Dostupni linkovi

logo-print
Štete od međunarodne izolacije i ekonomskih sankcija zbog hladnoratovske invazije u Ukrajini mogu lako postati mnogo, mnogo veće nego bilo kakve koristi od međunarodno osuđenog pripajanja dijela teritorije susjedne zemlje.

Sa iskustvom generacije koju je rat iščupao iz korijena, bilo tako što nas je raznio po dalekim zemljama i kontinentima ili tako što je do neprepoznatljivosti izmijenio lice i karakter naše vlastite zemlje, nimalo me ne čudi što se u svakoj novoj svjetskoj krizi na našim stranama gotovo ritualno obnavlja traženje sličnosti i razlika s našim iskustvom devedesetih.

Pri tome se, kao što je slučaj s našim odnosom prema “onom što nam se događalo” devedesetih, i sve svjetske krize najčešće posmatraju i tumače kroz prizmu grupnih identifikacija u tom balkanskom iskustvu. Ako su vaši najbliži, i pripadnici vaše etničke grupe, doživjeli masovne progone i pokušaj istrebljenja u dijelovima vaše zemlje, osjetljiviji ste na nasilje nad drugima u svijetu i skloniji da osudite agresora i saosjećate sa žrtvom. Ako ste, pak, bilo zbog godina sistematske propaganda protiv “drugih” ili zbog osjećaja patriotske dužnosti da podržavate i opravdavate “svoje” proteklih godina umanjivali odgovornost jednih i razmjere stradanja drugih, onda ćete i u svjetskim krizama – kakva je, u najnovijem primjeru, ova u Ukrajini – nalaziti u našem balkanskom iskustvu i sličnosti gdje ih uopšte nema.

Karakterističan je primjer odnos prema ruskoj vojnoj intervenciji na krimskom poluostrvu.

Kad ovih dana Sjedinjene Države i ujedinjena Evropa jednodušno osuđuju rusku povredu teritorijalnog integriteta i suvereniteta Ukrajne kao “akt bestidne agresije”, i kad američki predsjednik opominje ruskog da je “na pogrešnoj strani istorije”, oni iz naših podneblja koji su devedesetih osuđivali Ameriku i Zapad zbog “agresije na Srbiju” vjeruju kako su u slučaju Ukrajine došli na svoje. Kao vrhunski dokaz “neprincipijelnosti Zapada” navode njegov odnos prema Kosovu i Ukrajini: zašto bi Kosovu moglo biti priznato pravo na samoopredjeljenje a krimskoj oblasti ne?

Slučajevi Kosova devedesetih i Krima ovih dana nisu ni približno slični.

Riječ je o pokušaju sabiranja krušaka i jabuka ili, kako bi rekli u Americi, “jabuka i naranči”: slučajevi Kosova devedesetih i Krima ovih dana nisu ni približno slični. Međunarodnoj intervenciji povodom Kosova prethodilo je dugogodišnje obespravljivanje 90-postotne većine stanovništva sve do masovnog progona I masovnih zločina – s masovnim grobnicama – koje su samo koju godinu nakon propuštanja da se bilo šta učini povodom genocida u Srebrenici ovog puta primorale Zapad na intervenciju. U Ukrajini, uprkos propagandističkim pričama ruskih medija o “fašistima, antisemitima i izbjeglicama” (više o tome u prilogu Radija Slobodna Evropa “Ruska se propaganda temelji na laži”), ruska većina na Krimu nije bila ugrožena kao albanska na Kosovu, i zato su ta poređenja krajnje neumjesna.

Mogu samo zamisliti kako će se ta logika traženja “sličnosti tamo gdje ih nema” prelamati u raspravi o najavljenom referendumu o pripajanju Krima Rusiji. Nije li to neka vrsta međunarodne generalne probe za referendum o osamostaljenju Republike Srpske od Bosne i Hercegovine koji u novijim izbornim ciklusima u tom entitetu igra značajnu ulogu u provjeri velikosrpske podobnosti kandidata za najviše funkcije.
Iako će poziv na krimski referendum biti međunarodno odbačen kao provokacija i grubo narušavanje suvereniteta Ukrajine – kao što su povodom referendumske retorike u Republici Srpskoj svi relevantni međunarodni faktori rezolutni u opomenama da ona ne može računati ni na kakvo međunarodno priznanje i može voditi samo u potpunu izolaciju – ne može se ne primijetiti da 60-postotna ruska većina u Krimu ima drastično drugačije istorijsko proijeklo od 90-postotne srpske većine u bosanskom entitetu. Prije samo dvadeset godina u velikim dijelovima tog entiteta i u njegovim brojnim gradovima (po abecednom redu: u Bratuncu, Doboju, Foči, Prijedoru, Rogatici, Srebrenici, Višegradu, Vlasenici, Zvorniku) bila je neka druga većina i ona nije nestala ni dobrovoljnim seobama ni “humanim preseljenjem stanovništva” iz zločinačkih etnofantazija balkanskih vođa devedesetih pa ni referendum tako kreirane nove etničke većine nema nikakvu perspektivu da bude uvažen kao “demokratski čin samoopredjeljenja”.

A za sve kojima se čini kako ruska intervencija u Ukrajini predstavlja svršen čin, komentator Washington Posta David Ignatius ovih dana izvlači istorijsku izreku Napoleona tokom bitke iz 1805. godine: “Nikad ne ometaj protivnika kad pravi grešku”. Hoće reći – štete od međunarodne izolacije i ekonomskih sankcija zbog hladnoratovske invazije u Ukrajini mogu lako postati mnogo, mnogo veće nego bilo kakve koristi od međunarodno osuđenog pripajanja dijela teritorije susjedne zemlje.

Naravno, ako preživi ovu krizu, i Ukrajina bi mogla izvući iz nje dragocjene pouke uključujući i to da njena perspektiva nije u isključivom pripadanju ili Zapadu ili Istoku: ona može biti i most između njih uvažavajući osjećanja i želje i svog proevropskog i svog proruskog, i svog katoličkog i svog pravoslavnog stanovništva. Ali, to su putevi sporazumijevanja koji se u krizama najteže prepoznaaju i nalaze.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG