Dostupni linkovi

logo-print

Kurspahić: Godina zakasnjelog novog početka


Federika Mogerini i Johanes Han u Sarajevu sa članovima Predsjedništva BiH, decembar 2014.

Federika Mogerini i Johanes Han u Sarajevu sa članovima Predsjedništva BiH, decembar 2014.

U očekivanju najnovije, 2015. godine, bar jedno je sasvim izvjesno: sa njom će na svoje doći i optimisti i pesimisti. „Prvi će sačekati ponoć da vide dolazak Nove godine; drugi će je sačekati da budu sigurni da je stara godina otišla“ – kako je o tome pisao američki kolumnist Bill Von (Bill Vaughan).

Iz bosanskohercegovačkog iskustva i perspektive, pesimizam je lako razumjeti: odlazeća, 2014. godina, bila je već osma otkako je s odbacivanjem „aprilskog paketa“ reformi sračunatih na postepeno jačanje države, Bosna i Hercegovina zaustavljena – pa i nazadovala – u projektu približavanja Evropskoj Uniji i NATO-u. Ova godina u tome je bila gora i od prethodne a čak ni to što su u njoj održani izbori, od kojih se svuda u demokratskom svijetu očekuju promjene, ni gotovo tri mjeseca nakon izbora još nije dovelo do uspostave nove vlasti koja će preuzeti odgovornost za euroatlantski put.

Tu negdje nalazi se i makar i negativna klica optimizma: gore gotovo i da ne može biti.

Pozitivni poticaji došli su i iz same Evrope: počeli su s objavljivanjem njemačko-britanske inicijative početkom novembra kojom se od novoizabranih vlasti traže ekonomske i socijalne reforme koje će potaći rast i zapošljavanje a zauzvrat se nudi aktiviranje sporazuma o stabilizaciji i pridruženju čime će se Bosni i Hercegovini otvoriti pristup evropskim fondovima. Za razliku od ranijih međunarodnih poticaja reformama, ovog puta su dvije uticajne članice Unije u vrlo kratkom roku iza tog projekta okupile i preostalih 26 članica: to je ozvaničeno u vidu zajedničkog saopštenja ministara spoljnih poslova EU od 15. decembra u kojem se od novoizabranih vlasti u Bosni i Hercegovini traži „neopoziva pismena obaveza“ da preduzmu reforme potrebne u procesu pridruženja Uniji a zauzvrat im se nudi aktiviranje sporazuma o stabilizaciji i pridruženju. U tom novom evropskom pristupu nov je i red prioriteta: insistira se najprije na socio-ekonomskim reformama usmjerenim na rast i zapošljavanje, vladavinu zakona i odgovornu vlast, i na funkcionalan mehanizam koordinacija unuutar zemlje u ispunjavanju uslova za približavanje Evropi.

U tom novom evropskom pristupu nov je i red prioriteta: insistira se najprije na socio-ekonomskim reformama usmjerenim na rast i zapošljavanje, vladavinu zakona i odgovornu vlast, i na funkcionalan mehanizam koordinacija unuutar zemlje u ispunjavanju uslova za približavanje Evropi.

U skeptičnijim – ili ciničnijim – ocjenama nove evropske inicijative naglašava se kako ova promjena prioriteta, u kojima se rast i zapošljavanje stavljaju ispred ustavne ravnoravnosti manjina simbolizovane u presudi Sejdić-Finci, znači potiskivanje u drugi plan evropske vrijednosti ravnopravnosti građana. Iako dvodecenijsko iskustvo s evropskim učešćem u rješavanju „bosanskohercegovačkog pitanja“ nalaže i zdrav skepticizam, u samom saopštenju evropskih šefova diplomatije izričito se kaže: „Kad bude tražio mišljenje (Evropske) Komisije o zahtjevu za članstvo (BiH), Savjet (ministara) će tražiti od Komisije da posveti posebnu pažnju provođenju presude u slučaju Sejdić-Finci“. Dakle – to ostaje kriterij bosanskohercegovačke eurokompatibilnosti.

Iz optimističnijeg ugla, očekivanja da Nova godina donosi i nešto novo i bolje, u ovom evropskom pristupu novo je prije svega prećutno priznanje kako ranija politika očekivanja sa strane da sami Bosanci i Hercegovci „preuzmu vlasništvo“ nad projektom i da se „među sobom dogovore“ – bez aktivnog učešća i poticaja međunarodnih partnera – jednostavno nije davala rezultate i da je vodila samo produbljivanju krize i osjećaja besperspektivnosti. Otud sada naglašeni angažman Evropske Unije, oličen u ličnom aktivizmu nove šefice evropske diplomatije, i naglašavanje da nova evropska inicijativa uživa i punu podršku i angažman Sjedinjenih Država.

Koliko god nova evropska inicijativa bila dobrodošla, pa i neophodna, za obnovu bosanskohercegovačkih proevropskih reformi, izvjesno je da bilo kakav pomak zavisi od toga koliko će novoizabrane vlasti – i nakon što se „napismeno“ obavežu na to - zaista prionuti na projekt ubrzanog rasta i zapošljavanja, suzbijanja korupcije i unapređenje funkcionalnosti u koordinaciji proevropskih reformi. Na takvo šta, čak i više od evropskih zahtjeva, obavezuje ih februarska eskalacija nezadovoljstva građana: oni će o vlasti suditi ne prema svečano preuzetim i potpisanim obavezama nego po tome koliko se i kako to osjeća u svakodnevnom životu.

Za razliku od ranijih godina, nova vlast neće moći tražiti utočište u nacionalističkim obećanjima ni „stopostotne Bosne i Hercegovine“ ni „otcjepljenja Republike Srpske“ – jer za takvo šta nema nikakvog međunarodnog razumijevanja ni podrške – i sve će se i pred domaćom javnošću i pred međunarodnim partnerima mjeriti isključivo kriterijima ekonomskog rasta, zapošljavanja i funkcionalnosti nove vlasti.

U tome značajan doprinos mogu dati i najbliži susjedi. Hrvatska je, kao najmlađa članica Unije, već postala zagovornik evropske perspektive i Bosne i Hercegovine i šireg balkanskog susjedstva, a Srbija će – sa svakim novim korakom u ispunjavanju vlastitih evropskih aspiracija – sve više biti cijenjena i po tome kako se odnosi prema bosanskohercegovačkim perspektivama. Sa iskustvom iz proteklih godina, poruka nakon ovonedjeljne posjete predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Mladena Ivanića Beogradu kako Srbija podržava „stabilnu i dejtonsku Bosnu i Hercegovinu“ mogla bi, kad bi se ocjenjivala izvan uglavnom pozitivnog konteksta ukupnih beogradskih razgovora, biti tumačena i kao potencijalno paralizirajuća u pokušaju povratka na evropski put: očito je, naime, da će se u ispunjavanju evropskih standarda funkcionalne vlasti morati prevazilaziti i neke nesavršenosti dejtonskog sporazuma ne narušavajući njime garantovanu ravnopravnost naroda, entiteta – i građana.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG