Dostupni linkovi

logo-print
Neposredno nakon što su tri posestrimske nacionalne stranke,SDA-SDS-HDZ, pobijedile na „prvim slobodnim izborima“ u jesen 1990. njihovi prvaci najavili su udruženi poduhvat „oslobađanja bosanskohercegovačkih medija“: jedino o čemu su se ikada potpuno složili prije nego što će pod njihovim predsjedavanjem u Bosni i Hercegovini početi troipogodišnji rat bilo je hitno nametanje i usvajanje u „demokratski biranoj skupštini“ zakona po kojem će te tri stranke u međusobnom sporazumu postaviti urednike i direktore republičkih medija: Radija i TV Sarajevo i "Oslobođenja".

Kao glavni urednik tog lista neposredno sam učestvovao u novinarskom otporu ovladavanju nacionalističkih politika medijima, od istupanja u javnosti, komentara i pisama čitalaca, masovnog protesta pred Skupštinoim do osporavanja zakona pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine. Zastupajući u toj raspravi "Oslobođenje", na pitanje jednog od sudija: kako bi imenovanje urednika i direktora od strane demokratski biranog parlamenta moglo ugroziti slobodu štampe, odgovorio sam kako je to ne bi ugrozilo nego potpuno ukinulo. Ta institucija imenovanja urednika po volji vladajuće partije bila je, naime, i način kako je jedina partija u prošlosti u novinama čitala, na radiju slušala i na televiziji gledala samo ono što je po njenoj volji. Rekao sam i kako urednici postavljeni od tadašnjih nacionalnih vođa, Izetbegovića-Karadžića-Kljuića, ne bi mogli da se slože oko toga kako će predstaviti i komentarisati događaje prethodnog dana.

Ustavni sud tada nam je dao za pravo i poništio zakon o trostranačkoj kontroli nad medijima, a kad je nedugo nakon toga počela troipogodišnja opsada Sarajeva "Oslobođenje" i RTV dom bili su među najčešćim metama Karadžićeve artiljerije, a nakon što su već do kraja avgusta 1992. desetospratni poslovni tornjevi-blizanci "Oslobođenja" potpuno spaljeni i porušeni list je pune tri i po godine nastavio da izlazi svakog dana iz podzemnog atomskog skloništa kao globalno uvaženi primjer odbrane slobode govora i pod najtežim uslovima. Obilježavajući pedesetu godišnjicu "Oslobođenja" –16. septembra 1993. – 82 lista na svim kontinentima objavili su dodatak sa odabranim ratnim prilozima iz sarajevskog „lista koji je odbio da umre“ sa zaglavljem "Oslobođenja" u tiražu od 22.2 miliona primjeraka na desetinama svjetskih pisama i jezika.

Novac kojim se finansiraju javni emiteri predstavlja investiciju demokratske javnosti koja ima pravo da očekuje profesionalne i od vlasti nezavisne javne medije

Više od dvadeset godina nakon neuspjelog pokušaja ovladavanja nacionalističkih partija nad bosanskohercegovačkim medijima u toku je obnovljeni juriš najnovije parlamentarne većine na Federalnu televiziju, ovog puta tako što se po skraćenoj – i zakonski sumnjivoj - proceduri smjenjuje stari i imenuje novi upravni odbor te institucije. Naprasnost i bahatost s kojom ta matematički skrpljena većina žuri da uspostavi instrumente ovladavanja Federalnom televizijom pokazuje da, na žalost, ni za dvije decenije ideja nezavisnosti prije svega javnih medija nije uhvatila korijena u našim podnebljima. Iz lokalne perspektive – to se može objašnjavati i suštinskim nesporazum o prirodi odnosa vlasti i javnih medija: vlastodršci su svih ovih godina uspijevali da uvjere najveći dio javnosti kako je valjda prirodno da mediji koji uživaju javnu finansijsku podršku snose i odgovornost pred „demokratski biranim“ vlastima. Ta logika počiva na svojevrsnoj obmani: novac kojim se finansiraju javni emiteri, bilo putem pretplate ili materijalne podrške vlasti, ne pripada ni bivšoj ni novoj parlamentarnoij većini nego predstavlja investiciju demokratske javnosti koja ima pravo da očekuje profesionalne i od vlasti nezavisne javne medije.

Ali, kako zaštititi javne medije od političke kontrole i pritisaka? Odgovor se može naći u analizi iskustava razvijenih demokratija s javnim medijima. Neki od svjetski najuspješnijih medijskih projekata - recimo, BBC u Velikoj Britaniji – zaštićeni su od direktnog miješanja vlasti kombinacijom mjera koje uključuju višegodišnje garantovano finansiranje, u sadašnjem aranžmanu na deset godina, od 2006. do 2016. godine, tako da ono ne zavisi od mijenjajućih partija i ličnosti na vlasti; na postojanju autoritativnih nezavisnih nadzornih tijela u kojima su ugledne vanstranačke ličnosti iz širokog spektra javnih djelatnosti (nauke, umjetnosti, religijskij zajednica, svakako i novinarstva) pri čemu je misija tih tijela da štite javne medije od bilo kakvih političkih pritisaka ali i da štite pravo javnosti na kvalitetno i profesionalno informisanje; kroz finansiranje direktno od građana putem pretplate ili poreza koji je u slučaju BBC-a 2009. godine iznosio 224 dolara po domaćinstvu i predstavljao 72 posto od ukupnog budžeta od 7.2 milijarde dolara.

Ono što je vrlo zanimljivo u iskustvu razvijenih demokratija s javnim medijima je to da su oni najčešće i znatno nezavisniji, profesionalno autoritetniji i zato gledaniji od komercijalnih medija koji se sve češće rukovode interesima velikih oglašivača ili služe uskim ideološkim i poslovnim interesima svojih vlasnika i njihovih političkih sponzora. Karakterističan je opet slučaj BBC-a čija je gledanost gotovo 40 odsto, daleko ispred komercijalnih TV mreža.

Najnovija, matematički skrpljena većina u bosanskohercegovačkom federalnom parlamentu, koja svoju novonađenu slogu predstavlja kao početak ispunjavanja proevropskog projekta, ovim nasrtajem na slobodu medija postigla je svojevrsni autogol. Da je ozbiljna u vezi s približavanjem Evropi, potrudila bi se da u bosanskim uslovima primijeni evropska – umjesto antievropska – iskustva u vezi s medijskim slobodama. Poruka iz svijeta glasi: mi vas gledamo i cijenićemo vas po tome šta radite, a ne šta govorite.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG