Dostupni linkovi

logo-print

Karijera, privilegije i moć mamac za političko angažovanje mladih


Milo Đukanović govori o radu Vlade, mart 2013.

Milo Đukanović govori o radu Vlade, mart 2013.

Da li zbog negativnog iskustva sa „mladima, lijepima i pametnima” kako su svojevremno prozvani lideri takozvane „AB revolucije” - Milo Đukanović, Momir Bulatović i Svetozar Marović - ili zbog stereotipa da je sijeda glava ujedno i mudra, možda i vremenom potvrđene teze da mladost treba pustiti da sazri, činjenica je da je moć, danas mahom u rukama onih zrelijih godina. No ipak ima mladih ljudi koji se bave politikom i žele da govore o motivima koji su ih „gurnuli“ u tom pravcu.

U našem vremenu i prostoru, vjerovatno kao dio kulturološkog naslijeđa, godine životnog iskustva se skoro nekritički smatraju superiornim u odnosu na potencijal mladosti, pa „političku elitu“, uglavnom čine oni u srednjim i „najboljim“ godinama.

Ta činjenica ipak ne sprečava mlade ljude da traže svoje mjesto u politici. Obzirom da ne nailaze baš na širom otvorena vrata, postavlja se pitanje - šta onda mlade ljude motiviše da se bave politikom?

Primjeri iz istorije i književnosti govore o mladima koje je vodila ideja, a danas se uglavnom misli da se radi o strasti prema novcu, privilegijama, moći.

„Pretpostavljam da bi morala da postoji neka vrsta pripadnosti određenom sistemu vrijednosti, za koji se zalaže neka politička grupacija, pa samim tim neko osjeti potrebu da se aktivno uključi u političke procese i doprinese promociji tog sistema vrijednosti. S druge strane, ne treba zanemariti ni činjenicu da političari, kako u regionu, tako i šire, važe za ljude koji žive poprilično lagodno, bez obzira na ukupnu socijalno ekonomsku situaciju. Jedan broj mladih to vidi kao prečicu za rješavanje egzistencijalnih problema, što bi, pretpostavljam, puno teže išlo da se bave nekom drugom profesijom”, kaže politikolog, Ivan Vuković.

Šta je jednu mladu i obrazovanu osobu zaista motivisalo da se politički aktivira, pitanje je na koje odgovara potpredsjednica Savjeta mladih vladajuće Demokratske partije socijalista, Antonela Balić:

„Kada smo već bili u procesu stvaranja države, za mene je u tom periodu bilo veoma interesantno. I prije toga sam odlučila da se na studijima usmjerim u tom pravcu. Željela sam da dam svoj doprinos, i razvoju države i društva, da ono, što su moji kapaciteti, potpuno posvetim Crnoj Gori.”

A, da li i činjenica da se u postojećim okolnostima može izgraditi karijera brže i lakše nego u nekom drugom, društvenom ili poslovnom angažmanu i ostvariti veća materijalno-finansijska korist i steći privilegovan status utiče na mlade da se aktivno uključe u politiku?

Antonelu Balić smo pitali da li su upravo karijera u perspektivi i očekivani benefiti uticali na njenu odluku da se politički aktivira:

„Apsolutno. U politici je moguće ostvariti karijeru i to je ono što me motivisalo da krenem u svu tu priču, ali naravno ono što je mene motivisalo jeste i volja i da se ostvarim u ovoj profesiji.”

Vjera u političke i kulturne vrijednosti

Međutim, Miloš Radonjić, član Izvršnog odbora političkog kluba Pravedna Crna Gora, kaže da motivi da svoj politički angažman usmjeri kroz ovu političku grupaciju, koja čak nema ni status parlamentarne stranke, leže u njegovoj vjeri u političke i kulturne vrijednosti za koje misli da su zamrle u crnogorskom društvu.

„Činjenica da trenutno nemamo političku snagu da uđemo u Parlament i da na taj način učestvujemo na kreiranju javnog mnijenja nije presudan faktor. Kada je u pitanju Politički klub, mislim da je bitno u cijeloj priči to da se skrene pažnja na određene negativne fenomene političkog života u Crnoj Gori i da se na taj način učestvuje u kreiranju opšteg javnog mnijenja. Mislim da je to jedan lijep način koji bi bio lišen bilo kakvih političkih sinekura. Prvenstveni motiv je bio upravo to da se napravi otklon od uvreženog političkog mišljenja i djelovanja u proteklih dvadeset godina i da se pozitivno djeluju na kreiranje javnog mnijenja”, kaže Radonjić.

Jedan dio mladih u Crnoj Gori, na pomen politike samo odmahuje rukom i okreće glavu, ali ima i drugih koji, možda mladalački ali, sasvim sigurno veoma ozbiljno razmišljaju o politici:

„Ne bih da se nerviram. Svaki put kada pričam o politici se iznerviram jer nama treba totalna revolucija u državi. Jedini način da se danas mijenja društvo je kroz neformalni rad sa mladim ljudima. Neformalna edukacija je jedini način koji danas može pomoći društvu. To je jedini način da društvo opet počne vjerovati ljudima, jer ovo što su nama politika i vlast uradili ovdje je čisto ispiranje mozga. U ljudima treba ponovo da se probudi svijest o njima samima, kao i o društvu, kako društvo treba da funkcioniše.”

„Trudila sam se i radila razne stvari. Išla od ljudi do ljudi i pričala s njima, ali to je džabe jer kada vidite da je jedan grad, kao što je Nikšić, tako oronuo i propao to je sve džabe. Onda na kraju dođe izborni rezultat i shvatiš da si samo gubio vrijeme.”

„Naravno da mislim o politici s tim da sam svjesna koliko toga mogu da promijenim i koliko ne mogu da promjenim. Svaka država teži nekoj demokratiji, ali demokratija je u stvari utopija. Mi možemo tome da težimo, ali znamo da to nikada nećemo postići. Kod nas, građani prvo moraju da se obrazuju, da budu svjesni svojih prava jer u državi građani moraju da djeluju i moraju da se obrazuju. Ukoliko ne djeluju, ne mogu da očekuju da država bude drugačija. Mi sami, kao društvo, imamo državu kakvu zaslužujemo.”
  • 16x9 Image

    Esad Krcić

    Zahvaljujući ranom angažmanu u Radio Beogradu ostaje trajno vezan za radio, kao medij. Član crnogorskog dopisništva RSE je od 2001. Pisao je za CG Ekonomist, a realizovao je i niz radijskih i TV projekata.

XS
SM
MD
LG