Dostupni linkovi

logo-print

Kan 2012: "Ljubav" Hanekea je besprijekoran izbor


Scena iz filma Michaela Hanekea "Amour"

Scena iz filma Michaela Hanekea "Amour"

Peter Bradshaw, prevela Biljana Jovićević

Dirljiva priča Michaela Hanekea zaslužila je Zlatnu palmu (Palme d’Or ), ipak glas za Leos Caraxov čudni kaleidoskopski Sveti motori (Holy Motors) spriječio bi da ovogodišnji festival bude blijed i nezadovoljavajući.

Sigurne karte u rukama... Michael Haneke pokupio je Zlatnu palmu za Ljubav (Amour) na ovogodišnjem Kanskom festivalu.

Ta Zlatna palma ovogodišnjeg festivala, za Amour, Michaela Hanekea učinila je dvostrukim dobitnikom ove nagrade, nakon što je već osvojio palmu za njegovu proto-nacističku parabolu “Bijela traka” iz 2009. godine. Film Ljubav je gotovo nepodnošljiva ljubavna priča o jednom starijem čovjeku koji se brine o svojoj umirućoj ženi kod kuće sve do posljednjeg časa. To je izvanredan izbor. Besprijekoran izbor. Zapravo jedini mogući izbor.

Za mene je Amour najbolji film u ovogodišnjoj konkurenciji, to je neupitno: božanstvena demonstracija čiste umjetničke inteligencije, beskompromisno uzbuđujući i zahtjevan.



Ali ipak, ali ipak… Ovo je nekako takođe lagani anti-klimatički kraj blijedog i nezadovoljavajućeg festivala. Sada, vrlo je glupo i nepristojno tražiti grešku u ispravnoj odluci koja je donešena za umjetničku nagradu - posebno kada se to tako rijetko događa na bilo kom javnom polju. Koliko bi grotesktno bilo pokvariti nepkrekidno briljiranje Michaela Hanekea, time što bi se osvrtali oko sebe i tražili nešto drugo na horizontu. To je gotovo kritički ekvilvalntno Dave Stewartovom Sindromu raja (Paradise Syndrome). Ali kada je došlo vrijeme da se objave imena dobitnika ovogodišnje Zlatne palme, nađete sami sebe kako neizbježno tražite nešto provokativno, uzbudljivo, nešto što bi šokiralo na novi način. Prošle godine imali smo Umjetnika (The Artist) Michela Haznaviciusa, film koji je za sve predstavljao iznenađenje.

Zlatna palma za 2012., odaje priznanje nedvojbeno ali veoma dobro etabliranoj filmskoj misteriji Michaela Hanakea, i on je postao skoro zaštitni znak visokog evropskog kvaliteta na festivalima, pravi klasik Kana. Za njega je dobijanje ovog priznanja, nakon što ga je već dobio i to nedavno, kao gledanje kako savršena voćna salata, postaje sve veća i veća, a balans jezivo netaknut.

Amour je fenomenalan film i ja jedva čekam da ga ponovo odgledam, ali dio mene bi nekako želio da je Zlatana palma otišla Leosu Caraxu za svojevoljni egzaltirani i kaleidoskopski uvrnuti film Sveti motori - filmu koji je na ovaj događaj došao sa ničim. Glas za Caraxa bi prodrmao stvari, čak iako znam doboku u srcu, da ovaj film nije tako dobar kao Hanekeov. Dobro, žiri Nanni Morettija je napravio eminentan izbor nagarađujući Amour, tako lijepo i vrhunski odigran film. Novi film Hanekea postao je pravi događaj, i ima nešto što zaslužuje strahopoštovanje za inspiraciju u toj superlativnoj formi.

A što se ostalih nagrađenih tiče, sumnjam da je malo argumenata iz konjske trgovine bilo u sobi žirija prilikom izbora. Film Mattea Garronesa Reality osvojio je Grand Prix, što mi zaista ne ulazi u glavu. Ovo je jedna mila, ali esencijalno sentimentalna i predvidljiva satira o jednom sasvim običnom momku iz Napulja, koji postaje opsjednut idejom da učestvuje u italijanskoj veziji Velikog Brata (Big Borother) što bi ga proizvelo u veliku zvijezdu.

Ovaj film nije ni približno tako dobar kao njegov raniji film Gomora: lakše odbranljiv izbor, meni se čini, da bi bio da su filmu Reality dali nagradu za najboljeg glumca, za glavnu ulogu koju je odlično odigrao Aniello Arena. Kako je međutim Arena zapravo osuđeni kriminalac koji služi 20-godišnju zatvorsku kaznu, njemu je bilo omogućeno samo nekoliko dana za snimanje filma, ne i dozvola da učestvuje na festivalu - te bi to vjerovatno moglo izazvati neke diplomatske probleme.
Mihael Haneke sa francuskom glumicom Emanuelom Riva i glumcem Žanom Lujom Trentnjatom

Mihael Haneke sa francuskom glumicom Emanuelom Riva i glumcem Žanom Lujom Trentnjatom


Kako se pak dogodilo, nagrada za najbolju mušku ulogu pripala je Madsu Mikkelsenu za njegovu izvanrednu ulogu u divljenja vrijednoj drami Lov (The Hunt), Thomasa Vinterberga, o čovjeku koji je greškom optužen za zlostavljanje djeteta, a nagrada za najbolju glumicu dodijeljena je zajednički Cosmini Stratan i Criristini Flutur za ulogu problemtičnih mladih žena zatvorenih u rumunskom manastiru u fimu Cristiana Mungiua, Iza brda (Beyond the Hills), film koji je takođe osvojio nagradu za najbolji scenario.

Ovdje bi ponovo moj lični izbor za nagradu za najbolji scenario pao na Tomasa Vintenberga i Tobiasa Lindholma za njihov veoma čvrst i isklesan scenario. Moram da kažem i da je nagrada za najbolju glumicu trebalo da pripadne Marion Cotillard za njenu divnu ulogu u filmu Jacques Audiarda Hrđa i Kosti (Rust and Bone), koji je ostao nenagrađen. I naravno tu su i čvrsti argumenti da je nagrada za najbolju mušku i žensku ulogu trebala zasluženo da pripadne Jean Luise Tringtignantu i Emanuelle Rivi za njihove duboko dirljive uloge u Amouru – nije bilo moguće zato što je žiri očito smatrao da nagrade moraju da se podijele na više, a ne na jedan film.

Mungiusov film Iza brda je fascinantan, baziran na istinitoj priči o mladoj ženi koja je ubijena tokom bizarne seanse egzorcizma, 2005. godine. Film ima čudan, gotovo teško čitljiv ton crne komedije a usred žalosti što ga čini prilično neodoljivim, iako sam uvjeren da nije toliko dobar koliko je bio Mungiusov prethodni film koji je zaradio Zlatnu palmu - drama iz ere Čaušeskua - 4 mjeseca, 3 nedjelje i 2 dana.

A sada momenat patriotskog ponosa: Ken Loach (još jedan raniji dobitnik Palme), dobio je nagrdu žirija za njegovu krajnje gledljivu, nježnu i zabavnu soc-realističnu komediju Udio anđela (The Angels’ Share), o preobraženom nekad nasilnom kriminalcu, koji nalazi neku vrstu iskupljenja u svom naučenom talentu za “mirisanje” viskija. Kladio sam se čak da, na skali od jedan do četri, na tri da će Ken Loach dobiti nagradu u Kanu. Prema nekim procjenama Udio anđela mogao bi biti njegov najkomercijalniji film do sada.

Krajnji domet uzbuđenja i ludila Kana nije u potpunosti zanemareno na dodjeli nagrada. Nagrada za najbolju režiju pripala je meksičkom autoru Carlosu Reygadosu za njegov veoma čudan film Post Tenebras Lux, eksplicitno seksualni portret ustajalog braka koji sadrži neke kartkteristične šok taktike granatiranja mozga filmskom auditorijumu, i kraja koji je publici držao glavu u okvirima zapanjenosti, razdraženosti, razonode, okrepljenja, šta god hoćete. Je li on samo pozer? Nijesam još uvjek siguran. Ali ima nešto vrlo zadovoljavjuće u davanju ove nagrade baš Reygadasu – to je takođe bilo nešto što mi se dopalo i što bih ponovo želio vidjeti.

Ovogodišnji Kan imao je dosta vrlo dobrih filmova, ali samo dva koja su uspjela da sublimiraju sve kvalitete: Hanekeov Amour i Caraxsovi Sveti motori. Amerikanci su imali miks–grupu, ali Jeff Nichols i Lee Daniels ponudili su veoma zabavne filmove, a krimi drama Ubij ih nježno (Killing Them Softly) Andrewa Dominika je izvanredna. U svakom slučaju nesrećna istina je da su sa izuzetkom Hanekea, potvrđena imena ponudili lošije radove i Alain Resnais, Abbas Kiarostami i David Cronenberg predstavili filmove koji su bili vrlo razočaravajući.

Nije to bila jedna od najboljih godina Kana, ali nije bila ni najlošija takođe, a svaki festival koji nam ponudi film dobar kao što je Amour, predstavlja jedan od ključnih filmskih događaja.
XS
SM
MD
LG