestonici.

Osim toga, čak i kad se mogu opravdano postavljati pitanja opravdanosti i tragičnog ishoda nekih od zapadnih intervencija u islamskom svijetu, pomisao kako bi "Islamska država" i drugi islamski ekstremni pokreti mogli na bilo koji način pomoći u rješavanju palestinskog ili bilo kod drugog pitanja muslimanskog svijeta potpuno je neosnovana. Već sada je očito da je nakon masakra u Parizu samo ojačala – a nimalo pokolebana – riješenost u najmoćnijim svjetskim prijestonicama da se iskorijeni militantni islamizam: pojačana su bombardovanja uporišta "Islamske države“ s neminovnim tragičnim posljedicama i za nejač na tim područjima i uveliko se pripremaju i druge vojne opcije. Osim toga – napadi u Parizu najviše će pogoditi najranjivije među muslimanima: izbjeglice iz Sirije i drugih žarišta sukoba u islamskom svijetu. Zemlje, poput Njemačke, i najuticajniji evropski lideri, poput Angele Merkel, koji su im širom otvorili vrata sada su pod pritiskom da preispitaju ponuđeno gostoprimstvo, a umjerene vlade i vođe u zapadnom svijetu su na udaru desničarskih snaga koje u izbjeglicama vide „potencijalne teroriste“ i na antiimigrantskim i antimuslimanskim izjavama raspaljuju mržnje i sakupljaju buduće izborne poene u javnosti zgroženoj razmjerama i prirodom islamskog terorizma.

Islamski ekstremisti su napadima u Parizu napravili veliki korak u pomicanju svijeta prema apokaliptičnoj perspektivi „sukoba civilizacija“. Oni su, za početak, uspjeli da potaknu globalna antimuslimanska osjećanja u kojima na žalost ostaju neprimijećeni i primjeri ljudskog odbijanja da se zlodjela ekstremista pripisuju svim muslimanima. The Washington Post je ovih dana zabilježio takav primjer u Fredericksburgu u Virdžiniji – sat vožnje južno od Washingtona – gdje su lokalni esktremisti povicima „svi ste vi teroristi“ i „nećemo vas ovdje“ prekinuli sastanak o izgradnji novog i većeg islamskog centra u tom gradiću. Sutra ujutru je u lokalnu džamiju došao Jevrej sedamdesetih godina i donio koverat s vlastitim prilogom za izgradnju islamskog centra rekavši: „Hoću da znate da nisu svi vaši susjedi nacisti“.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG