Dostupni linkovi

logo-print
U nastavku serijala RSE, u kojem govore članovi Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, svoje stavove iznosi cijenjeni književnik Dževad Karahasan, dopisni član Akademije. Piše drame, romane, pripovjetke i eseje koji su prevedeni na dvadesetak jezika. Odnedavno je imenovan za predsjednika Društva pisaca BiH. Profesor je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a gostujući profesor na univerzitetima u Salzburgu, Innsbrucku, Berlinu i Baselu. Dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih priznanja, te nagrada.
RSE: Živite u nekoliko evropskih država, stalno ste na relaciji Sarajevo - Grac - Beč. Iako je možda suvišno, ipak Vas želim pitati gdje se najbolje osjećate?

Karahasan: Teško mi je reći gdje se najbolje osjećam jer, naravno, na to kako se u jednom gradu ili sredini osjećamo utječu stotine stotine stvari koje često nismo ni osvijestili, kojih čak ne možemo biti svjesni. Ali, sigurno je da je Sarajevo moje sudbinsko mjesto. Meni može biti bolje, često mi i jeste bolje, recimo u Berlinu koji mi je jedan od dražih gradova svijeta. Ali, mjesto na kojem sam spreman prihvatiti svoju sudbinu - to je sigurno Sarajevo. Sarajevo je moja kuća.
RSE: To Vas pitam iz razloga jer ste nedavno izjavili da Vas kao pisca više vole i cijene u drugim državama nego u Bosni i Hercegovini. Zbog čega to mislite? Radi li se o nedostatku kvalitetne književne kritike ili o nepostojanju čvrstih kulturnih standarda?

Karahasan: Bojim se da je u pitanju ovo drugo. Nažalost, u pravu ste, mi književnu kritiku uopće nemamo, jer novine koje u BiH izlaze mnogo su bliže bulevarskim trač listićima nego ozbiljnim kulturnim institucijama. Ali, jako se bojim da nedostatak kritike nije jedini razlog za zanemarivanje naših kulturnih činjenica i vrijednosti. Bojim se da je u pitanju svojevrsna rezignacija ljudi koji su prisiljeni na to da se bore za goli opstanak. Nadam se da griješim.
RSE: Nedavno ste izabrani za predsjednika Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Šta će biti Vaš cilj djelovanja? Možemo li ga izvući iz poruke koju ste uputili na izbornoj sjednici: „Književnost se ostvaruje u jeziku, a jezik možemo imati za sebe samo onda kada ga dijelimo sa drugim. Zato je književnost razgovor sa društvom i kulturom u kojima djelo nastaje. Razgovor sa svojim prethodnicima“?

Karahasan: Upravo tako. Ja sam apsolutno nesposoban čovjek da nešto organizira ili javno djeluje. Ja sam osamljenik koji je uvijek bio osamljenik. Pristao sam na ovaj izbor, odnosno pristao sam na ovaj pokušaj iz očajničke nade, želje ili potrebe da, koliko mogu, doprinesem spašavanju temeljnih kulturnih institucija Bosne i Hercegovine i njene kulture. Mi smo potpuno zaboravili na to koliko nam je sugovornik potreban da bismo sami govorili. Potpuno smo zaboravili na to da je sugovornik imanentno upisan u onom što mi govorimo. Svaki od nas - ne samo pisci već i građani bh. gradova - tonemo u monologe u kojima jezik ne samo da gubi smisao nego i svoju prirodu. Tako da će moj rad Društvu pisaca BiH biti upućen, prije svega, da pokušamo obnoviti kulturu razgovora.
RSE: Kako vidite danas književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini? Ima li dovoljno novih i kvalitetnih pisaca?

Karahasan: Vjerujte da ima. Ja, nažalost, nemam potpuni uvid u ono što se piše u Bosni i Hercegovini, ali uvjerevam vas da ono malo što znam, što pročitam, upućuje na to da se u BiH piše zaista dobra i zanimljiva književnost. Problem su, međutim, standardi koje ste Vi već ranije spomenuli. U Bosni i Hercegovini nikad nije manjkalo talentiranih pojedinaca niti je ikad bio problem, pogotovo u ovim kreativnim disciplinama, naći sjajne ljude. Problem su standardi jer mi nikad nismo uspjeli povezati pojedinca - sjajnog, dobrog, talentiranog - sa zajednicom i zajednici nametnuti njega kao kriterij, a njega integrirati opet u tu zajednicu. Mislim da je to kod nas problem i zato ti moji pokušaji da se angažiram u Društvu pisaca BiH i da trudom, koliko možemo, sačuvamo i spasimo Zemaljski muzej BiH, Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku BiH i tako dalje.
RSE: Spomenuste Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine koji je zatvoren već više od godinu i po dana. Kako reagujete na to jedno opšte ludilo u bh. društvu koje dozvoljava da istinska institucija kulture, koja baštini naslijeđe svih narodâ Bosne i Hercegovine, bude zatvorena. Kako se ova vijest posmatra u očima međunarodne javnosti?

Karahasan: Ja na to reagiram čistim očajanjem koje me dovodi do toga da zanijemim. Imate na jednoj strani jednu ekstremnu i histeričnu bulevarizaciju kulture, pretvaranje kulture i kulturnog života u dernek. U Bosni i Hercegovini se godišnje organizira, barem, 37 filmskih festivala, 84 teatarska festivala, 978 raznih korida, vašara, teferiča i derneka, devet milijardi ne znam ni ja čega - a temeljne kulturne institucije, koje čuvaju i u koje je pohranjeno pamćenje našeg društva, pamćenje pojedinaca i svih kulturnih zajednica - puštamo da propadnu i oko toga se, čak, ni ne uzbudimo previše. To je strašno. Mislim da je to najgori mogući i poguban znak letargije u koju smo potonuli.
RSE: Kako onda komentarišete aktuelnu političku situaciju u BiH?

Karahasan: Nema politike u Bosni i Hercegovini. To što se kod nas prodaje kao politika naprosto je mizerni šverc o kojem ne treba govoriti. Problem je u tome što ne vidim način kako švercere skinuti sa vlasti. To su šverceri koji se prave da su nacionalisti, šovinisti, rasisti a ustvari su samo šverceri koji raspolažu vlašću jer imaju moć i oni uvelike određuju ovu katastrofalnu ne samo kulturnu, već i duhovnu situaciju i duhovno stanje u Bosni i Hercegovini. Ne vidim način da ih maknemo. U BiH se pokazuje najjasnije što je moguće - ona opasnost demokratija koje uopće nismo svjesni kad promatramo razvijene i stabilne demokratije - da zbog institucije izborâ većina stanovnika postanu taoci izabrane manjine, mi snosimo posljedice odluka jedne grupice ljude koju smo možda izabrali, a možda i nismo.
RSE: Gospodine Karahasan, šta je onda budućnost Bosne i Hercegovine?

Karahasan:
Jedina nada koju možemo imati su mladi ljudi. Budući da radim na univerzitetu i imam relativno redovnog i ozbiljnog kontakta sa mladima smijem reći da ih donekle poznajem i razumijem. Ima tu potencijala i nade. Ako bismo nekako uspjeli probiti ovu dejtonsku blokadu - jer dejtonski pseudo-ustav je bosanskohercegovačkom društvu nametnuo luđačku košulju koja svaki pokret čini nemogućim - vjerujem da bi se - zahvaljujući energijama, uvjerenjima, sposobnostima, znanju mladih ljudi kojih u Bosni i Hercegovini još uvijek ima - nešto moglo učiniti.
RSE: Sa obzirom na to da živite i u Austriji, iskoristiću priliku i upitati Vas - kako Austrijanci gledaju na Sarajevski atentat kojem se 28. juna bliži stogodišnjica?
Karahasan: Na moje veliko veselje većina ljudi sa kojima komuniciram gleda na taj događaj diferencirano. Ja sam u nekoj izjavi, ne sjećam se ni kojim povodom, na televiziji za Gavrila Principa rekao da je on, naravno, i heroj i ubica i zločinac i siroti dječak kojim su manipulirali i naivni idealist i... O takvim osobama i takvim događajima ne može se govoriti u radikalnim, jasnim, čistim pojmovima jer su oni sveobuhvatni. Mnogi ljudi, koji su me oslovili u vezi sa tom izjavom, rekli su: „Da, potpuno se slažemo“. Mislim da je austrijsko društvo dostiglo onaj stupanj zrelosti na kojem se o historijskim događajima o vlastitoj prošlosti razmišlja diferencirano i to sa trudom da se stvari shvate u njihovoj sveukupnosti, umjesto u ideološki zaoštrenim crno-bijelim projekcijama.
RSE: Da li takva zrelost treba da bude odraz i bh. društva?

Karahasan: Nadajmo se, nadajmo se... Ja to sigurno neću dočekati, a Vama od srca želim da to dočekate jer, čujte, mi smo to kvragu i imali. Prije rata 1992-1995. godine svakom je bilo potpuno normalno da ja, musliman, za najboljeg prijatelja imam fratra Milu Babića, da ja kao musliman mogu artikulirati svoj kulturni, religijski i svaki drugi identitet jedino u odnosu na nekoga drugoga. Danas, jedan određeni broj ljudi a, nažalost, među njima i ovi moćni, ponašaju se kao da među ljudima postoje jedino razlike. Zaboravljamo da razlika ima smisla, dobiva značaj samo na planu onoga što je zajedničko. Budući da živim i u Bosni i Hercegovini znam iz neposrednog iskustva da još uvijek ima ljudi koji znaju da biti Hrvat ima smisla i da je moguće samo onda kad si čovjek, Srbin i Bošnjak - isto tako. Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Židovi i Romi gladuju prilično slično, svoje žene ljube prilično slično i da samo - na temelju toga zajedničkog i univerzalnog, odnosno onog što nas povezuje - razlike među nama imaju smisla.
  • 16x9 Image

    Zvjezdan Živković

    Magistar komunikologije. Izvještava o kulturi, socijalnim temama i eurointegracijama. Kreira multimedijalne sadržaje i uređuje portal Balkanskog servisa RSE.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG