Dostupni linkovi

logo-print
Objavljivanje zajedničkog autorskog teksta ministara spoljnih poslova Turske i Bosne i Hercegovine, Ahmeta Davutoglua i Zlatka Lagumdžije, na strani mišljenja i komentara američkog prijestočkog dnevnika pod naslovom „U slučaju Sirije, 'Nikad više' je ignorisano“ (The Washington Post, 1. avgusta 2013.) u bosanskohercegovačkoj javnosti je – kao što bi bio slučaj i sa svakom drugom temom – naišlo na ekstremno podijeljena reagovanja. Predvidivo, iako je tema njihovog zajedničkog teksta bio humanitarno motivisani apel da se spriječi ubijanje i progon civila u Siriji, na domaćem terenu jedino je zapažena sljedeća rečenica iz tog teksta.

„Nakon tri godine rata u Bosni i Hercegovini broj poginulih nadmašio je 300.000 a broj izbjeglih dosegao je 1,3 miliona“.

U Republici Srpskoj opravdano su optužili Lagumdžiju za neodgovorno pretjerivanje s brojem žrtava u bosanskohercegovačkom ratu; bošnjački ignoranti – posebno oni islamističke inspiracije koji u državnom teroru u Siriji kao i u uzajamnom sektaškom masakriranju muslimanskih sekti u islamskom svijetu vide „američke tragove i interese“ a ne odgovornost lokalnih despota ili ekstremista – pripisali su bosanskom ministru spoljnih poslova služenje „američkim interesima“ a sve to je začinjeno i uobičajenom manifestacijom arogancije i neznanja u kojima se komentar dvojice ministara kvalifikuje čas kao pismo – čas kao izjava – čas kao „istup ministra inostranih poslova bez usaglašavanja stavova s državnim Predsjedništvom“ zbog čega treba da položi račune pred Parlamentarnom skupštinom.

Lagumdžija i Davutoglu nisu prvi koji se olako razbacuju brojem ubijenih u ratu u Bosni i Hercegovini. Ratne procjene, dok su još trajali masovni progoni i pokolji, kretale su se i do 250.000 poginulih. Tu brojku spomenuo je i američki predsjednik Bill Clinton objavljujući pred novinarima u Bijeloj kući 21. novembra 1995. upravo postignuti Dejtonski sporazum kad je rekao: „Nakon gotovo četiri godine i 250.000 ubijenih, dva miliona izbjeglih i zlodjela koja su zaprepašćivala ljude širom svijeta, narod Bosne najzad ima priliku da se okrene od užasa rata obećanju mira“.

Punih 13 godina kasnije – kad su već bile dostupne procjene o približno 100.000 poginlih kao rezultat proučavanja i popisa ratnih žrtava – bošnjački član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić je u govoru pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija 23. septembra 2008, pozivajući se na navodne podatke Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, rekao da je bilo 200 hiljada ubijenih i 2,2 miliona izbjeglih.

Oba ova istupa istaknutih bošnjačkih predstavnika u državnoj vlasti predstavljaju neodgovorno razbacivanje brojem poginulih, temom koja bi morala biti izvan i iznad dnevnopolitičkih manipulacija: one su znak nepoštovanja javnosti i posebno nepoštovanja ubijenih u ratu devedesetih. Oni zaslužuju poštovanje u svojoj ljudskoj individualnosti, i dječaci i starci likvidirani u Srebrenici – i djevojčica „stara“ samo dva dana među desetinama spaljenih u Višegradu kojoj još nisu stigli da daju ime (a prezivala se isto kao i autor ovog teksta) – i svako pojedinačno od više od deset hiljada ubijenih u troipogodišnjoj opsadi Sarajeva, i za njih je dvadeset godina kasnije sasvim svejedeno je li bilo 100.000 ili 300.000 poginulih. Oni u činjenici i okolnostima smrti zaslužuju samo sjećanje, poštovanje i ništa više. I pogotovu se njihovom žrtvom ne smiju igrati nosioci najviših javnih funkcija bilo da neljudski umanjuju ili neodgovorno uveličavaju broj ubijenih kao da je 100.000 malo ili nedovoljno.

Odgovorni političari morali bi znati da je u do sada najsistematskijem istraživanju broja žrtava rata u Bosni i Hercegovini – koje je proveo sarajevski Centar za istraživanje i dokumentaciju (IDC) uz pomoć norveške vlade – imenom i prezimenom registrovano 97.207 žrtava uz neznatne promjene s naknadnim pronalaženjem novih imena ubijenih. Dakle – najpribližnija brojka, poduprta sistematskim istraživanjem, je oko 100.000 poginulih.

Prosto je nezamislivo kako je političaru Lagumdžijinog ranga i obrazovanja i njegovim pretpostavljenim savjetnicima – jer ako se baš ni s kim nije savjetovao radeći na tom tekstu i to je takođe nezamislivo u ozbiljnom bavljenju javnim poslovima – promakla ta tako upadljivo provokativna brojka od 300.000.

Ona nije ostala nezapažena ni među američkim čitaocima teksta u Washington Postu pa tako pet dana kasnije list objavljuje pismo Alana J. Kupermana iz Ostina (Austin) u državi Texas koji pod naslovom „Pretjerivanje s brojem žrtava“ piše:

„Ministri spoljnih poslova Bosne i Turske uveliko su pretjerali tvrdeći: 'Nakon tri godine rata u Bosni i Hercegovini, broj mrtvih premašio je 300.000' ...

Dobro je dokumentovano – od samih Bosanaca – da je broj mrtvih bio ispod 100.000, uključujući i borce i civile. Sarajevski Centar za istraživanje i dokumentaciju objavio je imena, datum, lokaciju, i sliku gotovo svake od žrtava i njegov rad nije osporavan nakon više od pet godina.

Razumijem razloge bosanskog vladinog zvaničnika za pretjerivanje: da se produži krivicom potaknuta međunarodna pomoć. Ali Washington Post ne bi trebalo da podržava takvu propagandu“.

Tako je nemarnost za činjenice kompromitovala i nešto što bi, kao objavljivanje komentara na jednoj od najprestižnijih strana u svjetskoj štampi, trebalo da bude hvale vrijedan intelektualni angažman dvojice šefova diplomatije. Da i ne govorimo o njegovom doprinosu produbljivanju jazova na domaćoj, bosanskohercegovačkoj sceni.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG