Dostupni linkovi

logo-print
Velikosrpski ideolog Dobrica Ćosić objavio je nedavno svoje dnevničke zapise pod naslovom „Bosanski rat”. Knjiga svjedoči o tome kako je inspirator rata gledao i ocjenjivao događaje koji su u konačnici vodili ka završnom krahu njegove ideje i vrijednosti koje je promovisao. Tim povodom za RSE govori Enver Kazaz, profesor književnosti i politički analitičar iz Sarajeva.

RSE: Šta je zapravo velikosrpskog ideologa podstaklo da napiše knjigu? Oprati sebi, naružiti ljude koji nisu sproveli njegovu politiku ili naprosto ponovo vraćati jednu morbidnu priču?

Kazaz: Prvi cilj knjige "Bosanski rat", koju je objavio Službeni glasnik, jeste sačuvati temeljne narative velikosrpske ideologije i upisati im nova moralna značenja. Na taj način Ćosić mora izvršiti potpunu reviziju onoga što je historijska istina tog rata. Ta historijska istina utvrđena je presudama u Hagu i radovima niza historičara iz svijeta i regije. Ona pokazuje da je Ćosić grobar srpske politike, srpske kulture i nacionalnog identiteta u 20. vijeku. Naime, Srbija i Srbi u 20. vijek ulaze sa ogromnim simboličkim kapitalom. To je kapital zemlje koja je napadnuta od strane Austro -Ugarske monarhije, i onda preko Solunskog fronta izlazi kao veliki, humani pobjednik Prvog svjetskog rata.

U Drugi svjetski rat Srbi i Srbija ulaze u sastavu Kraljevine Jugoslavije, a potom u okviru partizanskog pokreta stvaraju zajedno sa drugim južnoslavenskim narodima antifašistički front i Titovu Jugoslaviju. Na osnovu toga bi se moglo reći da su Srbi u Evropi imali tokom 20. stoljeća izuzetan simbolički imaginarij naroda koji je istrpio velike povijesne žrtve, ali i naroda koji je razvio oslobodilački duh i priključio se najhumanijim historijskim strujanjima. Ćosić i njegova velikosrpska ideologija, nakon vojnog sloma, izvode Srbe iz 20. stoljeća kao narod u čije ime je počinjen genocid, čija je politička i kulturna elita, vojne i policijske institucije odgovorne za nastravičniji mogući zločin, ne samo one u Srebrenici i Prijedoru, ili Sarajevu, nego u cjelokupnoj BiH , a prije toga u Hrvatskoj gdje su najizrazitiji simbolički znakovi Vukovar i Dubrovnik, ali i rijetko pominjano selo Škabrnja u kojem su pobijeni svi stanovnici. Izlaze, dakle, Srbi iz dvadesetog vijeka sa najgorim mogućim simboličkim kapitalom.

Ćosić je, kao ideološki i politički monstrum, svjestan takve svoje odgovornosti, a ova knjiga bi trebala da bude njegova revizija nacionalnog pamćenja i interpretacije bosanskoga rata kao simboličkoga toposa raspada Jugoslavije. To je temeljni cilj ove progandističke knjige.

Naredni je da sebe predstavi kao neku vrstu srpskog vladike Danila iz Njegoševog "Gorskog vijenca". Dakle, kao osobu koja je vidjela puno više nego drugi, koja se žrtvovala za svoj narod i uvijek mu bila odana, saosjećala s njim i u njegovo ime sve radila u životu, pa prema tome, Ćosić hoće reći da nije bio velikosrpski ideolog, otac nacije, nego mirotvorac. Takav cilj ga nužno vodi ka tome da demonizira Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Vojislava Šešelja i druge srbijanske i srpske političare, a da sebe uspostavi ne više samo kao oca nacije nego i kao svevideću ličnost koja zna logos istorije i koja će uspjeti Srbima da namakne moralno opravdanje za zločine počinjene u njihovo ime.

A to moralno opravdanje za zločine koje su počinile vojne i policijske institucije, a moralno ih pripremio dio kulturnih ideoloških i političkih elita, koje Mirko Kovač naziva „gorim od rulje“, Ćosić može jedino izvesti iz perspektive krajnjeg šovinističkog demoniziranja drugih južnoslavenskih nacija, prije svega Hrvata i Bošnjaka, a onda i Crnogoraca. Hrvate i Bošnjake proglašava bez ostatka genocidnim narodima, dodajući Bošnjacima odrednicu džihadski, a Hrvatima i ustaški.

Ćosić je autor čuvene maksime o srpskoj laži koja je po njemu oblik srpskog patriotizma i dokaz prirođene inteligencije, a Srbi, kaže Ćosić, lažu „na kreativan, maštovit i dosjetljiv način“, da bi laž proglasio i za osnovu srpskog opstajanja u neprijateljskom kontekstu u povijesti. Ćosić je majstor upravo takve laži pa zarad toga i tvrdi da su srpski zločini rezultat prethodnih zločina Bošnjaka i Hrvata nad Srbima.

Naredni cilj ove knjige je sačuvati šovinističku predstavu o Zapadu, kojeg Ćosić, a to je njegov inovativni doprinos šovinističkim antizapadnjačkim predrasudama i sterotipima – hitlerizira, a potom sačuvati šovinističku predstavu o tobožnjem sveislamskom i svekatoličkom srpskom neprijatelju, da bi stvorio krajnje fobično i getoizirano stanje srbijanskog društva i u kojem bi on, kao njegov grobar, zaslužio spomenik njavećeg Srbina i neke vrste ideolškog Svetog Save Srba 21.vijeka i ukupne nacionalne budućnosti.

RSE: Negdje sam pročitao kako u Ćosićevim dnevnicima uopšte ne postoje datumi od 11. do 15. jula 1995. godine, Srebrenica ne postoji. Isto tako još mnogo, mnogo događaja ne postoji. Sjetim se jednog ranohrišćanskog teologa koji je svog protivnika optužio da Bibliju tumači perorezom, a ne perom. Očigledno je da može biti i bitnije ono što nije rečeno, što nije napisano, nego ono što je napisano.
Promocija knjige "Bosanski rat" u beogradskom Domu omladine

Promocija knjige "Bosanski rat" u beogradskom Domu omladine



Kazaz: Tu ste potpuno u pravu. Ono što izostavlja Ćosić iz svoje knjige puno više govori o njegovoj ideologiji nego li ono što je napisao u svojoj knjizi. Naime, srebrenički genocid ne samo da pomenut u njegovim dnevnicima nego je komentiran naknadno da bi ga Ćosić potpuno negirao. On je, uz Milorada Dodika, najveći negator genocida u Srebrenici, pri čemu se Armija BiH i Bošnjaci optužuju za genocid nad Srbima i navode se u pogovoru knjige podaci o žrtavama Srba na prostoru Srberenice, a Haški sud proglašava se hitlerovskim, naravno, potpuno u skladu sa Ćosićevim hitleriziranjem ukupnog Zapada i razvijanjem fantazme o svesvjetskoj srbofobiji. Na Srebrenici i negiranju genocida Ćosić pokušava da zadrži velikosrpski viktimološki diskurs prema kojemu su Srbi stalne povijesne žrtve drugih. Potom on, po istom manipulativnom sistemu, za veliki zločin na sarajevskoj pijaci Markale optužuje rukovodstvo Alije Izetbegovića i Armiju BiH, pri čemu doslovce citira riječi Milorada Ekmečića da je to „džihadsko djelo“. Onda na isti način manipulira zločinom iz 1992. godine u Ulici Vase Miskina, onaj čuveni zločin nad civilima koji su ubijeni minobacačkom granatom dok su stajali u redu za hljeb.

Ali, zato Ćosić insistira na zločinu koji je počinjen nad Srbima u Sijekovcu i optužuje kao uzročnike rata 108. brigadu Hrvatske vojske koja je, po njemu, prešla rijeku Savu i počinila zločin u Sijekovcu. Naravno, da bi manipulirao takvim činjenicama, Ćosić izmišlja zločine Bošnjaka u Podrinju a onda kompletno etničko čišćenje Podrinja od Bošnjaka ili Posavine od Hrvata proglašava opravdanom srpskom osvetom. Prema Ćosiću, nije postojao plan etničkog čišćenja u BiH, iako tvrdi da je s Tuđmanom u Ženevi dogovarao tzv. humano preseljene naroda radi stvaranja etnički čistih prostora.

Kad je Srebrenica u pitanju, valja napomenuti da se u Hagu insistira na tzv. Direktivi 7. u kojoj Karadžić početkom 1995. godine naređuje Vojsci Republike Srpske da stvori sve preduslove za genocidne vojne operacije na prostoru Srebrenice, a da je u Hagu Srbija osuđena zbog toga što ništa nije poduzela da spriječi genocid. Dakle, prema Ćosiću, nisu u pravu haški suci koji dokumentiraju ove zločin genocida, a u pravu je on i njegova ideološka naracija o Srbima kao narodu koji je u bosanskom ratu kao otadžbinskom i oslobodilačkom izvršio omanje zločine tek kao odgovor na zločine drugih prema Srbima.

Zato on bosanski rat i određuje isključivo kao vjerski i građanski, bez ikakvog njegovog kontekstualiziranja u rasapad SFRJ i bez mogućnosti bilo kakvog uplitanja tzv. krnje Jugoslavije u njega. Iako on kao predsjednik, velikosrpski ideolog, otac nacije gotovo svakodnevno inistruira Karadžića i njegove saradnike i i huška ih da to ostvare, Ćosić kaže, „dvestogodišnji srpski san“ o jedinstvenoj srpskoj državi. Nužno je u tom smislu navesti jedno mjesto koje Ćosića potpuno prokazuje. Na 186. strani u noti datiranoj na 17. septembar 1994, Ćosić, tada smijenjeni predsjednik tzv. krnje Jugoslavije, odlučuje da saopšti Radovanu Karadžiću slijedeće: „Posljednji je čas da revidiramo svoje nacionalne koncepcije. Srbi u Hrvatskoj treba, u okviru Hrvatske, da zahtijevaju samo političku autonomiju, Republika Srpska da se uspostavi u konfederalnom položaju i da se zasad odrekne ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom. Potom se založiti za teritorijalno razgraničenje s Albancima. To je, čini mi se, najviše što se u sadašnjim međunarodnim uslovima može postići u rješavanju srpskog nacionalnog i državnog pitanja. Ali ko ima hrabrosti da taj nacionalni program javno izloži?“

Dok ovo odlučuje Ćosić je običan građanin, on više nema političku vlast, ali očito da je on ideološki otac velikosrpskog projekta. Činjenica da se obraća Radovanu Karadžiću s ciljem revidiranja nacionalnog programa upućuje da taj program jeste negdje napisan, da ga je morala usvojiti neka institucija sistema, npr. Vlada Srbije ili Predsjedništvo krnje Jugoslavije, kako se zvao savez dvije države Srbije i Crne Gore, ili možda Ćosić želi da mi zaboravimo da je Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti zapravo taj program, koji je donesen izvan institucija sistema i koji je postao srbijanski državni politički projekat.

Činjenica da Ćosić revidira taj projekat pokazuje da je on otac te ideologije. Drugim riječima, u Hagu je suđeno Miloševiću, danas Šešelju i Karadžiću, ali kada bi se primijenio, recimo, zakon o denacifikaciji koji je važio za Njemačku i Austriju nakon Drugog svjetskog rata, glavni čovjek koji bi morao da bude osuđen je grobar Srba, Bošnjaka, Hrvata i Crnogoraca u 20. i 21. vijeku - Dobrica Ćosić.

Iz njegove glave je nastao koncept velikosrpskog šovinizma. Iz njegove glave je nastao koncept rasturanja Jugoslavije. Iz njegove glave proizilaze strašni falsifikati u povijesti. On je onaj čovjek kojeg sjajno Slobodan Blagojević određuje kao osobu koja je spriječila prirodnu evoluciju Srba. Njegov anahroni kulturni projekat, njegove manipulacije poviješću bi u ovom trenutku zaista mogle poslužiti srpskoj kulturnoj javnosti, odnosno kulturnoj javnosti srbijanskoga društva da Ćosića pozovu na najveću moralnu, kulturalnu, ideološku i svaku drugu odgovornost i pravnu krivicu za strašnu tragediju svih na južnoslavenskom prostoru i za očigledan vojni i svaki drugi poraz Srbije.

Rajko Nogo na Ćosićevoj promociji

Rajko Nogo na Ćosićevoj promociji

Jer, šta je ostalo od velikorspkog projekta: Srbija, koja se mučno pokušava evropeizirati i dećosizirati. Kosovo, koje je nezavisna država, doduše sa nekakvom fusnotom, ali država, BiH u avnojevskim granicima, dvonetiteska, ali u avnojevskim granicima, Hrvatska u kojoj su Srbi doživjeli potpuni slom, nezavisna Crna Gora. Vojvodina, koja u sastavu Srbije, sve više inisistira na autonomiji. Ćosićeva Srbija je poražena, slomljena, a on je najviše ponizio Srbe u njihovoj istoriji. Pri tom, najveći poraz Srbije jest beskrajna sramota koju joj je u nasljeđe ostavio Ćosić i njegova krvava ideološka sabraća: Milorad Ekmečić, Ljubomir Tadić, Rajko Nogo, Matija Bečković, Radovan Karadžić, Nikola Koljević, Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj itd., te onaj dio javnosti koji je Srbe hušako na rat i zločine, da bi danas nastojao na lažima očuvati narative ideologije koja je poražena i međunarodno osuđena.

RSE: Trenutno ima dosta vjerodostojnih izvora koji će svjedočiti o istoriji kakva je ona bila i pretpostavljam da Ćosić ne vjeruje da će revalorizirati istoriju, ali ima osjećaj da pokušava sistem vrijednosti koje su vladale krajem posljednjeg milenijuma vratiti ponovo u fokus, vratiti u razmišljanje i istodobno ideju rata sačuvati u jednoj trajnoj funkciji, možebiti u očuvanju Republike Srpske, koju on smatra jedinom ratničkom pobjedom srpskog naroda.

Kazaz: On je naziva najvećom pobjedom Srba u 20. vijeku. Zanimljivo je kako se poziva tu na Nikolu Koljevića i njegovu knjigu o bosanskom ratu. I već odmah poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora u Parizu, a prije toga u vojnoj bazi Rajt-Peterson u Ohaju, i Ćosić i Nikola Koljeviće RS nazivaju prvom srpskom državom preko Drine. Cilj ove knjige je skinuti odgovornost za ono što intelektualna javnost, a i dio političke javnosti u Srbiji, a potom intelektualna javnost svijeta, detektiraju kao uzrok nastanka RS, to je genocid.

Genocidna odgovornost institucija, ideoloških, političkih elita, vojske i policije RS je ono što Ćosić mora uništiti ovom knjigom - i onda je pretvoriti u najveći moralni trijumf. Njegova manipulacija poviješću u ovoj knjizi ide do te mjere da Bošnjake i Hrvate optužuje za učešće u austrougarskoj vojsci, iako su oni mobilizirani od strane Austro-Ugarske imperije koja je napala Srbiju. Potom ide dotle da Bošnjacima i Hrvatima bukvalno negira učešće u partizanskom pokretu. Potom ide dotle da Branka Mikulića i Hamdiju Pozderca optužuje za hrvatsko-bošnjački savez u rasturanju Jugoslavije. A onda još dalje – Ustav iz 1974. godine, kojim se ustanovljava maksimalna federalizacija SFRJ, naziva konfederalnim, antisrpskim ustavom.

Ćosić bukvalno u svemu vidi srbofobiju i u širenju tog straha njegov je zadatak da Srbe svede u svoj mali velikosrpski geto. Ova knjiga je, zapravo, u implicitnoj razini knjiga koja pokazuje svijest o vlastitom istorijskom porazu. Zanimljivo je kako Ćosić određuje sukob između Karadžića i Ratka Mladića. On iznosi podatak da je Milošević naredio Mladiću ubijanje Karadžića. Zanimljivo je da je Ćosić 1995. godine potpuno svjestan vojnog poraza, ne samo Srba u Hrvatskoj nego i u BiH Vojske RS-a. Ono što on upisuje Bilu Klintonu (Bil Clinton) i zapadnim političarima, to je hitlerovski odnos prema Srbima.

Odjednom se gubi u ovoj dimenziji, odnosno u činjenici da je spriječen Dejtonskim mirovnim ugovorom taj vojni slom. A onda Ćosić taj vojni slom nastoji pretvoriti u političku i ideološku pobjedu, te je pripisati isključivo sebi. Cilj knjige je i da on redefinira svoju maksimu da su Srbi dobijali u ratu a gubili u miru. On želi sada da podržavi RS, da joj nametne maksimalistički cilj da se ostvari kao prva prekodrinska srpska država i, naravno, da se potom u povoljnim okolnostima ona prisajedini Srbiji. Takva vrsta isključive, šovinističke politike može biti vrlo opasna po same bosanske Srbe budući da je neizvodiva u postojećim i bilo kojim drugim političkim okolnostima.

Zanimljivo je, nadalje, kako se Ćosić razračunava sa intelektualnom elitom, odnosno kritičarima u samoj Srbiji – Beogradskim krugom, Natašom Kandić, Sonjom Biserko i drugim intelektualcima koje naziva „soroščadima“. Slično je, da napomenem, Franjo Tuđman nazivao svoje kritičare, a i Izetbegovićevo glasilo Ljiljan svoje kritičare također je nazivalo tako. I onda se u ovoj knjizi vidi kako su ćosićevski narativi, što bi rekao Paskal Brikner (Paskal Bruckner), zarazili žrtve velikosrpskog projekta – Bošnjake i Hrvate, u čemu je zapravo najveći trijumf Ćosićeve ideologije.

Ova knjiga ne može izvršiti historijsku reviziju, ali ona je nesumnjivo nova politička platforma velikosrpske desnice. Ona je nesumnjivo jedno svjedočanstvo kako jedan grobar jedne nacije želi da se uspostavi u moralni spomenik te nacije.

Dobrica Ćosić

Dobrica Ćosić

Činjenica da je prodano 20.000 primjeraka, da je štampano još 10.000 primjeraka u rekordnom roku, činjenica da mu poluintelektualci kakvi su Dragoslav Bokan i onaj mali pisac Vladimir Kecmanović, dakle šovinstički intelektualci, promoviraju knjigu, činjenica da je ta velikosrpska ideologija dekonsturirana – sve to upućuje da se mora održati živim takav projekat i prenijeti novoj generaciji za budućnost. Cijeli Ćosićev napor jeste da u ovoj knjizi ostavi svoj politički i ideološki testament.

Rekao bih da je u ovom trenutku srbijansko društvo pred velikim izazovom. Ako bude ignoriralo ovu knjigu, onda će omogućiti kapilarno širenje tih velikosrpskih ideoloških narativa. Ako se ne bude razračunalo s ovom knjigom, ona će u moralno nasljeđe ostaviti genocidnost velikosrpske politike srbijanskim institucijama sistema.

Ne vjerujem da Tadićeva Srbija ima snage da se suoči s ovakvom jednom knjigom, i ne vjerujem da je ona sposobna da se odrekne Ćosićeve ideologije. Uostalom, Ljubomir Tadić, Ekmečić, Ćosić, Bećković i Nogo, kao najodgovornije ličnosti u velikosrpskom ideološkom projektu, što Ćosić ovdje ne krije, nisu uradili ništa drugo Srbiji i Srbima na cijelom južnoslavenskom prostoru osim što su im srušili zajedničku državu, uništili njihovu kulturu, demonizirali ih pred svijetom, i na koncu - potpuno getoizirali u postojećem kontekstu. Način na koji Ćosić hitlerizira Zapad, način na koji uvodi stereotip o džihadu, način na koji demonizira etničke susjede zapravo posvjedočuje samo jedno: on je blijeda kopija Adolfa Hitlera, blijeda kopija Jozefa Gebelsa (Goebbels), on je poraženi fašist koji želi ovom knjigom da spere odgovornost sa sebe.

RSE: Pomalo je zbunjujuća činjenica da na promociji Ćosićeve knjige nije bilo nikog iz nomenklature. Radilo se o nekim intelektualno nepotentnim ljudima. S druge strane imamo činjenicu da je knjigu izdao zvanični srbijanski glasnik - Službeni glasnik Republike Srbije. Može li se iz toga šta zaključiti - da jedan zvanični organ objavljuje knjigu koja se praktično protivi evropskom putu te iste Srbije?
Kazaz: Dalo bi se razmišljati o toj tezi. Jasno je da je Tadićeva Srbija, kako govore kritičari Tadićeve politike i u Srbiji i u regiji, zapravo Srbija sa dva lica. Jedno je regionalno, ušminkano, evropsko lice. I drugo je lice preko kojeg neprestano pada Ćosićeva i Miloševićeva, pa i Karadžićeva sjena. Srpski glasnik je objavio ovu knjigu, to je moje uvjerenje, iz čisto komercijalnih razloga. Ne bih tu čitao neku posebnu ideološku platformu te institucije, mada ni takva mogućnost nije isključena, ali gotovo sam siguran da ova knjiga nije mogla bitio objavljena baš u ovom trenutku bez miga odozgo, s vrha vlasti. Moramo imati u vidu još jedan momenat:

Tadić je otišao u većini svoji političkih narativa udesno. Ova knjiga u predizbornom trenutku u Srbiji naravno odgovara Tadiću, jer se on u zadnje vrijeme otvoreno udvara desnici bez mogućnosti da u ideološkom pogledu potpuno, do kraja rezolutno, na Đinđićevom tragu, evropeizira Srbiju. Ova knjiga bi se onda mogla shvatiti i kao Tadićev predizborni trik. Ako je tako, ako je Ćosić postao Tadićev instrument, onda je veliko pitanje da li je Tadić savjetovan od svog oca Ljubomira, Ćosićevog prijatelja, zapravo neko ko igra višestruku igru. Očekuju nas, naravno, izbori u Srbiji, vidjećemo da li jedna takva politika tobože umjerenog Tadića može rezultirati izbornom pobjedom. Valja imati u vidu slijedeće: nikada umjerenjaci ne mogu zauzeti prostor šovinistima niti dobiti njihove glasove. Takva nakana se uvijek pokaže kao zabluda umjerenjaka. Mislim da bi Tadić u ovom trenutku, kao neko ko se zalaže za politiku mira i politiku budućnosti, morao biti prvi čovjek Srbije koji bi morao osuditi Ćosićevu manipulaciju u knjizi Bosanski rat.

RSE: Još nas očekuje promocija ove knjige u Banjoj Luci. To je isto nešto o čemu treba već sad razmišljati.

Kazaz: Znamo da je taj 9. januar, kao dan koji odabran kao Dan Republike Srpske, zapravo najsporniji mogući datum, jer se implicitno u njega ugrađuje simbolički kapital genocida. Dodik je osoba koja je hvaljena u ovoj knjizi, čak proglašena mitrotvorcem zbog tzv. paljanske skupštine koja je odbila Vens-Ovenov plan (Vance-Owenov), a Dodik je glasao za taj plan. Dodik je idealan instrument u Ćosićevim rukama, Ćosić je česti gost u RS - i Dodik je onaj je ko ostvaruje Ćosićevu strategiju: podržaviti RS u miru.

Ali upozoravam na još jednu dimenziju Dodikove politike. O njoj sjajno govori Žarko Puhovski kad kaže da pet dana u sedmici Dodik radi za slovenački i hrvatski kapital u RS-u, a dva dana razvija velikosrpske ideološke narative. Ćosićeva promocija u Banjoj Luci poslužiće samo za cementiranje negacije genocida u Srebrenici i Dodikove destrukcije političkog pomirenja u BiH.

Naravno, RS nema dovoljno intelektualnih, kritičkih potencijala da se suoči sa Ćosićem. Tamo gdje nacionalizam još uvijek živi, gdje postoje šovinističke poltičke predrasude o drugima, gdje je on zvanična idelogija, a to je prostor Dodikove Republike Srpske koji u šovinizam uvlači ukupnu BiH. Tri šovinizma u BiH koji ne mogu poltiku prošlosti zamijeniti vizijom kakave-takve zajedničke budućnosti jesu, ustvari, su jedina pobjeda koju je ostvario Ćosić sa svojim ideološkim klonovima. A izalazak iz šovinističke političke ideologije i brzo pluraliziranje i demokratiziranje BiH, ma kako ona iznutra bila konstituirana, postaće prije ili kasnije zadnja velika ideološka pobjeda nad Ćosićevim projektom.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG