Dostupni linkovi

logo-print

Autor: Tim Judah, prevela: Biljana Jovićević

Ugledni britanski novinar i analitičar, stručnjak za Balkan, Tim Judah, za "The New York Review of Books" se osvrnuo na činjenicu da se u isto vrijeme kada su u Haškom tribunalu (ICTY) donesene značajne presude za ratne zločine na Balkanu pojavilo više filmova i jedna knjiga kao svjedočanstva tog vremena otrova i zla.

Istovremeno iz prikrajka, konstatuje Judah, vreba opasna pojava – revizionizam.

***********

Koji su limiti međunarodne odgovornosti za procesuiranje ratnih zločina? I šta to znači za lokalnu populaciju o kojoj je riječ? Dok grupe koje se bave ljudskim pravima pripremaju slučajeve koje bi mogli predati "pred lice pravde" kada se rat u Siriji okonča, posljednjih nekoliko sedmica donijeli su nekoliko zaokruženih rezultata iz ratova na na Balkanu devedesetih.

Prvo je 24. marta stigla presuda za Radovana Karadžića, najistaknutiju figuru iz ratova devedesetih koju je osudio UN Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Sud u Hagu ga je proglasio krivim za 10 od 11 tačaka optužnice uključujući i genocid, odnosno egzekuciju 8.000 Bošnjaka, muškaraca i dječaka u Srebrenici 1995.

Onda je stigla zbunjujuća oslobađajuća presuda 31. marta za srpskog ultranacionalistu Vojislava Šešelja, koji je bio vodeći zagovornik etničkog čišćnja i čije su paravojne milicije bile duboko umješane u kampanju za protjerivanje Hrvata i Bošnjaka iz regiona koji je proglašavan "velikom Srbijom" u ranim devedesetim. Slično šokantna bila je i januarska osuda jednog od lidera Srba na Kosovu Olivera Ivanovića za ubistvo.

Sudije EU misije za pravdu i pravosuđe na Kosovu poslali su Ivanovića u zatvor iako je on značajno doprinio radu na pomirenju Srba i Albanaca na Kosovu. Nešto ovdje ne izgleda u redu.

Zgrada Haškog tribunala

Zgrada Haškog tribunala

Suočeni za ovim neočekivanim rezultatom, rijetko ko na Balkanu je zadovoljan radom Tribunala u Hagu ili lokalnih sudova, osim možda žrtava koje su svjedočile na sudu i čije su riječi i iskustva zabilježena za buduće naraštaje.

Osim toga, nema naročitih indikacija da lideri ratom razorenih zemlja danas, poput Sirije, uopšte čuju šta se dešavalo i dešava.

Ono što je bilo manje predvidljivo je, pak, opseg u kojem će neki ljudi u Srbiji, Bosni i na Kosovu, i sami početi preispitivati ono što se dogodilo u njihovim zemljama devedesetih, iako, kako izgleda, ima malo političke volje u njihovim zemljama da pravda u potpunosti bude zadovoljena.

Dogodilo se da nedavna presuda u Hagu koincidira sa serijom zadivljućih novih filmova o ratovima koji su vođeni u regionu. Nema niti jednog objašnjenja zašto se to događa sada i bilo bi pogrešno pretjerivati da je riječ o rasprostranjenom fenomenu.

Ali, ti radovi uključujući i dokumentarce i igrane filmove, sugerišu da neki nijesu spremni da zaborave ili da zaglade prošlost u kojoj još uvijek dominira mentalitet žrtve u svakoj od država pojedinačno.

U međuvremenu, jedna važna nova knjiga donijela kompletnu priču o tome kako se ušlo u trag čovjeku kao što je Karadžić i zašto je trebalo toliko dugo da se privede pravdi.

Borgerova knjiga o hvatanju ratnih zločinaca

U "The Butcher’s Trail" (Koljačev trag) Julian Borger, urednik vanjske politike "The Guardiana" i bivši dopisnik iz Bosne, sastavio je mnogo različitih krakova u komplikovanom zadatku da se osumnjičeni ratni zločinci sa Balkana privedu pravdi. Na ovaj ili onaj način svaki od 161. osumnjičenog sa UN-ove liste iz Tribunala na kraju je bio priveden da odgovara, poput takozvanih velikih riba, kao što je hrvatski general Ante Gotovina.

Ratko Mladić u sudnici Haškog tribunala

Ratko Mladić u sudnici Haškog tribunala

Ipak, neupitno najinteresantnije priče su o vodećim Srbima sa tog spiska, Karadžiću, njegovom vojnom komandantu Ratku Mladiću i njihovom šefu nad šefovima, Slobodanu Miloševiću. Milošević je umro 2006, prije nego što je suđenje završeno, a Mladiću bi suđenje trebalo da se okonča sljedeće godine.

Privođenje svakog od ovih osumnjičenih nije mala stvar, imajući u vidu da Tribunal nije imao sopstvene snage za hapšenje onih protiv kojih je optužnica podignuta. Morali su se osloniti na UN trupe u Hrvatskoj, vojnike iz NATO mirovne misije u Bosni, nacionalne policijske snage ukoliko osumnjičeni nijesu bili u regionu, i obavještajne agencije svake države spremne da pomogne.

"Više od polovine osumnjičenih su praćeni i uhvaćeni", napisao je Boreger.

"Drugi su se sami predali radije nego da svake večeri odlaze u krevet pitajući se kada će maskirani i naoružani ljudi uletjeti u njihove spavaće sobe. Dvojica su počinili samoubistva. Drugi su odlučili da će radije umrijeti od oružane vatre i eksploziva nego da budu uhvaćeni živi", podsjeća Berger.

Jedinstvena i posebna je priča o Karadžiću. U početku, NATO snage, koje su stigle u Bosnu nakon mirovnog sporazuma 1995. godine, bile su izrazito nevoljne da ga uhapse, plašeći se se odmazde protiv sopstvenih ljudi.

Radovan Karadžić pod krinkom Dragana Dabića i slika iz ratnog perioda

Radovan Karadžić pod krinkom Dragana Dabića i slika iz ratnog perioda

Na kraju, kada je hapšenje počelo, bilo je jasno da međunarodne snage neće biti pod prijetnjom, ali je Karadžić već pobjegao da bi kasnije živio običnim životom u centru Beograda, koristeći ukradeni identitet koji mu je obezbijedila služba Državne bezbjednosti Srbije, sa kamuflirajućom dugom bradom i kosom, izigravajući mističnog alternativnog ljekara.

Njegova je maska bila toliko dobra da gospođa koje je živjela preko puta njega i koja je radila za Interpol uopšte nije bila svjesna ko je on zaista.

Ali, kada je Karadžić konačno ulovljen 2008. godine, obrijao je bradu, a kroz novi zaokret u treptaju oka pretvorio se ponovo u starog sebe.

Borgerova knjiga se bavila specifično lovom na one koje je UN Tribunal optužio, ali njegov zaključak predstavlja razočarenje za mnoge zbog presuda, i to mnogo prije Karadžićeve koja govori sama za sebe.

"Oživjeli nacionalisti u državama biviše Jugoslavije prekrivaju istinu o onome što se dogodilo debelim slojem revizionizma i poricanja", kaže Boreger, ali dodaje, pokušavajući da bude optimističan, da "pedantne bilješke Tribunala u kojima se nalazi sedam miliona dokumenata, ne mogu biti pokopane zauvijek, kao ni zahtjevi za pravdu zbog najgorih zločina protiv čovječnosti”.

Na žalost, i pored svih napora Međunarodnog tribunala da uhapsi osobe kao što je Karadžić, mnogi koji žive u regionu sumnjaju da će pravda za ratove iz devedesetih ikada stići. Za njih, nedavna oslobađajuća presuda za Šešelja, kao i ranije oslobađajuće presude za prominentne Hrvate, Srbe i kosovske Albance, samo je pokazala koliko limitirani napori suda mogu biti u praksi.

Identifikovani "neidentifikovani"

Limiti međunarodne pravde, u kombinaciji sa očiglednim slabostima domaćih sudova, sigurno su jedna od glavnih tema u dokumentarcu "Neidentifikovani" koji govori o Šakalima, srpskoj paramilitarnoj jednici koja je operisala na Kosovu tokom NATO bombardovanja 1999, a koji su uradili Marija Ristić i Nemanja Babić, dvoje novinara iz Balkanske istraživačke mreže BIRN (jedina balkanska medijska organizacija koja objavljuje vijesti i na engleskom jeziku). Gledao sam ovaj izuzetan film četiri puta do sada i svaki put mi zaledi krv u žilama.

("Neidentifikovani" – projekcija u Kongresu, video: Glas Amerike)


Šakale je predvodio lokalni Srbin sa Kosova, kriminalac po imenu Nebojša Minić zvani Mrtvi. Nadimak je zaradio nakon što se pojavio na sopstvenom pogrebu kući, gdje je bila stigla vijest da je mrtav.

Film počinje pričom o kamionu koji je bio pun ekshumiranih tijela Albanaca koji je skrenuo sa puta i pao u Dunav. Kamion je bio dovezen sa Kosova u Srbiju u periodu odmah nakon rata, kada su vlasti Srbije pokušavale da prikriju pokolje (i to ne samo one koje su počinili Šakali) od NATO trupa, a time i od suda UN. Film prikazuje opseg brutalnih ubistava koje su počinili Šakali sa svjedočenjima preživjelih, koji opisuju kako su pripadnici ove grupe okružili civile muškarce i dječake u nekoliko sela, a zatim ih hladnokrvno poubijali.

Ali, ono što film "Neidentifikovani" čini izvanrednim je učešće Zorana Raškovića, jednog od ubica, koji je odlučio da govori o aktivnostima Šakala tokom rata i koji je svjedočio na sudu kada su neki od njih izvedeni na suđenje u Srbiji.

Rašković je rekao da je odlučio da govori "zato što sjeme mržnje ostaje među nama, mi ćemo jedni druge uhvatiti za vratove ponovo".

Nakon živopisnog opisa masovnih ubistava, on kaže: "Kada su svi bili mrtvi i umireni, ja sam pogledao u minaret i pomislio: 'Bože kakav divan dan'. Bio je zaista divan sunčan dan. I nijesam sebe mogao natjerati da pogledam dolje". Onda je neko poslat da donese pivo koje su pili i onda su se "vratili kući". Moguće je zamisliti da neko ko je upravo ubio desetine ljudi u svojoj glavi vidi sasvim drugu sliku.

Posebno uznemiravajuća je moć koju Mrtvi ima nad svojim ljudima. Lider paramilitaraca na kraju je umro od AIDS-a u Argentini, ali Rašković nedvosmisleno kaže da je Mrtvi bio "fanatik s poremećenim umom" i kako, da je on još živ on, Rašković, ne bi svjedočio protiv njega.

Devetorica članova mnogobrojnije jedince Šakala osuđeni su za ove masakre pred sudom u Srbiji, ali je prošle godine presuda oborena na Apelacionom sudu i određeno novo suđenje. Sada je grupa kojoj se sudi proširena na 12 Šakala.

Fred Abrahams iz Human Rights Watcha, koji je među prvima otkrio zločine Šakala, u filmu opisuje te muškarce kao "žrtvenu janjad": niko od visokih vojnih i policijskih zvaničnika umješanih u zločine na Kosovu nikada nije bio procesuran u Srbiji (dok je bilo suđenja za Kosovo pred UN tribunalom u Hagu, Srbija, kao i ostatak regiona, trebalo je da procesuira ostale u komandnom lancu, ali je rezultat toga, baš kao i u sudovima u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu, polovičan).

Zaustaviti rak da se više ne širi

Opseg u kojem su brojna razaranja iz devedesetih jednostavno ignorisana, minimizirana ili odbačana, osim ako ih nije počinila druga strana, naravno, tema je novog filma "Dobra žena" koji je režirala Mirjana Karanović, jedna od najpoznatijih glumica Srbije.

Film je urađen za gledaoce iz država na prostoru bivše Jugoslavije, pa će mnoge od njegovih referenci biti izgubljene van tog prostora, ali ovaj film bi morao da dopre do šireg auditorijuma.

(Trailer filma "Dobra žena", Youtube)


Karanović igra i glavnu ulogu, ženu srednjih godina koja se zove Milena i koja živi u gradiću Pančevo, nedaleko od Beograda, u lijepoj kući sa suprugom koji je uspješni građevinac. Ona odlazi na rutinski pregled i njen je doktor, osjećajući da nešto nije uredu, šalje na memografiju. U strahu šta bi joj mogli otkriti ona odlaže odlazak. Kada konačno dođe doktor joj kaže: "Milena zašto si čekala toliko dugo? Tumor je prično velik".

Metafora je jasna: do tada je već Milena otkrila jedan stari video njenog supruga i njegovih prijatelja kako ubijaju grupu Bošnjaka nakon pada Srebrenice.

Sada Milena razumije tenzije između prijatelja njenog supruga, prijetnje koje je jedan od njih iznio na račun njenog supruga, implicirajući da će istražiteljima otkriti njhovu "tajnu" i njegova naknadna smrt koja nas vodi do uvjerenja da nije posrijedi samo nesreća zbog vožnje motora u pijanom stanju.

Svi na Balkanu će razumjeti da je suština zapleta bazirana zapravo na otkriću takvog video snimka, koji je šokirao region kada se pojavio 2005. godine, publika na Balkanu će takođe prepoznati da je dama koja se pojavljuje na TV, a kojoj Milena, u pokušaju da učni nešto sa tim tumorom, predaje video, zapravo Nataša Kandić, poznata aktivistkinja za ljudska prava iz Srbije.

U stvarnom životu, paramilitarna grupa koja je snimila pomenuta ubistva Bošnjaka zvala se Škorpioni, a tokom rata na Kosovu oni su počinili još jedan masakr. Novi kratkometražni film sa Kosova, koji se zove "Shok" (Prijatelj), a koji je ove godine bio nominovan za Oscara, bavi se aktivnostima te grupe tokom rata na Kosovu.

"Shok" nije jednostavna priča o dobru i zlu

Radnja se dešava 1998, kada rat počinje, i to je priča o dvojici dvanaestogodišnjih dječaka. Petrit je ponosan na sebe što je biznismen koji ide i prodaje papire za duvan Srbima. Sa sobom vodi svog prijatelja Okija, ali kad jedan od Srba objavljuje da njegov nećak nema biciklo, Oki je prisiljen da mu da svoje biciklo.

Priča vodi do tragičnog zaključka u kojem je Petritova porodica izbačena iz kuće od strane paravojnih jednica, koje su im rekle i da će umrijeti ako se osvrnu za sobom odlazeći. Ali, ovo nije jednostavna priča o dobrima i lošima. To je studija o dugotrajnom osjećaju krivice, u kojem se zločin prošlosti vraća da progoni Petrita kada naiđe na jedno biciklo, moguće čak i isto Okijevo biciklo godinama kasnije.

"Shok" će biti prikazan na Tribeca film festivalu kasnije ovog mjeseca.

(Trailer filma "Shok", Youtube)


Smrt Evrope

Jedan drugi dugometražni fim koji je izazvao mnogo pažnje na prostoru bivše Jugoslavije je "Smrt u Sarajevu". Radnja se dešava 28. juna 2014, na dan kada se u glavnom gradu Bosne i Hercegovine obilježava stogodišnjica od kada je Gavrilo Princip ubio nadvojvodu Franza Ferdinanda, što je bio neposredni povod početka Prvog svjetskog rata.

Režiser Danis Tanović, koji je osvojio Oscara 2001. za film o bosanskom ratu "Ničija zemlja", radnju ovog filma smjestio je u hotel Holiday Inn, nekadašnju ikonu grada. Na krovu hotela TV reporterka Vedrana vodi uživo program sa Gavrilom Principom, potomkom ubice. Ona želi da zna koga bi moderni Gavrilo Princip želio da ubije. Oni se raspravljaju o ratu iz devedesetih, razmjenjujući optužbe jedno protiv drugog, uključujući i podsjećanje da su nevini Srbi ubijani u Sarajevu tokom posljednjeg rata, činjenica koja je uglavnom ignorisana u Sarajevu i gotovo nepoznata izvan regiona.

Bernard-Henri Lévy

Bernard-Henri Lévy

U samom hotelu Francuz vježba dramatičan govor za "Hotel Evropa", dramu koju je zapravo napisao francuski filozof Bernard-Henri Lévy o "smrti Evrope", dok ga pripadnik obezbjeđenja posmatra preko skrivenih kamera u sobi, ušmrkujući kokain sa svog telefona, dok ga, pak, njega njegova žena maltretira da joj kupi novi kauč koji ne mogu priuštiti. U međuvremenu Omer, direktor hotela, tumara u očaju po hotelu pokušavajući da obustavi štrajk osoblja koje nije primilo platu već dva mjeseca.

Ponovo, to je fim napravljen za balkansku publiku, ali omogućava i drugima da shvate kako Bosanci ostaju zaglavljeni u prošlosti, a njihovi lideri nesposobni da rade zajedno na boljoj budućnosti.

"Mi smo smiješni u našoj gluposti", lamentira Vedrana Principu, neposredno uoči neočekivanog vrhunca u filmu, u govoru sa kojim će se svako u regionu identifikovati: "Umjesto da pomažemo jedni drugima, mi činimo sve da jedni drugima zagorčamo život".

"Još mnogo toga mogli bi da urade balkanski lideri da bi se suočili sa zaostavštinom ovih brutalnih konflikata, koji još uvijek zapravo nijesu postali istorija."

U mnogim aspektima ovo bi mogao biti moto za Balkan. Dvadeset i jedna godina nakon što je okončan rat u Bosni i Hrvatskoj i skoro 17 od kada je završen rat na Kosovu, region je prešao dug put, najvećim dijelom na bolje. Niti jedan dan ne prođe da se neki od lidera u regionu ili njihovi ministri ne sastanu da razmatraju različite probleme, ljudi lagano putuju i često im ne trebaju ni pasoši, već samo lične karte i mnogi su poslovi uspostavljeni između država. Ipak, još mnogo toga mogli bi da urade balkanski lideri da bi se suočili sa zaostavštinom ovih brutalnih konflikata, koji još uvijek zapravo nijesu postali istorija.

Ponekad izgleda da još nijesu sposobni ili zainteresovani da to učine i presude, kao što je Karadžićeva, daju srpskim i bošnjačkim liderima priliku da ponovo oglase nacionalističke bubnjeve i podsjete svoje glasače da je bolje da glasaju za njih ili će se njihovi neprijatelji jednog dana vratiti.

Presuda Šešelju izazvala je sveukupno još kompleksnije reakcije, naročito u Srbiji, budući da su predsjednik i premijer ranije bili, Šešelj ih sam optužuje ga su ga izdali, njegovi vjerni poručnici.

Premijer Aleksandar Vučić se, u međuvremenu, odrekao ciljeva iz njegove ekstremne nacionalističke prošlosti. Predsjednik Tomislav Nikolić je, pak, nedavno odlikovao sudanskog predsjednika Omara al Bašira, kojeg Međunarodni krivični sud potražuje za ratne zločine i genocid u Darfuru.

Revizionizam u Srbiji i Hrvatskoj

Sve ovo je tmurno, ali postoji i jedan još tmurniji spektar koji progoni region. U Srbiji i Hrvatskoj na djelu je revizionizam.

Prošlog jula pred sudom u Srbiji, započeo je proces rehabilitacije Milana Nedića, srpskog kvislinškog premijera pod nacistima. U Hrvatskoj je novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović, otvoreni simpatizer genocidne ustaške Nezavisne države Hrvatske (NDH), koja je postojala tokom Drugog svjetskog rata.

Spomenik u Jasenovcu, 2016.

Spomenik u Jasenovcu, 2016.

Ove godine će hrvatska jevrejska zajednica bojkotovati godišnju ceremoniju komemoracije u Jasenovcu, logoru smrti tokom rata, jer, kako su saopštili, hrvatska Vlada toleriše revizionizam koji se tiče ustaške prošlosti. Novi hrvatski dokumentarac o Jasenovcu, prikazan 4. aprila, koji je veoma u tom duhu, dobio je pohvale pomenutog ministra kulture.

Neuspjeh poslijeratnog komunističkog režima u Jugoslaviji da se nosi sa nekim tamnim mrljama iz istorije ostavio je prostor za cvjetanje laži i revizionizam, nakon što je taj režim izgubio svoju represivnu moć.

To je jedan od razloga zbog čega su kasnih osamedesetih i ranih devedesetih nacionalisti sa svih strana bili u mogućnosti da, duvajući na žar iz prošlosti, rade na svojoj kampanji mobilizacije i dolaska na vlast.

Knjige i filmovi o ratovima iz devededestih možda neće biti u stanju da promjene politiku, ali kako se približava kraj rada UN suda, oni nas podsjećaju koliko te tendencije ostaju i dalje žive.

Baviti se time je neophodno, ne samo radi žrtava i današnjih društava, već i za buduće generacije takođe, da se zombi prošlost ne bi vratila ponovo da truje budućnost kako je to već jednom i učinjeno u ovom dijelu svijeta.

*****

From The New York Review of Books Daily.

Copyright © 2016 by Tim Judah

  • 16x9 Image

    Biljana Jovićević

    U novinarstvu je od 1998. godine. Radila tri godine na Radiju Crne Gore. Od septembra 2001. je izvještač iz Podgorice za RSE, a od jula 2009. je stalni član redakcije u Pragu.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG