Nakon što se Evropskoj uniji 1. jula naredne godine pridruži Hrvatska, svidjelo se to nama ili ne, nastaće značajno zatišje u proširenju Evropske unije na Zapadni Balkan.
Crna Gora tek što je započela završne pregovore koji bi, od optimističnog primjera Hrvatske, mogli trajati šest, do manje optimističnog primjera Turske, mogli se razvući na neograničen broj godina, Srbiju tek čeka određivanje datuma za tu završnu fazu, Makedonija nije i ne zna se kada će riješiti spor oko imena sa Grčkom, Albanija načini korak naprijed, pa se vrati najmanje korak unazad, Bosna i Hercegovina tek sanja o tome da do kraja godine bude u mogućnosti da preda kredibilnu aplikaciju na osnovu koje bi mogla računati na kandidatski status, dok Kosovo, uz problem komunikacije sa Beogradom, ima jednako bitnu prepreku koja mu ruši snove o evropskim perspektivama - pet evropskih članica koje nisu čak raspoložene da ga prepoznaju kao državu. Sve to ukazuje da će proći ozbiljan broj godina dok naredni zapadnobalkanski kandidat pokuca na evropska vrata.
Posebno pitanje je - šta će tamo zateći?
Gotovo sigurno to neće biti Unija kakvu danas vidimo. Kada su neminovne promjene u pitanju, do kraja ove godine će na snagu stupiti mehanizam po kojem će Schengen, taj prostor slobodnog kretanja unutar većine evropskih članica, biti moguće staviti van snage tek na osnovu dogovora dvije susjedne države Unije. Od tada, putnik sa Zapadnog Balkan, bez obzira što u džepu nosi biometrijski pasoš kakav nemaju ni svi njegovi evropski susjedi, neće biti siguran da ga na putovanju Evropom neće zaustaviti i kontrolisati na nekoj od njenih unutrašnih granica. A tu ne govorimo o dokidanju Schengena kao eventulanom ustupku onima u Evropi koji se imigranata boje više od ostalih - govorimo o odluci kakvu su ministri unutrašnjih poslova Evropske unije donijeli jednoglasno (!!). Očito, u Uniji, čiji sistem odlučivanja najčešće odlikuje sukob različitih mišljenja i dugo traženje kompromisa, najlakše su se sporazumjeli oko restrikcija i, makar privremenog, zatvaranja u svoje nacionalne okvire.
Mnogi to dovode u najužu vezu sa sve snažnijim populizmom u evropskim državama, koji se hranio i još uvijek hrani sada već predugom krizom.
„Od početka ekonomske, finansijske i socijalne krize septembra 2008. godine, vidimo da su mjere stezanja kaiša primjenjene u mnogim državama. Kao posljedica toga, pojavio se očaj u mnogim društvima, ali i revolt i protesti. Evropske i finansijske institucije se dovode u pitanje, ali i prisustvo stranaca, imigracije. Svi ti elementi objašnjavaju zašto se Evropa okreće desno", kaže profesor političkih nauka, Slobodni univerzitet, Brisel, Pascal Delwit.
A kriza još uvijek ne pokazuje znakove popuštanja. U eurozoni sve više njenih autoriteta glasno razmišlja da se, kao zaraženo tkivo, Grčka iz nje ukloni, najavljuju neki, do kraja ove godine. Sama na teškim mukama, grčka vlada najavljuje da, ukoliko ona ne uspije u stavljanju zemlje na noge, naredna vlada će za svoj posao biti plaćana drahmama. Uz Grke, spas u novcu poreskih obveznika ostatka Unije već su potražili Irci, Portugalci, tražili i traže Španci, gotovo sigurno će se u tom društvu naći Italijani, Kiprani... Lista nije zatvorena, uz sve glasnije negodovanje onih koji za sada plaćaju, poput Nijemaca, čiji bi interes mogao odlučiti koliko će još dugo trajati ova drama.
Gotovo kao logična posljedica dolazi i priča o Evropi u dvije brzine, društvu jakih i ostalih, više i manje Evropljana. Zaista, kako će taj projekat izgledati u vrijeme kada se zapadnobalkansko društvo nađe neposredno pred njegovim vratima?
„Mislim da će ovo biti Evropska unija koncentričnih krugova gdje ima raznoraznih inicijativa kojima se članice mogu pridružiti ili ne, isto kao Schengen. Na primjer, sada Engleska i Irska nisu u Schengenu. To znači da će se svaki put odlučivati hoćemo li se toj ovoj inicijativi pridružiti ili ne. Znači da će Unija biti manje koherentna nego što je danas“ , kazala je Alexandra Stiglmeyer iz Evropske stabilizacijske inicijative.
Biće to, vjerovatno, izazov i integracijskim motivima država iz zb. čekaonice, međutim, ukazuju dobronamjerni, evropski problemi nikako ne bi smjeli biti razlog da se ne bavimo svojima, koji su, za razliku od evropskih perspektiva, prisutni i nagomilani tu, danas, pred samim kućnim vratima.
Crna Gora tek što je započela završne pregovore koji bi, od optimističnog primjera Hrvatske, mogli trajati šest, do manje optimističnog primjera Turske, mogli se razvući na neograničen broj godina, Srbiju tek čeka određivanje datuma za tu završnu fazu, Makedonija nije i ne zna se kada će riješiti spor oko imena sa Grčkom, Albanija načini korak naprijed, pa se vrati najmanje korak unazad, Bosna i Hercegovina tek sanja o tome da do kraja godine bude u mogućnosti da preda kredibilnu aplikaciju na osnovu koje bi mogla računati na kandidatski status, dok Kosovo, uz problem komunikacije sa Beogradom, ima jednako bitnu prepreku koja mu ruši snove o evropskim perspektivama - pet evropskih članica koje nisu čak raspoložene da ga prepoznaju kao državu. Sve to ukazuje da će proći ozbiljan broj godina dok naredni zapadnobalkanski kandidat pokuca na evropska vrata.
Posebno pitanje je - šta će tamo zateći?
Gotovo sigurno to neće biti Unija kakvu danas vidimo. Kada su neminovne promjene u pitanju, do kraja ove godine će na snagu stupiti mehanizam po kojem će Schengen, taj prostor slobodnog kretanja unutar većine evropskih članica, biti moguće staviti van snage tek na osnovu dogovora dvije susjedne države Unije. Od tada, putnik sa Zapadnog Balkan, bez obzira što u džepu nosi biometrijski pasoš kakav nemaju ni svi njegovi evropski susjedi, neće biti siguran da ga na putovanju Evropom neće zaustaviti i kontrolisati na nekoj od njenih unutrašnih granica. A tu ne govorimo o dokidanju Schengena kao eventulanom ustupku onima u Evropi koji se imigranata boje više od ostalih - govorimo o odluci kakvu su ministri unutrašnjih poslova Evropske unije donijeli jednoglasno (!!). Očito, u Uniji, čiji sistem odlučivanja najčešće odlikuje sukob različitih mišljenja i dugo traženje kompromisa, najlakše su se sporazumjeli oko restrikcija i, makar privremenog, zatvaranja u svoje nacionalne okvire.
Mnogi to dovode u najužu vezu sa sve snažnijim populizmom u evropskim državama, koji se hranio i još uvijek hrani sada već predugom krizom.
„Od početka ekonomske, finansijske i socijalne krize septembra 2008. godine, vidimo da su mjere stezanja kaiša primjenjene u mnogim državama. Kao posljedica toga, pojavio se očaj u mnogim društvima, ali i revolt i protesti. Evropske i finansijske institucije se dovode u pitanje, ali i prisustvo stranaca, imigracije. Svi ti elementi objašnjavaju zašto se Evropa okreće desno", kaže profesor političkih nauka, Slobodni univerzitet, Brisel, Pascal Delwit.
A kriza još uvijek ne pokazuje znakove popuštanja. U eurozoni sve više njenih autoriteta glasno razmišlja da se, kao zaraženo tkivo, Grčka iz nje ukloni, najavljuju neki, do kraja ove godine. Sama na teškim mukama, grčka vlada najavljuje da, ukoliko ona ne uspije u stavljanju zemlje na noge, naredna vlada će za svoj posao biti plaćana drahmama. Uz Grke, spas u novcu poreskih obveznika ostatka Unije već su potražili Irci, Portugalci, tražili i traže Španci, gotovo sigurno će se u tom društvu naći Italijani, Kiprani... Lista nije zatvorena, uz sve glasnije negodovanje onih koji za sada plaćaju, poput Nijemaca, čiji bi interes mogao odlučiti koliko će još dugo trajati ova drama.
Gotovo kao logična posljedica dolazi i priča o Evropi u dvije brzine, društvu jakih i ostalih, više i manje Evropljana. Zaista, kako će taj projekat izgledati u vrijeme kada se zapadnobalkansko društvo nađe neposredno pred njegovim vratima?
„Mislim da će ovo biti Evropska unija koncentričnih krugova gdje ima raznoraznih inicijativa kojima se članice mogu pridružiti ili ne, isto kao Schengen. Na primjer, sada Engleska i Irska nisu u Schengenu. To znači da će se svaki put odlučivati hoćemo li se toj ovoj inicijativi pridružiti ili ne. Znači da će Unija biti manje koherentna nego što je danas“ , kazala je Alexandra Stiglmeyer iz Evropske stabilizacijske inicijative.
Biće to, vjerovatno, izazov i integracijskim motivima država iz zb. čekaonice, međutim, ukazuju dobronamjerni, evropski problemi nikako ne bi smjeli biti razlog da se ne bavimo svojima, koji su, za razliku od evropskih perspektiva, prisutni i nagomilani tu, danas, pred samim kućnim vratima.
