U mjestu Putićevo kod Travnika Branko Šuman, povratnik iz Italije, sa svojom kćerkom Brankom vodi jahački klub Mustang. Do prije nekoliko godina pusto naselje danas je ponovno oživjelo, a susjedi su Šumanovim besplatno ustupili svoje parcele za ispašu 12 konja. Pored rekreativnog jahanja koje koriste turisti kada dođu na Vlašić, na Brankovoj farmi, uz pomoć konja, mnogi izliječe alergije kod djece, a Anto Pendeš uspio je izliječiti šećernu bolest.
Bivši vozač kamiona u jednom cirkusu u Italiji oduvijek je sanjao kako će imati svoje konje i uživati u svom rodnom mjestu kada dođe vrijeme mirovine. Branko je konje zavolio dok ih je pripremao za scenske nastupe. Ta ljubav još uvijek traje.
„Sa konjima je tolika rekreacija, toliko kretanje, zdravlje, tolika ljubav da pričaš sa njima. Ako nemaš drugog prijatelja, sa njim se ispričaš, on te dobro sluša. A ne govori ništa. Samo te razumije. Ja sam Vlašić upoznao sa svojim konjima. Ja sam i prije dolazio na Vlašić sa prijateljima u restoran na ručak, na večeru, na piće - to mi je bilo poznavanje Vlašića. Ali kad sam sa svojim konjima obišao i Markovac i Šantić i Devečane i Opaljenik, e tad sam tek vidio ljepotu Vlašića.“
Brankova kćerka Branka pomalo preuzima posao od oca i sve više vremena provodi podučavajući djecu jahanju:
„Ovo nije lak posao. Koliko god da ih volim, trudim se, ima tu dosta teškog posla koji treba da obavi muškarac.Tata sa 66 godina još uvijek je u formi da može da digne konju nogu, kad se potkiva da je čuva. Jedno sedlo ipak ima oko 30 kilograma, nije ga znači lako ni dizati. Za žensko je to teži posao. Treba da imate mušku ruku - mada su žene one koje se većinom brinu oko toga i koje vole konje.“
RSE: Tko su vaši klijenti?
"Klijenti su većinom djeca. Već sa šest godina počinju sami da upravljaju sa konjima. Moja kćerkica sa četiri godine sama upravlja sa konjem. Ne da nikom da je vozi, ona zna sama. Ona zna bodriti konje, da idu već u kas. Ali imam i druge djece, koja me zovu mama, da bi rekli da su to njihovi konji. Povedem ih kod sebe kući na ručak ili večeru, da budu samnom i onda oni mene zovu mama, tako da nekad imam po petero, šestero djece", priča Branka.
Mato Čović je povratnik u Gornje Putićevo. Branka poznaje još iz djetinjstva. Kao i drugi susjedi, dopustio je da Brankovi konji koriste njegove parcele za ispašu, a dao je i ime jahačem klubu Šumanovih:
„Bez obzira ko odakle dođe da zna šta to znači. Mustang, ko god dođe, zna šta je mustang. Ako ništa, ima auto mustang. Ja volim to vidjeti na svom imanju. Inače, kad ode Branko na Vlašić, ovdje bude pustinja i meni neobično. Osjećam se usamljeno.“
"Mi smo ovdje odrasli zajedno, odmalena, i uvijek smo bili dobri prijatelji. I kao djeca dok smo igrali lopte nikad se nismo posvadili. Jer on je dao ime Mustang, a auto je dobio ime po konjima", kaže Branko Šuman.
Terapijsko djelovanje konja na mnogobrojne bolesti odavno je poznato suvremenoj medicini. Branka je skinula kilograme, a Anto Pendeš izliječio šećernu bolest.
"Ja sam poslije poroda nabacila 95 kila. To je bilo od Uskrsa prošle godine. Jedno vrijeme sam zanemarila jahanje. Kuća, posao. Onda sam počela odlaziti od doktora do doktora - boli me ovo, boli me ono, osteoporoza, artritis na sve strane. Onda sam jedno jutro ustala i fino rekla: ’Firma nek stoji, neka propada, ne interesuje me. Kuća? Ima muž - nek se snalaze za ručak. Tata, evo mene kod tebe.’ Polako na konja. Prvo sam se dovela do klupe da se popnem na njega. Nisam se mogla popeti. Onda sam polako, hodaj, hodaj - u tri mjeseca sam 15 kilograma sletila. Ali mene otad ne bole me ni ruke, ne otiču mi prsti od artritisa", ističe ona.
"Imao sam šećer 22. Ja garantujem, ko ima šećer, neka dođe ovdje, nek se kreće sa nama, sigurno neće imati šećer. Terapija, sigurno je. Druženje sa veselim društvom, druženje sa životinjama, kretanje - najviše kretanje, priroda. Zadnji put kad sam vadio nalaz, imao sam 5,1. Doktorica sama sebi ne vjeruje", kaže Pendeš.
Bivši vozač kamiona u jednom cirkusu u Italiji oduvijek je sanjao kako će imati svoje konje i uživati u svom rodnom mjestu kada dođe vrijeme mirovine. Branko je konje zavolio dok ih je pripremao za scenske nastupe. Ta ljubav još uvijek traje.
„Sa konjima je tolika rekreacija, toliko kretanje, zdravlje, tolika ljubav da pričaš sa njima. Ako nemaš drugog prijatelja, sa njim se ispričaš, on te dobro sluša. A ne govori ništa. Samo te razumije. Ja sam Vlašić upoznao sa svojim konjima. Ja sam i prije dolazio na Vlašić sa prijateljima u restoran na ručak, na večeru, na piće - to mi je bilo poznavanje Vlašića. Ali kad sam sa svojim konjima obišao i Markovac i Šantić i Devečane i Opaljenik, e tad sam tek vidio ljepotu Vlašića.“
Brankova kćerka Branka pomalo preuzima posao od oca i sve više vremena provodi podučavajući djecu jahanju:
„Ovo nije lak posao. Koliko god da ih volim, trudim se, ima tu dosta teškog posla koji treba da obavi muškarac.Tata sa 66 godina još uvijek je u formi da može da digne konju nogu, kad se potkiva da je čuva. Jedno sedlo ipak ima oko 30 kilograma, nije ga znači lako ni dizati. Za žensko je to teži posao. Treba da imate mušku ruku - mada su žene one koje se većinom brinu oko toga i koje vole konje.“
RSE: Tko su vaši klijenti?
"Klijenti su većinom djeca. Već sa šest godina počinju sami da upravljaju sa konjima. Moja kćerkica sa četiri godine sama upravlja sa konjem. Ne da nikom da je vozi, ona zna sama. Ona zna bodriti konje, da idu već u kas. Ali imam i druge djece, koja me zovu mama, da bi rekli da su to njihovi konji. Povedem ih kod sebe kući na ručak ili večeru, da budu samnom i onda oni mene zovu mama, tako da nekad imam po petero, šestero djece", priča Branka.
Mato Čović je povratnik u Gornje Putićevo. Branka poznaje još iz djetinjstva. Kao i drugi susjedi, dopustio je da Brankovi konji koriste njegove parcele za ispašu, a dao je i ime jahačem klubu Šumanovih:
„Bez obzira ko odakle dođe da zna šta to znači. Mustang, ko god dođe, zna šta je mustang. Ako ništa, ima auto mustang. Ja volim to vidjeti na svom imanju. Inače, kad ode Branko na Vlašić, ovdje bude pustinja i meni neobično. Osjećam se usamljeno.“
"Mi smo ovdje odrasli zajedno, odmalena, i uvijek smo bili dobri prijatelji. I kao djeca dok smo igrali lopte nikad se nismo posvadili. Jer on je dao ime Mustang, a auto je dobio ime po konjima", kaže Branko Šuman.
Terapijsko djelovanje konja na mnogobrojne bolesti odavno je poznato suvremenoj medicini. Branka je skinula kilograme, a Anto Pendeš izliječio šećernu bolest.
"Ja sam poslije poroda nabacila 95 kila. To je bilo od Uskrsa prošle godine. Jedno vrijeme sam zanemarila jahanje. Kuća, posao. Onda sam počela odlaziti od doktora do doktora - boli me ovo, boli me ono, osteoporoza, artritis na sve strane. Onda sam jedno jutro ustala i fino rekla: ’Firma nek stoji, neka propada, ne interesuje me. Kuća? Ima muž - nek se snalaze za ručak. Tata, evo mene kod tebe.’ Polako na konja. Prvo sam se dovela do klupe da se popnem na njega. Nisam se mogla popeti. Onda sam polako, hodaj, hodaj - u tri mjeseca sam 15 kilograma sletila. Ali mene otad ne bole me ni ruke, ne otiču mi prsti od artritisa", ističe ona.
"Imao sam šećer 22. Ja garantujem, ko ima šećer, neka dođe ovdje, nek se kreće sa nama, sigurno neće imati šećer. Terapija, sigurno je. Druženje sa veselim društvom, druženje sa životinjama, kretanje - najviše kretanje, priroda. Zadnji put kad sam vadio nalaz, imao sam 5,1. Doktorica sama sebi ne vjeruje", kaže Pendeš.
