Dostupni linkovi

logo-print

Kako će završiti protesti u Ukrajini?


Kijev, 20. decembar 2013. godine

Kijev, 20. decembar 2013. godine

Autor: Daisy Sindelar

Ukrajinski demonstranti su se zarekli da će nastaviti ka svom cilju sve dok njihovi politički ciljevi ne budu ispoštovani. Šta da očekuju? Napravili smo pregled ishoda dva protesta koja su ostvarila svoj cilj u Gruziji i Srbiji, kao i dva u Rusiji i Bjelorusiji koja to nisu uspjela.

Protesti u Gruziji 2009.

Kada su u pitanju protesti, Gruzija je najpoznatija po Ružičastoj revoluciji iz 2003. godine, koja je dovela do smjene predsjednika Eduarda Shevardnadzea i izbora Mikheila Saakashvilija, demokrate.

Međutim, šest godina kasnije, Gruzija je doživjela proteste druge vrste. Demonstranti su uzvikivali „Gruzija bez nasilja! Gruzija bez nasilja! Pozdrav, pozdrav, pozdrav ujedinjenoj Gruziji!“

Euforija ružičaste revolucije je prošla. Nastupilo je nezadovoljstvo Saakashvilijem.

Kritičari su optužili predsjednika da je koncentrirao moć u rukama svojih saveznika i poveo Gruziju u katastrofalni rat sa Rusijom 2008. godine, petodnevni sikob koji je završio tako što je Gruzija izgubila skoro 20 posto svoje teritorije otcjepljenjem Abkhazije i Južne Osetije.

Gruzijce je razljutilo i to što su vidjeli porast Saakashvilijeve želje za autokratijom – posebno nakon odobrenja upotrebe suzavca i policije koja je suzbila protuvladine proteste 2007. godine.

Mikheil Saakashvili

Mikheil Saakashvili

Tog 9. aprila 2009. godine, nekih 50.000 demonstranata se skupilo ispred zgrade gruzijskog parlamenta; protesti su trajali 107 dana.

Demonstranti su se zarekli da će ostati na ulicama sve dok Saakashvili ne podnese ostavku i omogući vanredne predsjedničke izbore.

Desetine opozicionih saveznika su učestvovali u demonstracijama, uključujući i bivše saveznike Saakashvilija kao što su Nino Burjandadze i Irakli Alasania.

Govoreći o prvom danu protesta, Alasania, bivši UN-ov ambasador, je rekao da je zemlja propatila pod vodstvom Saakashvilija:

„Saakashvili je obećao prosperitet za ovu zemlju. Međutim, ono što sada vidimo jeste nezaposlenost i slaba ekonomija. Ljudi ne mogu više živjeti ovako!“

Demonstranti su većinom bili miroljubivi i Saakashvili je bio oprezan kada je u pitanju upotreba sile koja je dovela do kritika 2007. godine. Ipak, demonstracije su povremeno postajale nasilne, i demonstranti su se sukobljavali sa policijom naoružanom palicama.

Broj demonstranata je počeo opadati i 24. jula demonstracije su propale bez ostvarenja glavnog cilja, ostavke Saakashvilija. Ipak, politička atmosfera se popravila i Saakashvilija više nisu smatrali nepobjedivim.

Tri godine kasnije, u 2012. godini, njegov dominantni Ujedinjeni narodni pokret je izgubio parlamentarne izbore, koje je osvojila opoziciona koalicija Gruzijski san pod vodstvom milijardera Bidzina Ivanishvilija. Nekoliko opozicionih lidera se našlo na vodećim pozicijama, uključujući i Alasanija koji sada ima mandat ministra odbrane.

Godinu dana kasnije, kandidat Gruzijskog sna Giorgi Margvelashvili je dobio predsjedničke izbore sa preko 60 posto glasova, što je dovelo do prvog mirnog preuzimanja vlasti u Gruziji od pada Sovjetskog saveza.

Za mnoge je glasanje predstavljalo kratkoročni poraz Saakashvilijeve političke karijere, kao i dugoročnu pobjedu demokratskog nasljeđa.

Demonstracije 5. oktobra u Srbiji – Pad Slobodana Miloševića

2000. druga godina će biti zapamćena po padu takozvanog 'Krvnika sa Balkana', jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića, nakon trineast godina koje je proveo kao arhitekta balkanskih ratova.

Međutim, borba za njegovu smjenu je zaista počela dvije godine ranije kada je studentski pokret 'Otpor' počeo raditi na strategiji da smijeni administraciju i uspostavi pravnu državu.

Cilj Otpora su bili predsjednički izbori 2001. godine, u nadi da će legitimno potući srbijanskog lidera tako što će izgraditi opozicioni pokret.

Petooktobarska revolucija u Srbiji

Petooktobarska revolucija u Srbiji

Milošević, koji je bio na kraju svog drugog predsjedničkog mandata, im je u nezanju pomogao kada je zatražio vanredne izbore u septembru 2000. godine.

Milošević je to uradio u nadi da će iskoristiti novi zakon koji bi mu očistio put za treći mandat i dao opoziciji manje vremena da se organizuje.

Međutim, njegova strategija je propala. Otpor, koji je imao podršku zapada, je uspio ujediniti 18 opozicionih stranaka i grupa u jedinstvenu koaliciju pod imenom Demokratska opozicija Srbije ili DOS. DOS se okupio oko tada slabo poznatog kandidata Vojislava Koštunice.

Milošević je krenuo u izbore uvjeren usvoju pobjedu. Tada je rekao:

„Očekujem da će ovi izbori donijeti dobro našoj zemlji i našem narodu. Očekujem da će se politička scena izbistriti. Omogućit će nam dugoročnu stabilnost i još brži ekonomski razvoj.“

Kako je brojanje glasova počelo, postalo je jasno da Miloševićeva pobjeda nije sigurna. Naprotiv, činilo se da će Koštunica osvojiti prvi krug izbora sa nešto više od 50 posto glasova.

Milošević je želio dodatno vrijeme i osporavao je rezultate prije nego je, dvije sedmice kasnije, počeo insistirati na drugom krugu izbora.

Ova je objava dovela do pobune. 5. oktobra, samo tri dana prije drugog kruga izbora, stotine hiljada demonstranata, uključujući i čovjeka koji je vozio grtalicu, ne buldožer prema kojem su protesti dobili ime na engleskom jeziku, je izašlo na ulice Beograda. Mnogi od njih su doputovali iz drugih gradova.

Demonstranti su zauzeli zgradu federalnog parlamenta i urede srbijanske državne televizije. Drugi su izazivali dosta pasivne policijske snage, optužujući ih da pomažu Miloševiću. Uzvikivali su:

"Štitite ga! Stidite se! Hajdemo braćo, hajte ovamo komadante, dođite komadante. Niko vas neće povrijediti.“

Dva dana kasnije, Milošević je popustio i povukao se sa položaja predsjednika. Uhapšen je šest godina kasnije i prebačen u Hag gdje se suočio sa optužbama za genocid i zločine protiv čovječnosti pred UN-ovim tribunalom za ratne zločine. Umro je od srčanog udara u martu 2006. godine, samo nekoliko mjeseci prije kraja suđenja.

Koštunica je djelovao kao predsjednik osam godina, a nakon toga je imenovan premijerom države preimenovane u Srbija i Crna Gora. Međutim, zemlja je stagnirala pod njegovim rastućim nacionalističkim vodstvom i korupcija i nezaposlenost su ostale visoko zastupljene u današnjoj Srbiji.

Interesantno je spomenuti da je trećerangirani kandidat historijskih izbora iz 2000. godine bio nacionalista Tomislav Nikolić, trenutni predsjednik Srbije i čovjek koji je konačno uspio započeti pristupne pregovore sa Evropskom unijom.

Brutalni protesti u Bjelorusiji 2010-11. godine

U noći 19. decembra 2010. godine, temperatura u glavnom gradu Bjelorusije Minsku je pala na minus 15 stepeni Celzijusa, ali to nije spriječilo hiljade građana da se skupe na Trgu nezavisnosti i protestuju protiv ponovnog izbora autokratskog predsjednika Alyaksandra Lukashenka.

Lukashenka, koji je osvoio četvrti mandat na vanrednim izborima po prvi put u historiji, je upozorio da neće tolerisati javne demonstracije. I održao je riječ.

Policija i neidentifikovane sigurnosne snage su došle na trg i brutalno pretukle i uhapsile stotine demonstranata, novinara, čak i predsjedničke kandidate opozicije.

Policija rastjeruje demonstrante u Minsku 2010. godine

Policija rastjeruje demonstrante u Minsku 2010. godine

Narednog dana, Lukashenka je izjavio da je uhapšeno preko 600 ljudi. Javni protesti su, rekao je, završeni:

„Jasno kažem: Ratovi u našoj zemlji su završeni jučer. Više nećemo imati tolerancije za pokušaje destabiliziranja situacije u zemlji.“

Narednih mjeseci, sudovi su naredili duge zatvorske kazne da više organizatora protesta, uključujući i Alesa Byalyatskija, vođu Vyasna centra za ljudska prava, Zmitsera Dashkevicha, vođu opozicionog pokreta Mlada fronta, i bivšeg predsjedničkog kandidata Mikola Statkevicha.

Stotine građana i manje poznatih aktivista je dobilo zatvorsku kaznu od nekoliko mjeseci, a policija je nastavila da vrši pretrese domova novinara i organizatora protesta.

Istovremeno, Lukashenka je iskoristio proteste izborne noći da bi nametnuo oštre restrikcije za tradicionalne medije, javne skupove i društvene mreže kao što su Facebook i Twitter.

U proljeće 2011. godine je pojačao svoju retoriku nakon eksplozije bombe u metrou u Minsku, u kojoj je poginulo 12 ljudi. Lukashenka je eksploziju nazvao terorističkim napadom; dva bjeloruska osumnjičenika su ubrzo identifikovani i osuđeni na smrtnu kaznu. Ipak, mnogi aktivisti su tvrdili da je incident iskorišten za dodatni napad na opoziciju.

Demonstranti su nastavili da rade na novim načinima za pozivanje Lukashenkove smjene – održavali su proteste pljeskanja, koordinirali melodije na mobilnim telefonima za masovne pozive na buđenje, objavljujući slike medvjedića na internetu i čak noseći majice sa ručno izrađenim sloganima. Ali i takvi novi načini protestovanja su završavali napadima i hapšenjima.

Dashkevich je pušten iz zatvora ove jeseni, dok su Byalyatski, Statkevich i drugi politički zatvorenici još uvijek u zatvoru. Mjere zapada, kao što je zabrana putovanja Evropske unije i skoro jednoglasna optužba za prevaru birača na izborima 2010. godine nisu ponizile Lukashenka. Uprkos povremenim sukobima, Rusija i dalje pruža fundamentalnu podršku Minsku.

Slaba ekonomija Bjelorusije, koja se i dalje nalazi između subvencionirane prošlosti i budućnosti slobodnog tržišta, bi mogla značiti pad Lukashenka, posebno zbog slabljenja ruskih finansija.

Za sada, „posljednji diktator Evrope“ nastavlja da vlada zemljom čeličnom šakom pogleda uprtog u nove izbore 2015. godine.

Bolotnaya protesti u Rusiji

Nakon ekonomskog haosa devedesetih godina prošlog stoljeća, činilo se da su mnogi Rusi spremni da odbace svoje političke osjećaje radi osjećaja sigurnosti.

Taj je osjećaj nestao u decembru 2011. godine, kada je rastuće nezadovoljstvo tadašnjim premijerom Vladimirom Putinom izvuklo razljućene glasače na ulice u uvjerenju da su parlamentarni izbori bili namješteni da bi se omogućila pobjeda Putinove Ujedinjene Rusije. Demonstranti su uzvikivali: Rusija bez Putina!

Putin je već objavio svoju namjeru da se vrati na političku scenu na 12 godina kao predsjednik na izborima naredne godine. Slijedio je hladni period najvećih javnih protesta u Rusiji od pada Sovjetskog saveza, što je zadalo najveći udar Putinovoj auri nepobjedivosti.

Protesti na Bolotnaya trgu

Protesti na Bolotnaya trgu

Nakon što su usvojili bijelu boju kao svoju oznaku, učesnici pokreta 'Za fer izbore' su nosili balone, trake i organizovali nekoliko velikih skupova na kojima su učestvovale desetine hiljada ljudi, pozivajući vlasti da organizuju nove parlamentarne izbore i pozivajući narod da glasaju protiv Putina. Mnogi moskovski skupovi su se održavali na Bolotnaya trgu, po kojem su protesti dobili ime.

Protesti su se proširili na druge dijelove Rusije, i čak su postali dosta kreativni. U februaru, ženska punk grupa Pussy Riot je organizovala sada poznati protest protiv Putina u glavnoj pravoslavnoj crkvi u Moskvi, a taj je čin doveo do hapšenja dvije članice grupe Nadezhde Tolokonnikove i Marije Aloykhine, koje su završile u zatvoru zbog huliganstva motiviranog religijskom mržnjom.

Ništa od toga nije bilo dovoljno da spriječi Putina da proglasi pobjedu u martu sa preko 60 posto glasova. Izbori su uzrokovali novi val protesta, uključujući i masivni skup na Bolotnaya trgu dan prije Putinove inauguracije.

Iako je Putin demonstrantima dozvolio da izraze svoje mišljenje tokom izbora, njegov povratak na mjesto predsjednika ga je učinilo nemilosrdnim. Stotine demonstranata je uhapšeno za vrijeme inauguracijskih protesta nakon sukoba sa policijom.

Godinu dana kasnije, preko deset Bolotnaya aktivista se i dalje suočava sa sudskim procesima i drugim oblikom presije, uključujući organizatore kao što su antikorupcijski blogger Aleksei Navalny i aktivista pokreta Solidarnost Illya Yashin.

Putin je u međuvremenu postao još odlučniji u svojoj namjeri da ušutka opoziciju. Otkako je ponovo izabran, omogućio je usvajanje više zakona koji sadržavaju oštre kazne za demonstrante, prisiljavaju nevladine organizacije da se registruju kao "strana tijela“ i kriminaliziraju sve javne diskusije o homoseksualnosti, iako sve vrijeme tvrdi da podržava otvoreni dijalog:

„Postoje mnoga gledišta kada su u pitanju sadašnjost i prošlost Rusije. Takve užarene debate su normalne za slobodnu i demokratsku zemlju, i to je ono što je naš narod izabrao. Bitno je saslušati i poštovati druge, tražiti uzajamno razumijevanje i postizati kompromise.“


Prevela i prilagodila: D.F.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG