Dostupni linkovi

logo-print

Jusufović: Tražiti istinu o sudbini komšija Srba je pitanje časti


Haris Jusufović

Haris Jusufović

Sarajlija Haris Jusufović (34 godine, nastavnik istorije), nedavno je napisao i objavio na internetu tekst pod nazivom „Hoću istinu šta se desilo sa mojim komšijama Srbima u Sarajevu“. Iako, kako kaže, ta njegova upitanost traje godinama, povod za kolumnu je bio skroman odziv građana Sarajeva na komemoraciju žrtvama, pretežno Srbima,ubijenim i bačenim u jamu Kazani na Trebeviću.

RSE: Napisali ste tekst „Hoću istinu šta se desilo sa mojim komšijama Srbima u Sarajevu“. Sa ovim pitanjem žive brojni građani glavnog bh. grada, ali ga ne žele ili ne smiju javno postaviti. Do ovakve upitanosti niste došli preko noći, šta je za Vas bila dodatna inspiracija?

Jusufović: Godinama postavljam ovo pitanje sebi i užem krugu prijatelja. Pratim regionalnu politiku, haške presude, razmišljanja običnih ljudi na socijalnim mrežama, raspravljam na ove osjetljive ratne teme s ljudima raznih nacionalnosti na tviteru i pokušavam dokučiti šta je stvarno istina. Sasvim slučajno sam na jednom sarajevskom portalu vidio da će prvi put biti organizovan skup ispred Katedrale, na kojem će biti obilježeno stradanje civila (mahom srpske nacionalnosti) na Kazanima, odazvao sam se ovom pozivu i upoznao nekoliko sjajnih ljudi, među kojima i gospođu Slobodanku Macanović, čiji su roditelji odvedeni iz svog stana i ubijeni na Kazanima. Kasnije te večeri, osjetio sam želju da nešto napišem na ovu temu i o tome kako sam se taj dan osjećao.

RSE: Kakve su reakcije, jer je očigledno, velika čitanost Vašeg bloga, koji je prvi prenio portal „Buka“? Da li su shvaćene poruke koje ste poslali ? Ima li želje da i drugi, postave slično pitanje: "Šta je s mojim komšijama Bošnjacima, Hrvatima, Romima i svim drugim nevinim žrtavama rata od 1992. do 1995?

Jusufović: I sam sam bio iznenađen kolika je bila čitanost ove kolumne, i to ne samo u BiH, već i u susjednim zemljama. Javljali su mi se ljudi koji su prije 20 godina otišli iz Sarajeva da mi ispričaju svoju priču, da mi se zahvale što sam uopšte otvorio ovu temu. Međutim, u Sarajevu sam naišao na zid šutnje, čast izuzecima. Poznanici me sretnu na ulici, znam da su pročitali kolumnu, ali ne komentarišu je, izbjegavaju tu temu. Izgleda da ljudi u Sarajevu mnogo više vole da otvoreno razgovaraju o smjeni selektora fudbalske reprezentacije BiH, nego da se javno zapitaju gdje su nestale njihove komšije za vrijeme opsade grada.

Ne sporim da postoje institucije koje se bave zločinima na svim stranama, postoje i mnoge nevladine organizacije koje se bave ovim pitanjima na istraživački i dokumentaristički način, ali to sve ostaje u užim krugovima i ne dopire do običnog čovjeka.

Otpravnik poslova Ambasade SAD-a u BiH Nicholas Hill i Slobodanka Macanović ispred jame na Trebeviću, ustupljena fotografija

Otpravnik poslova Ambasade SAD-a u BiH Nicholas Hill i Slobodanka Macanović ispred jame na Trebeviću, ustupljena fotografija

I da odgovorim na ovo Vaše drugo pitanje - da li postoji želja i kod drugih da se pitaju gdje su njihove komšije. Da, postoji. Na primjer, u Banjaluci postoji grupa ljudi koja se odavno bave pitanjima poput: šta se desilo u Tomašici i na drugim stratištima gdje su stradali Bošnjaci i Hrvati. Ali i oni sami godinama nailaze na zid šutnje u svom okruženju, i ne dobijaju odgovore.

RSE: Vašu bilješku, su oduševljeno dočekali u Republici Srpskoj, iako ta podrška ima i „drugu stranu medalje“ Međutim, gotovo je nemau medijima ili na portalima u Sarajevu i u Federaciji BiH. Šta mislite zbog čega?

Jusufović: Da, upravo je tako bilo, umjesto da bude obrnuto. To je taj zid šutnje o kojem sam govorio u FBiH. Kada neko iz Banjaluke piše o ratnim zločinima nad Bošnjacima, to sarajevski portali rado prenose, na moju kolumnu se nisu oglasili, možda je nisu ni pročitali. Što se tiče RS-a, iako je tekst naišao na ogromno odobravanje, reakcije su ipak bile pomalo kontradiktorne.

Neki u RS-u su nažalost iz moje kolumne iščitali samo ono što žele da čuju, ono što potvrđuje njihova uvjerenja. Zaslijepljeni vlastitim nacionalizmom nisu željeli da vide da sam ih pozvao da progovore o tome šta se desilo sa njihovim komšijama u Prijedoru, otkuda Tomašica, najveća masovna grobnica na Balkanu, zašto ne priznaju genocid u Srebrenici i zašto ne priznaju dvadeset godina poslije da je moj grad Sarajevo, sistematski rušen i ubijan za vrijeme tri i po godine duge opsade?

RSE: Bh. građani se izjašnjavaju (u brojnim anketama i istraživanjima) da su za proces pomirenja i povjerenja. Kao krivce za neuspjeh tog procesa uvijek navode druge - političke i vjerske lidere, itd..Kad bi ljudi polazili od sebe i svog djela, da li bi BiH, ali i regija, izgledali drugačije?

Jusufović: Upravo u tome i jest suština moje priče. Trebamo poći od sebe i naše moralne odgovornosti za ono što se dešavalo devedesetih na području bivše Jugoslavije. Prikrivanjem zločina iz redova svog naroda i uveličavanjem broja žrtava vlastitog naroda, te negiranjem tuđih stradanja, samo se udaljavamo jedni od drugih. Potrebno je raditi na jednoj, prihvatljivoj istini (jer ne postoji apsolutna) ,a ne na tri-četiri nacionalne istine.

RSE: Je li za stavove koje Vi iznosite potrebna hrabrost- ne mislim samo na ovaj tekst nego i neke druge, Vaše angažovane tekstove? Mnogi ljudi imaju stavove slične Vašim ali ih drže samo za sebe, bojeći se reakcija ...

Jusufović: Neki misle da je to hrabrost, pa i ludost ako baš hoćete, ali za mene je to pitanje časti. Kaže mi prijatelj: "Sjajno si to rekao, svaka ti čast, ali znaš, ja imam dvoje djece...". Ja ga potpuno razumijem i ne osuđujem. Drugi mi, pak, kažu: "Ma dobro je to, al' upakuj malo te svoje kolumne, ne budi toliko otvoren i oštar, nije vrijeme sazrelo", i slično. Ljudi će radije otrpiti nacionalističku tiradu svog kolege s posla, ili čak šefa ili nekog rođaka, nego mu se zamjeriti. Taj princip „nezamjeranja" i balansiranja u močvari, živimo već dvadeset godina i zato nam i jest ovako.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG