Dostupni linkovi

logo-print

Kad vam kažem ljudi, zafrknuli smo se


Željko Vukmirović

Željko Vukmirović

Željko Vukmirović je rođen u Vukovaru, 1963. godine. Odrastao je u Beogradu. Prvi novinarski tekstovi, koje je napisao sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka (uglavnom reportaže), objavljeni su na Radio Beogradu, baš kao što je to bio slučaj sa mnogim tekstovima pripadnika njegove generacije. Sa preseljenjem u Crnu Goru najprije radi u dopisništvu beogradskog dnevnog lista "Blic", a onda i u drugim podgoričkim dnevnim novinama. Njegova zbirka reportaža i priča iz crnogorske svakodnevice pod nazivom "Tekstovi" objavljena je u izdanju Crnogorskog kulturnog foruma 2008. godine. Danas radi kao urednik u dnevnom listu Dnevne novine.

Subota, 3. maj

Nikada nisam bio u nekim naročitim odnosima sa subotama. Sa nedjeljama sam oduvijek bio mnogo bolji. Ali subote, uopšte mi ne idu. Sa nekim drugim danima nemam nikakvih problema. Čak, moj omiljeni film se zove "Big Wednesday" ili Velika srijeda. Subota se nigdje ne pominje, a danas je još i Svjetski dan slobode medija. O tome, čitam tekstove kolumnista, političara, diplomata. Ljudi pišu nešto o demokratskom društvu, pravu i izboru. Samo u jednom tekstu se pominje ekonomska nezavisnost.

Zovem kuma da ga pitam šta radi, je li slobodan da pijemo kafu. A on, samo kratko odgovara: "Slobodan od '45-te. 'Ajde samo naprijed."

Ovo pojednostavljenje me prilično oslobađa. Uostalom, kada god sjednem da pišem, uvijek sam sâm. Imam pred sobom bijelu površinu kompjuterskog ekrana, imam crna slova. I toliko o toj slobodi. Uvijek ispadne sasvim lična stvar. Ili jesi ili nisi.

Nedjelja, 4. maj

Na ovaj dan prije 34 godine bio sam na fudbalskoj utakmici Partizan - Budućnost. Prvo, zato što volim Partizan, a drugo, zato što me crnogorsko porijeklo uredno prati po životu, a tome već nemam ništa da oduzmem niti dodam. Onda sam se vratio u svoj kraj grada, stao sa društvom, ispred ulaza. I to samo čas prije no što će doći mali Aca, tu jedan bucko iz komšiluka, i kroz suze, malo zamuckujući, reći nešto zbog čega ćemo se već sljedećeg trenutka svi razići. Sat vremena kasnije, te iste riječi, za sve Jugoslovene - a i ostatak svijeta - ponovio je jedan čovjek, spiker, po imenu Miodrag Zdravković. Umro je drug Tito.

Sjećanje na Josipa Broza Tita

Sjećanje na Josipa Broza Tita

Danas, nešto kasnije i po završetku posla u redakciji, sa jednim kolegom pričam o tim vremenima, prebiramo po neuporedivom. I dogovaramo se da je razrješenje u nekoliko riječi jednog grafita koji je zadugo stajao na fasadi jedne male kuće u podgoričkom naselju Zagorič. Tamo je lijepo pisalo: "Zafrknuli smo se". I biće da je tako. I biće da povodom te uporedbe vremena nekad i sad, nema druge. A nema ni druga Tita.

Ponedjeljak, 5. maj

Pretpostavljam da sam imao i pametnijih ili bar sretnijih izbora za jedan ponedjeljak ujutro od čitanja tekstova o migracijama stanovništva i razlozima za to. Ipak, odlučio sam se baš za to i zaglavio sa samo nekoliko riječi objašnjenja. Nasilje i nezaposlenost. I da ljudi bježe. I od jednog i od drugog. Pomisao da bježe jedni od drugih, takođe, je važeća. Eventualna borba, zasigurno raspolaže interesantnim i odvažnim detaljima, ali za običan i pošten svijet je neisplativo duga. Nijedna od zemalja bivše Jugoslavije nije pošteđena migracija, a ni tih razloga.

Na poslu, dopisnik mi kaže da o nekoj stvari ne može da piše jer želi da ostane u svom gradu i mirno živi. Meni, ostaje samo da prihvatim različitost. I oko toga nema pogodbi.

Utorak, 6. maj

Đurđevdan. Danas mi je slobodan dan. Ipak, moram samo malo da virnem u najnovije vijesti. A tamo, zatičem onu o tome kako je šef delegacije EU Mitja Drobnič rekao da Crna Gora i nije morala da se pridruži sankcijama protiv Rusije. Ovaj čovjek, taj Mitja, zaista, vazda svojim komentarima upućuje na suštinske probleme Crne Gore. Samim tim, smatram i da su ti komentari dobronamjerni.

Posebno mi se, svojevremeno, dopao onaj o tome kako EU očekuje od crnogorskih sudova da sankcionišu javne funkcionere čije je bogaćenje upitno. Ta mu je, stvarno, bila mnogo dobra. Čisto zbog očekivanja i očigledne vjere u onu narodnu da nada umire posljednja. A onda je i spomenuo nešto o tome kako je jedan od ovdašnjih problema koncentracija moći jer nije bilo redovnih promjena u posljednjih 20 godina. Zato, ovaj Drobničev diplomatski angažman, dođe mi nešto kao optimizam koji, zaista, zna da me oraspoloži.

Srijeda, 7. maj

Priča mi komšija o noćašnjoj i jutarnjoj graji u zgradi. I još se pita kako to ništa nisam čuo, kako mogu tako da se "isključim". Onda mi kaže da se Miloje, onaj sa petog sprata - što ga je žena napustila prošle godine i povela đecu - zaglavio u liftu malo poslije ponoći. I što će, krenuo da lupa. Onda došao Sekule sa trećeg, predsjednik kućnog savjeta što mu sin ima servis za frižidere, ali zatvoriće mu to jer nema licencu, otključao lift i izvukao ga napolje. Tu su se nešto, riječ po riječ posvađali, ali prošlo bez kutare.

Policija

Policija

A onda ujutro, Sekule zalijepio komad papira, a četiri format na kockice, pa debelim flomasterom napisao "za lift 5 eura". Petica preko cijele strane. A Miloje kad je vidio, totalno prodimio, došao na Sekulina vrata, maloprije je policija pošla, jedva su ih smirili. Za kraj, taj komšija me pitao: "A? Što veliš?" Nisam rekao ništa. Miloja sam sreo večeras, po povratku s posla. Kao i uvijek, pitao me kako sam, šta radim, kako mi ide posao. Onda smo ušli u lift. Na zidu lifta je bila ceduljica na kojoj je pisalo: "Za lift 2 (dva) eura".

Četvrtak, 8. maj

Počeo je Sajam knjiga u Podgorici. Ovo je prvo jutro. Opet se održava u garaži šoping mola. Mada, baš me briga gdje se održava, važno je da postoji i da se održava. Doduše, vrlo brzo sam se razočarao. Uglavnom zbog toga što baš i nisam imao dovoljno novca za neke knjige. Skupo. A tražio sam i tezgu sa stripovima, nisam je našao. Ali zato, stigao sam da kupim novo izdanje Basarinog romana Fama o biciklistima, jer ono jedno ranije koje sam imao do prije 15 godina ionako su mi maznuli, poslije svi govorili, nisam ja, nisam ja.

Po izlasku, srećem jednog poznanika, nešto starijeg od mene, dugo ga nisam vidio, ne izgleda baš najbolje, u nekoj je olinjaloj majici, uglavnom mrmlja, pola ne razumijem, osim onog da je ostao bez posla, sada prodaje kuću, kaže mi znaš li kakva kućica, kaže mi da planira napuštanje zemlje, kaže mi da ovdje nema ništa. I toliko o onom tekstu o migracijama od prije neki dan i nezaposlenosti. Priča o nasilju me sačekuje u saobraćaju, a malo i na poslu. Čisto radi kompletiranja.

Petak, 9. maj

Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope. O tome, sada bi već mogli da pričamo. Ne samo zbog upornih nacionalističkih trabunjanja koja svako malo sapliću već prilično duže od dvije i po decenije, već i zbog poželjnog učestvovavanja u evropskoj svakodnevici i njenom poretku. Savršen trenutak da batalim priču i ovo dnevničko zapisivanje. A ima i ona od grupe Haustor, sa ploče Bolero, četvrta stvar, strana dva. Tamo, lijepo čovjek kaže. Ali to već, otkrijte sami. Počinje sa "ja sam bio pogrešan". Poslije ide nešto o mjestu i o zastavama. Mislim da sam vam o tome skoro, prije neki dan, nešto natuknuo.

Kad vam kažem ljudi, zafrknuli smo se.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG