Dostupni linkovi

logo-print

Kaplan: Uticaj geografije na sudbinu država


Robert Kaplan

Robert Kaplan

Razgovarala Heather Maher; prevela: Biljana Jovićević

Od slavne iranske prošlosti, kao najstarije svjetske supersile, do Rusije danas i njene neprekidne opsesije da zaštiti svoje teritorije, istaknuti američki novinar i autor Robert Kaplan u novoj knjizi „Osveta geografije:Šta nam mapa govori o dolazećim sukobima i bitkama protiv sudbine“ (The Revenge of Geography:What the Map Tell Us About Coming Conflicts and The Battle Against Fate) prati istoriju glavnih tačaka na svjetskoj sceni kroz njihove geografske prednosti i nedostake.

Kaplan je pratio kako su pozicije država na karti uticale na njihovu sudbinu i objašanjava kako lekcije iz istorije mogu spriječiti konflikte u budućnosti.


RFE/RL: Napisali ste da je “geografija u pozadini ljudske istorije...pozicija države na mapi je prva stvar koja je definiše, čak mnogo više nego vladajuća filozofija.“ Zašto je geografija toliko važna u definsanju države?

Kaplan: Zato što definiše poziciju države na mapi. Time se definišu njena ograničenja kao i šanse. Na primjer, Velika Britanija je ostrvo, veliko ostrvo, tako da nije morala da se plaši od napada sa kopna na granicama. Stoga je stotinama godina mogla da se razvija u sigurnosti unutar sebe, i to je razlog zašto ima tako razvijenu demokratiju.

Pogledajte na mapi SAD, pogledajte kako je razuđena i razbijena istočna obala SAD. Sjeveroistok je ispunjen s mnogo, mnogo dobrih prirodnih luka. To je jedan od razloga zašto je 13 kolonija moglo napraviti valjan oblik. Možete pogledati cijelu obalu Afrike – ona je tako velika prostorno, ali ima relativno malo prirodnih luka, što je onemogućavalo razvoj.

Pogledajte Rusiju. Rusija se sastoji od polovine dužne linije svijeta. Ipak, ima vrlo malo prirodnih granica. Otvorena je za invazije sa nekoliko tačaka. To je razlog ruske nesigurnosti i sumnjičavosti u nacionalnom karakteru.

RFE/RL: Ali ste onda ipak mape nazvali "ukorom samih pojmova jednakosti i jedinstva čovječanstva, jer nas podsjećaju na sva različita okruženja na zemlji koja čine ljude duboko neravnopravnima i razjedinjenima na mnogo načina, što dovodi do sukoba, na kojem se realizam (politička teorija) gotovo isključivo bazira." Kako karte mogu imati toliku moć?

Kaplan: Mapa objedinjuje cijeli spektar generalizacija. Karte mogu lagati. Karta od subsaharske Afrike pokazuje granice gdje možda one ne bi trebale biti. Mape pokazuju umjerene tanke zone manje u odnosu na sjeverne geografske širine, tako da Grenland i Kanada, pa čak i Evropa, izgledaju puno veće na karti nego što zapravo jesu. Karte nam pokazuju svaku naciju u drugačijim okolnostima. Svi narodi ili nacije nemaju iste mogućnosti.

Uzmite zemlje Beneluksa na sjeverozapadu Evrope. One imaju razuđenu i zaštićenu obalsku liniju otvorenu za trgovačke rute preko Atlantika. One su pune veoma bogate rastresite zemlje. Imaju zaštićene šumske otvore. Sve to im je omogućilo razvoj u eri tehnologije, posebno pokretljivog tipa, i kada ih poredite sa zatvorenim zemljama u centralnoj Africi, možete vidjeti zašto je razvoj brži u Evropi nego u tom dijelu Afrike. Drugim riječima, sve države nijesu rođene sa istim šansama.

RFE/RL: I to je jedna od ključnih teških realnosti koju su na kraju Hladnog rata neki ljudi ignorisali?

Kaplan: Hladni rat je zaslijepio zapadne mislioce kada je riječ o realnostima geografskih karata. On je vještački podijelio Berlin. Vještački je smjestio Grčku u Zapadnu Evropu, a zapravo je činjenica da je Grčka jedna siromašana balkanska i mediteranska država sa nekoliko razvojnih problema koje vuče još od vremna turskog i vizantijskog despotizma.

RFE/RL:Govorite o velikoj istorijskoj lekciji „Minhen“. O čemu je riječ ?

Kaplan: Minhenska analogija vraća nas na konferenciju iz 1938. u Minhenu između britanskog premijera Nevila Čemberlena i Adolfa Hitlera, kada je Čemberlen popustio pred Hitlerovim zahtjevima. I to je, naravno, dovelo do preuzimanja Sudetske oblasti, pa do Drugog svjetskog rata itd...Tako da je lekcija iz Minhena sljedeća: Ustanite protiv diktatora sada, jer ako ne ustanete protiv njega danas, on će uzeti još teritorija i sjutra izazvati još više razaranja.

Drugim riječima, intervenišite u Bosni prije nego što bude kasno, zbacite Sadama Huseina prije nego bude kasno, intervenišite u Siriji prije nego što bude kasno.

Problem je kao što ste vjerovatno svjesni, to što je „minhenska analogija“ jednodimenzionalna. Pokušava da smjesti svaku veliku odluku u onu sa kojom je Čemberlen bio suočen u Minhenu, a to ne može baš tako. To može jedino biti dio priče.

RFE/RL: Pišete o tome kako je nedostatak prirodnih granica Rusije hranio nacionalnu opsesiju za potrebom da kontrolišu teritoriju kao zaštitu od upada. Citirali ste istoričara G. Patrick Marcha koji kaže da je ruska teritorijalna ranjivost uslovila rast "velike tolerancije za tiraniju". Da li to pomaže u objašnjenju dijela tvrdolinijske politike predsjednika Vladimira Putina?

Kaplan: Zapadni mediji vole da mrze Putina, jer se ne uklapa u njihovu baštu različitih liberalnih vladara koji dobijaju apluze na popularnim konferencijma. Ali Putin, kada ga sagledate realno, nije totalitarni vladar – samo normalan ruski poludiktatorkoji ide “200 na sat” i čiji cinični neoliberlizam potiče iz duboke, duboke geografske nesigurnosti.

Putin gleda u Evropu i vidi šta su ruski carevi i komesari vidjeli prije njega: jednu rutu za invaziju na Rusiju, istoriju invazije na Rusiju od strane Šveđana, Poljaka, Francuza, Njemaca, Litvanaca i tako redom ....i stoga baš kao i komunistički čelnici prije njega, on hoće tampon države. On želi da ima preovlađujući uticaj na Baltičkom moru. On želi države tampon zone u Istočnoj Evropi, on ne prihvata kolaps Varšavskog pakta, on zna da ne može preuzeti Baltičke države, koje su članice NATO-a., ali će pokušati. On će nastaviti sa pritiskom na različite načine preko gasovoda, kriminalnih grupa, cyber napadima i sl.

Iste mjere za svoje potrebe primjenjuje na tampon države kao što su Bjelorusija i Ukrajina. Iz istih razloga iz kojih je izvršio invaziju na Gruziju 2008. ili kako pokušava dobiti uticaj u Centralnoj Aziji - iako mu nedostaje vojna propusnost da rekonstruiše rusko carstvo tamo. Putin razmišlja kao tradicionalni ruski vladar, jer je Rusija otvorena sa više strana za invazije. To je velika zemlja, moćna zemlja bez prirodnih granica, a prirodno bogatstvo je posebno nesigurno. Nedostaje im sigurnost s mora, koja su pak okružena okeanima.

RFE/RL:Zaključili ste nešto slično za Mesoptamiju - da je moderna tendencija prema tiraniji moguće “geografski determinisana“. Zabilježili ste da se svaki irački diktator, vraćajući se u pedesete, "morao biti više represivan od prethodnog kako bi državu uspio sačuvati jer je zemlja bez prirodnih granica sastavljena od Kurda, sunita i šiitskih Arapa, u kojoj vrije dobro artikulisan stepen etničke i sektaške svijesti."

Robert Kaplan

Robert Kaplan

Kaplan: Mesoptamija stoji poprijeko na istorijskoj ruti invazija. S obzirom da je Egipat bio zaštićen na sjeveru sa Mediterana velikom deltom i pustinjom ili sa nekom stranom Nila, mogao je razvijati kohezivnu civilizaciju manje više zaštićenu od spoljne invazije.

Mesopotamija je bila na svačijoj ruti invazije. Zbog pravaca ljudske istorije koji je vodio preko velikog Bliskog istoka, Mesoptamija je na pravom uglu toga, ne uz to. Tako da je istorija invazija i supersila dala Mesoptamiji, koja je baza za današnji moderni Irak, veoma sumnjivu nacionalnu poziciju. To je omogućilo tendenciju ka diktatorima, veoma lošim diktatorima, potrebu za represijom, zato što je Mesopotamija objedinjavala nekoliko etničkih grupa koje su bile u konfliktu jedna sa drugom: Kurdi u kurdskim planinama na sjeveru, suniti u centralnoj Mesopotamiji, šiiti u južnoj Mesoptamiji. Te tri zaraćene grupe i činjenica da su na pravom uglu invazione rute, jedan je od razloga plodnog tla za dikatore u Mesoptamiji, počevši od 1958. i vodeći do Sadama Husenia kasnih šezdesetih, koje su bile naročito teške godine.

RFE/RL:Objasnite šta se mislili kada ste rekli da su Avganistan i Pakistan geografski zajedno povezani?

Kaplan: Avganistan i Pakistan dijele istu sudbinu.To je stoga što ne postoji stvarna prirodna granica između dvije države. Dok Avganisatan manje više počiva na visokim pustinjskim visoravnima, Pakistan je u vlažnoj ravničarskoj dolini rijeke Ind. No spuštanje s visokih visoravni do rijeke Ind je tako postupno da ne postoji čvrsta i jasna granica.

Tako da su granice vještačke i zbog toga što su vještačke veoma ih je teško kontrolisati. I kao dodatak imate Paštune, veliku indo-islamsku grupu ljudi koji žive s obije strane granice – čineći granicu još više vještačkom. Tako da neki cilj razdvajanja Avganistana od Pakistana i stvaranja dvije države koje dobro funkcionišu još uvijek teško ostvarljiv zadatak.

RFE/RL: Koliko težak? Koliko je kurs onoga što se dešavalo u njihovoj zajedničkoj prošlosti vma dalo inforamacije o tome kako vidite da će se situacija razvijati u njihovoj takođe zajedničkoj budućnosti, naročiti nakon povlačenja međunarodnih snaga iz Avganistana?

Kaplan: Ako pogledate mapu Avganistana i indisjskog subkontinenta, ono što vidite je da ne postoji stvarna granica između Avganistana i Pakistana, već je granica zapravo po sredini samog Avganistana. I ta granica je na Hindu Kuš planini. Na sjeveru Hindu Kuša su Tadžiki i Uzbeci. Na jugu su Paštuni, na sjeveru Avganistana, među Tadžikima i Uzbecima su Turkmeni, i tu imate više ili manje mira. Imate i povećanje trgovine i ljudskih kontakata s Tadžikistanom i Uzbekistanom na sjeveru. Drugim riječima, neka vrsta većeg Tadžikistana i većeg Uzbekistana postupno se može formirati u budućnosti, čak i južni i istočni dio Avganistana izmiješati s Paštunima na drugoj strani granice unutar Pakistana.

Tako da avganistanska i pakistanka država mogu nestati u smislu njihovih identiteta i možemo vidjeti kako će preklapanja regija zaživjeti. Kada Sjedinjene Države odu, tu će morati biti neke vrsta dijaloga, ili sukoba, između Indije i Pakistana, jer i Indija traži Avganistan koji nije neprijateljski nastrojen.Dakle, ovo područje će biti turbulentno još mnogo godina.

RFE/RL: Šta je sa geografskom pozicijom Amerike –rekli ste da je imala nemjerljive koristi od dva okeana?

Kaplan: Amerikanci vole da misle da su veliki narod zbog onoga što jesu, jer su velika demokratija. Ali ja bih takođe dodao i da su veliki narod zbog toga gdje se ispostavilo da žive: u posljednjoj velikoj i resursima bogato umjerenoj zoni. I ne samo zato, već i zbog toga što je to velika dolina umjerene zone, sa velikim kopnenim vodenim putevima, za razliku od rijeka u Rusiji, koje je dijele jer plove od sjevera ka jugu, umjesto istoka ka zapadu, u Sjedinjenim državama ujedinjuju kontinent od istoka ka zapadu. Na sjeveru su SAD zaštićene od kanadskog Arktika. Tu su naravno Atlantski i Pacifički okeani koji od SAD prave virtuelno ostrvo, štiteći ali istovremno i otvarajući trgovački put sa Evropom i istočnom Azijom.

Jedini problem koji SAD imaju sa geografijom je prijetnja od Meksičke demografije na jugu.Granica sa Meksikom je gotovo vještačka. Vi tu imate posla sa granicom između zemlje Prvog svijeta i zemlja Trećeg svijeta. Imate Latine sa obje strane granice, mnogi od gradova u SAD na granici imaju veoma veliku Hispano populaciju, tako da je to budućnost Meksika, koji na jednoj strani ima jednu od najvećih ekonomija na svijetu, ali i na drugoj strani potkopan je sa nasiljem narko bandi i kartela.Tako da će budućnost Meksika pomoći da se determiniše budućnost SAD. U budućnosti, SAD bi mogle imati sjever-jug orjentaciji prije nego istok -zapad, more to sjajno more mitske patriotske orjentacije.

RFE/RL: Nazvali ste Iran “najstarijom prvom svjetskom super silom“, zbog prednosti koje ima lokacijom i identitetom.Šta to znači?

Kaplan: Iranska država savršeno konfigurira sa iranskom visoravni. To zvuči očigledno, ali zapravo nije.To su neobične okolnosti. Saudijska Arabija ne konfigurira sa Arabijskim poluostrvom – ima još puno država na Arabijskom poluostrvu, takođe. Sirija je vještačka, Libija takođe. Kada je Iran u pitanju tu nema ništa vještačko. To je država na iranskoj visoravni. I ta država ima svoj sjeverni Kaspijski basen sa svom naftom i prirodnim gasom, i na jugu Persijski zaliv takođe sa naftom. Tako da je država Iran sa visoravni smještena u dvije velike naftom bogate regije na velikom Bliskom istoku. Sa sjevera i juga Irana, svi putevi su otvoreni ka Centralnoj Aziji što ni jedna druga bliskoistočna država nema. I na zapadu, svi putevi su otvoreni ka Mesoptamiji, ka Iraku. Tako da je to savršena geografska pozicija.

I iz te savršene i prirodne geografske pozicije, Iran je razvijao milenijumima veliku kulturu, civilizaciju i carstva. Od Meda, Parćana, Aćemenida do Sasanida, kulmirajući pak sa sadašnjim ajatolasima. Problem sa ajatoalsima je taj što je za razliku od ranije iranske civilizacije koja je bila kulturno bogata, eklektična, otvorena, sladostrasna čak, ovo jedna veoma niska, opresivna, nasilju sklona reinkarnacija bivših iranskih carstava. Vladaju bombašima samoubicama i teroristima od Mediterana do zapada Avganistana, i kao što sam napisao u mojoj knjizi, upravo nizak kvalitet sadašnjeg iranskog režima pokazuje svu svoju limitiranost i nagovještava signale njihovog konačnog pada.

RFE/RL: Šta želite da zaključe čitaoci vaše knjige – šta treba da misle o geografskoj lokaciji države i sudbini, šta se već dogodilo zbog toga, i šta bi se moglo dogoditi u budućnosti?

Kaplan: Čitalac nakon čitanja ove knjige treba da shvati kako je geografija izuzetno važna. Geografija postavlja ograničenja. Ona uslovljava limite našeg ponašanja. Ali strašni kakvi jesu ti limiti, ima još uvjek više nego dovoljno mjesta za sve voljne individualce, za ljudske agencije, da poboljšaju svijet, smire krize. Drugim riječima, jedino ako prepoznate i priznate limite i ono što je okrenuto protiv vas, tek onda možete preduzeti mjere da se to prevlada. Ova knjiga pokazuje sve što je potrebno za prevladavanje, ali ostavlja čitatelja s nadom - da lekcije iz geografije u konačnom treba da dovedu lidere do toga da pokušaju postići ravnotežu moći, i to je ona forma pravilne ravnoteže moći da bi se slobode i civilno društvo mogli proširiti.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG