Dostupni linkovi

logo-print

Reportaža iz sela Karačići: Vjetar, snijeg i težak rad


Selo Karačići

Selo Karačići

Selo Karačići udaljeno je od Srebrenice oko 20 kilometara. U vrijeme velikih snjegova mora se pješačiti oko dva kilometra šumskim putem, jer je i automobil nemoćan da savlada uzbrdicu do sela. Malobrojni stanovnici Karačića savlađuju sve druge probleme. Bave se poljoprivredom i, uglavnom, uzdaju se u svojih deset prstiju. Njihove nekadašnje komšije razasute su širom Evrope i svijeta.

Na sedamnaestom kilometru asfaltnog puta Srebrenica – Skelani, s desne strane, nalazi se makadamski put koji vodi kroz šumu. Nikakvog putokaza nema, pa će ovdje skrenuti samo oni koji znaju gdje su se uputili. A ovim putem ide se prema selu Karačići do kojeg, kada je snijeg kao ovog januara, treba prepješačiti uzbrdo oko dva i po kilometra. U ljetno vrijeme, automobilom se bez problema stiže u samo selo. Došljaka na Karačičko brdo dočekaće zastrašujući lavež pasa. Ima još pasa koji slobodno hodaju, ali oni ne laju i nisu opasni. Nekad je ovdje bilo stotinjak porodica. Sada ih je svega pet.

Mevlid Jusufović ovamo se vratio još prije dvanaest godina.

„Veliki je snijeg bio. Do pojasa. Nismo mogli, bogami, ovamo izaći ni pješke. I vratim se dolje, u Jadar. I bio sam tamo dva mjeseca. Doćero sam šest ovaca i osam koza. I dvadeset maraka u džepu. Ništa više nisam im'o. Jedna mi žena dade paklo kahve i kilo šećera. Od tog sam živio jedno mjesec dana“, kaže.

Vratila se u Karačiće i porodica Kahrić. Nedžibu je ovdje najbolje.

„Pa, ovdje smo rođeni. Ovdje nam je mjesto. Svoj na svome. Put imamo, vodu imamo, struju imamo, a radit' se mora da bi se ostalo. Radit' se mora bilo gdje da si“, rekao je Nedžib Kahrić.

Mevlid se vratio sa šest ovaca i osam koza. Sada je njegovo stado naraslo i „preplavilo“ Karačičko brdo. Prodavao je na početku staro željezo i od toga se počeo kućiti.

„Ondi kupim ovcu, ovdi kupim tele, ondi jare, i 'fala Bogu, sad imam sto osamdeset ovaca, koje janjadi, koje ovaca, imam dvije krave, imam kobilu, vidio si, imam tele. Tri traktora sam kupio. Kupio svojim parama. Nisam dobij'o. E, dobio sam ovu frezu, kad je svako dobiv'o frezu“, prisjeća se Mevlid.

Da bi se imalo, mora se puno raditi i pomagati drugima, recept je koji preporučuje Mevlid.

„Pomažu me ljudi jer i ja pomažem ljudima. Dadnem traktor, dadnem prikolicu. Pomognemo ovako jedni drugima, ali – samo se mora raditi. Ja ustajem ujutro u pet sati, izlazim, i ja uveče liježem u jedanaest sati.“

O tome kako se živi na selu najbolje govore Remzija Kahrić i Hanifa Jusufović.

„Pa, eto kako se živi. Živi se nekako. Nabavili smo malo stoke. Živi se od stočarstva, od poljoprivrede. Može se živjeti da imam neke mašine, neke mehanizacije. Nemamo. Imamo samo jednu frezu. Evo, zna komšija, svoje je dotjerao. Otišla je ona na ledinu, maltene, nosimo na njoj i sijeno, i drva“, kaže Remzija Kahrić.

„Život je dobar. Dobar fala Bogu. Radim, sijem, držim krave, ovce, kokoši, svašta. Dobro je“, odgovara Hanifa Jusufović.

Nekad se na Karačičkom brdu organizovao teferič na kome se okupljalo i po desetak hiljada ljudi iz svih okolnih sela.

„Bilo je lijepo, bogami. Na koju god se stranu okreneš, momci pjevaju, cure pjevaju, ide se na teferič sa teferiča“, sjeća se Nedžib.

Ljudi iz Karačića rasuli su se po cijelom svijetu.

„Nema kud ih nema. Po cijelom svijetu. Amerika, Engleska, Holandija, Njemačka. Ima ih svugdje. Dođu ponekad. Dođu preko ljeta, na godišnji odmor. Budu par dana i odoše opet“, kazuje Nedžib.

Mevlid je izgubio nadu da će se još neko od nekadašnjih stanovnika vratiti na svoje ognjište.

„Što se tiče povratka – više nema. Samo može još neko da napušća. Imanja su velika, zarasla, i ne mislim da će se još neko usuditi, osim neke velike nevolje, neke velike nužde. A ovdje se može živjeti.“

Karačići su na nadmorskoj visini od oko 800 metara. Vjetar je neumoljiv cijele godine. Nije, međutim, uspio raspršiti nadu u povratak onih koji ovdje borave više od jedne decenije.

  • 16x9 Image

    Sadik Salimović

    Rođen je u Srebrenici 4. januara 1955. godine. Novinarstvom se bavi 40 godina. U vremenu od 1993. do 2000. u Tuzli je bio  sportski novinar RTV TK, Tuzlanske televizije i OBN-a. Dopisnik je Radija slobodna Evropa iz Srebrenice od 2002. godine. Objavio je dvije knjige o Srebrenici, te roman pod nazivom "Srebrenica-Tuzla PUT SMRTI".

XS
SM
MD
LG