Dostupni linkovi

logo-print

Preostale bitke za podjele vode se oko jezika


Ilustrativna fotografija

Ilustrativna fotografija

Učenici u Bosni i Hercegovini ne uživaju ista prava. Njihovo obrazovanje je kompromitovano političkim odlukama koje su dovele do toga da se odvojeno školuju, da nemaju osnovne uslove da izučavaju nacionalnu grupu predmeta, ali i da se preko njihovog školovanja stvaraju generacije glasača, mrzitelja i žrtve. Kroz princip dvije škole pod jednim krovom u Federaciji BiH, ali i onemogućavanje izučavanja maternjeg jezika i nacionalne grupe predmeta u Republici Srpskoj, biju se političke bitke čije su žrtve djeca.

O jezičkoj politici i jezičkoj diskriminaciji u Bosni i Hercegovini bilježimo izjave filologa Dževada Jahića, historičara Ibrahima Pašića, kao i stavove lingviste Josipa Baotića i književnika Ranka Risojevića.

Bosanskohercegovački lingvista Josip Baotić u intervjuu za RSE kaže, između ostalog, da ovdašnje političke strukture koriste jezik kao sredstvo koje djecu u školama odvaja jedna od drugih, umjesto da ih spaja.

RSE: Gospodine Baotiću, kako komentarišete dešavanja u Konjević Polju, ali i u mjestima u BiH u kojima djeca nemaju ista prava - nemaju osnovne uslove da izučavaju nacionalnu grupu predmeta?


Baotić: Kao naučni radnik, ne vidim tu problem u suštini stvari, nego u političkom određenju prema osnovnom pitanju koje je stavljeno u centar pažnje, a to je pravo jednoga naroda da svoj jezik imenuje imenom kojim on želi, bez obzira da li se to drugima sviđa ili ne. Bošnjaci su se opredijelili za naziv jezika i rekli da oni svoj jezik nazivaju bosanskim jezikom i očekuju, naravno, i od drugih da poštuju to njihovo pravo kao što oni poštuju pravo drugih da svoj jezik nazivaju hrvatskim ili srpskim. Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina to je riješeno i Ustavom BiH, a kasnije i Ustavnom Federacije BiH.

Josip Baotić

Josip Baotić

Naravno, u dopuni koja je kasnije došla, u prvoj ustavnoj odredbi da se u Federaciji Bosne i Hercegovine upotrebljavaju bosanski i hrvatski, kasnije je dodat i srpski jezik. U konačnoj verziji Ustava Republike Srpske nisu se mogli složiti predstavnici jedne i druge strane, te su našli jedno loše rješenje, u krajnjoj liniji, najgore koje se moglo naći - da definiraju jezik ne nazivom već nosiocima tog jezika, pa su u Republici Srpskoj rekli da se upotrebljavaju jezici konstitutivnih naroda: jezik bošnjačkog naroda, jezik hrvatskog naroda i jezik srpskog naroda. Prema tome, nije dat naziv srpski jezik, hrvatski jezik ili bosanski jezik, a onda je to moglo da posluži za različite manipulacije.

Politici privrženi lingvisti podastrali su javnosti argument da u Republici Srpskoj sva tri naroda govore srpski jezik, a to je u obrazovnom sistemu otvorilo mjesto za jedan nastavni predmet - srpski jezik. Reakcije Bošnjaka su bile unisone - odbijanje ovakvog tumačenja, odbijanje i naziva bošnjački jezik, bojkotovanje nastave i neprihvatanje svjedočanstava u kojima se jezik naziva - jezik bošnjačkog naroda.

I dok je pitanje među lingvistima da li su standardni srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jedan jezik sa policentričnom standardizacijom ili četiri posebna standardna jezika, jedan od uglednih srpskih lingvista, doktor M. Kovačević, taj status dao je samo srpskom jeziku, dok je ostalim dodijelio status varijanata tog jezika. Obrazovni sistem Republike Srpske svoju praksu, kad je u pitanju bosanski jezik, licemjerno je zaklonio za ustavnu formulaciju, i nezainteresirane za ovu problematiku natjerao na pitanje da li je isti princip primjenio i za naziv predmeta srpski jezik - jezik srpskog naroda? Naravno, da nije.

RSE: Hoćete reći da bh. političari zakuhavaju cijelu ovu situaciju?


Baotić: Naravno. Jezičku politiku ne određuju lingvisti već političari. Oni su se izjasnili i u okviru onog što piše u ustavima. Postavlja se pitanje da li postoji ikakav stepen dobre volje i krajnji cilj politike da izgrađujemo zajednicu ravnopravnih naroda? Da li uopće želimo da imamo jednu državu koja će približavati tri naroda, i preko jezika, jedan drugome? Ili je postavljeni cilj razdvajati tri naroda jedan od drugoga, a time i polako razarati zajednicu u kojoj se živi, a jezik koristiti kao najsnažnije a najneuočljivije sredstvo u toj funkciji?

"Kreatori svega ovoga u ovom trenutku su nacionalne strukture. Jednostavno, ne mogu naći zajedničke oslonce za integraciju društva i države i, čini mi se, kada može da se nađe neko od rješenja – oni to rješenje ruše time što raspaljuju vatru na najosjetljivijim pitanjima."

Kreatori svega ovoga u ovom trenutku su nacionalne strukture. Jednostavno, ne mogu naći zajedničke oslonce za integraciju društva i države i, čini mi se, kada može da se nađe neko rješenje – oni to rješenje ruše time što raspaljuju vatru na najosjetljivijim pitanjima koja, na kraju krajeva, ne znače mnogo u školama. Kada se, naravno, govori o jeziku kao predmetu izučavanja, onda gramatika - bosanskog jezika, gramatika hrvatskog i gramatika srpskog jezika - liče ko' jaje jajetu. I iz jedne i druge i treće se može dobro naučiti svaki od spomenutih jezika, jer su one, na nekakav način, slične blizancima.

Suštinski, bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik sa svojih 99 posto elemenata, može se učiti i u školi u kojoj je nastava na srpskom jeziku, i u školi u kojoj je nastava na hrvatskom jeziku, kao i u školi u kojoj je nastava na bosanskom jeziku. Ali, očigledno je da političkim strukturama nije interes da djeca idu zajedno, odnosno da se jezik iskoristi kao sredstvo koje će povezivati, nego kao sredstvo koje će ih odvajati jedna od drugih.

U tom kontekstu, Republika Srpska - koja se javno izjasnila da je Bosna i Hercegovina za nju privremena zajednica - čini sve da jaz produbi na tom pitanju jezika, a čini mi se i da određene političke strukture Hrvata u Bosni i Hercegovini prećutno priželjkuju takve odnose. Iako su prihvatili naziv bosanski jezik u Ustavu i ustavnim odredbama, u kolokvijalnoj i svakodnevnoj upotrebi koriste ili rabe "bošnjački jezik" ili "jezik Bošnjaka".

RSE: U čemu vidite rješenje?


Baotić: U jednoj zajednici kakva je Bosna i Hercegovina sa tri konstitutivna naroda, bilo bi poželjno da se naprave zajednički udžbenici iz nacionalnih disciplina koji bi, naravno, bili jedan od drugoga razlikovani po tome što je jedan pisan elementima norme bosanskog jezika, drugi elementima norme hrvatskog jezika, a treći elementima norme srpskog jezika. Ali, to se upravo neće. Neće se zajednički sadržaji, te se onda poteže pravo jezika i pravo na nacionalnu grupu predmeta da bi se, po mom dubokom uvjerenju, uvijek druga dva naroda suprotstavila - u najmanju ruku - kao narodi u koje se ne može imati povjerenje u nekom dugotrajnom procesu, jer su tom trećem narodu - bilo koji narod da je u pitanju - kroz povijest nanijeli veliko zlo i ugrožavaju perspektivu i budućnost.

Ilustrativna fotografija

Ilustrativna fotografija

I to je cijela priča koja se odvija nauštrb đaka. Đaci u Republici Srpskoj izgubili su školsku godinu i jedan razred zbog toga što nisu htjeli da idu na nastavu kako bi slušali nastavu na srpskom jeziku. U stvari, što se tiče razumijevanja jezika i semantike, oni su mogli slušati nastavu, a jezik nazivati svojim onako kako hoće. Mi smo u jednom trenutku na Filozofskom fakultetu imali ideju da svakom studentu omogućimo da izabere normu koju će polagati kada je u pitanju jezik, pa ako hoće da mu piše u indeksu da je polagao hrvatski jezik, on mora polučiti pravopisnu normu hrvatskog jezika, a ako hoće da mu piše srpski jezik - onda pravopisnu normu srpskog jezika, a ako hoće bosanski - pravopisnu normu bosanskog jezika.

Mislim da se to pitanje na ovaj način moglo riješiti i u cijelom sistemu, da svaki pojedinac ima pravo da iskaže kojim jezikom govori, kako ga naziva, da se služi normom tog jezika i u sredini u kojoj on nije većinski, da je nastavnik jezičkom politikom obavezan da prihvati to njegovo opredjeljenje i da učeniku dozvoli da tako govori, i da kod drugih učenika ne razvija podsmijeh i ne ironizira ono što drugim učenicima nije blisko, nego da im govori kako je to jednako vrijedno, kao i ono što on ima u vlastitom izrazu ili u vlastitoj normi.

"Taj će se problem produbljavati jer da biste skrenuli pažnju sa nekih daleko značajnijih živućih pitanja, vi raspaljujete vatru tamo gdje je ona najlakše raspaljiva."

Ali, to se neće. Taj će se problem produbljavati jer da biste skrenuli pažnju sa daleko značajnijih živućih pitanja, vi raspaljujete vatru tamo gdje je ona najlakše raspaljiva. Vatra se najlakše raspaljuje na emocijama, a šta čovjeku može biti bliže i svetije od jezika koji je od pamtivijeka kao najveći dar Božji, pripisan čovjeku kao jedinom biću da može da govori.

U tom kontekstu osjećaji srca nemaju nikada razumijevanja za logiku uma. Zato imamo to što imamo. To pitanje se neće lako riješiti dokle god političari u Bosni i Hercegovini iskreno ne budu zaželjeli približavanje triju naroda jedan drugome i stvaranjem uslova za optimalnu državnu zajednicu u kojoj će svi biti ravnopravni - ne samo u jeziku, nego i u ostalim oblastima života.

"Bosanski jezik - istina i laži"

"Bh. društvo već duže vrijeme živi u uslovima društvene patologije koja je dovela do toga da se krše osnovna prava države, kolektiva i pojedinca", riječi su bh. filologa Dževada Jahića. Na nedavnoj tribini "Bosanski jezik - istina i laži" u Sarajevu, Jahić je sa historičarom Ibrahimom Pašićem ponovo upozorio na problem konstantnog negiranja bosanskog jezika.

"Jezik je ključna stvar i posljednji trag o čovjeku. Dirati u jezik znači dirati u identitet pojedinca kao kulturnog bića i društvene zajednice kao historijske kategorije", kaže Jahić, jer je "pitanje negiranja jezika pitanje egzistencije nekog naroda".

Zloupotreba jezika u dnevnopolitičke svrhe, sveprisutna je pojava u bh. društvu.

Dževad Jahić, ustupljena fotografija: VKBI

Dževad Jahić, ustupljena fotografija: VKBI

"Kod nas su isplivali političari koji u normalnim prilikama nikad ne bi mogli biti ni blizu političkim institucijama odlučivanja. I nauka je zahvaćena onom pojavom koja se zove društvena patologija. Nauka služi i šuruje, odnosno naučne institucije kalkuliraju i služe određenim ciljevima", tvrdi Jahić.

Dževad Jahić ističe primjere vještog manipulisanja naročito iz akademskih krugova. On tvrdi da postoji između 250 i 300 knjiga o bosanskom jeziku, a koje Akademija nauka i umjetnosti BiH (ANUBiH) ne spominje.

"ANUBiH zastane na 1890. godini kao da je 'dokaz' bosanskog jezika ono što je bilo do 1890. godine, a ne ono što je kasnije za sto i nekoliko godina u naučnom svijetu rađeno, pokazano i da se jezik uključio u slavističku nauku i u svijet naučni. Do naše medijske svijesti ne dolazi to da je bosanski jezik već 25-30 godina predmet naučnih istraživanja ne samo kod nas, nego i u svijetu. A kad se dogodi da akademija nauka, bilo koja, negira naučni doprinos od 25-30 godina – to ništa drugo ne može biti nego stanje jedne opće balkanske društvene patologije", konstatuje Jahić.

U bh. institucijama, od akademskih poput ANUBiH-a do pojedinaca, prisutan je, prema riječima Jahića, duboki kompleks.

"To je strah od toga da shvatimo da je bosanski jezik – jezik bošnjačkog naroda i svih onih koji BiH doživljavaju i shvataju kao svoj kulturno-historijski prostor. Problem je upravo u tim 'svim onim' zato što 'svi oni' imaju svoje normalno pravo da kažu 'ja živim u BiH, Srbin sam i govorim srpskim jezikom' i ništa nije sporno niti niko ne negira, ili 'ja živim u BiH, Hrvat sam i govorim hrvatskim jezikom' i nema nikakvog spora. Ali, 'ja živim u BiH, Bošnjak sam i govorim bosanskim jezikom' – stop."

"To je strah od toga da shvatimo da je bosanski jezik – jezik bošnjačkog naroda i svih onih koji Bosnu i Hercegovinu doživljavaju i shvataju kao svoj kulturno-historijski prostor. Problem je upravo u tim 'svim onim' zato što 'svi oni' imaju svoje normalno pravo da kažu 'ja živim u Bosni i Hercegovini, Srbin sam i govorim srpskim jezikom' i ništa nije sporno niti niko ne negira, ili 'ja živim u Bosni i Hercegovini, Hrvat sam i govorim hrvatskim jezikom' i nema nikakvog spora. Ali, 'ja živim u Bosni i Hercegovini, Bošnjak sam i govorim bosanskim jezikom' – stop. Dubina kompleksa koji mi nosimo, Bosna zajedno sa Bošnjacima, je najdublje, te je taj korak najteže premostiti", navodi Jahić.

A da u Bosni i Hercegovini ne postoji volja za istraživanjem bosanskog jezika, svjedoči i činjenica, kaže Jahić, da Institut za jezik - koji broji svega nekoliko članova - kao institucija odumire.

"Nikoga nema da pomakne prstom i kaže da Institut mora stasati u instituciju koja će kadrovski bar približno biti slična onim institucijama u Zagrebu i Beogradu", kategoričan je Jahić.

To što se digla prašina o negiranju bosanskog jezika je, prema mišljenju Jahića, šansa ili opomena Bosni i Hercegovini, političkim licima i odgovornim ljudima da napokon shvate da pitanje jezika u BiH nije nacionalno već državno pitanje.

Lingvisti ne razgovaraju međusobno

Književnik Ranko Risojević u intervjuu za RSE navodi, pored ostalog, da je neprihvatanje mišljenja drugog vječiti problem u Bosni i Hercegovini.

Risojević: Nalazimo se u nekom ratu sa zdravim razumom i neprihvatanjem tuđeg mišljenja bez obzira da li ste 'za' ili 'protiv'. Možeš biti 'za', ali da to kažeš na jedan tolerantan način. Možeš biti 'protiv', ali da to kažeš na jedan tolerantan način. Važno je da onaj koji je 'za' ne shvati to kao negiranje i ne krene odmah u rat. Mislim da je u tome problem.

RSE: Kako onda posmatrate situaciju u Konjević Polju - djeci roditelja bošnjačke nacionalnosti se već treću godinu zaredom uskraćuje pravo da izučavaju nacionalnu grupu predmeta, pa i bosanski jezik? Da li se, i u ovom primjeru, viša politika prelama preko leđa onih nevinih, u ovom slučaju djece iz Konjević Polja?
Ranko Risojević

Ranko Risojević

Risojević: Ne bih govorio o ovom konkretnom slučaju. Govorio bih o bilo kojem slučaju gdje imamo suprotstavljena mišljenja i politizovana mišljenja na jedan isključiv i netolerantan način. Znači, mi ne prihvatamo tuđe mišljenje, i ako je različito od našeg mišljenja, mi više nećemo s njim ni da razgovaramo. Tu više nema argumenata. To je nešto gdje se smatra da ko god kako kaže – da on, u stvari, negira suprotnu stranu. To je toliko nevjerovatno da čovjek stvarno poželi da pobjegne odavde, sa ovih prostora.

Ja sam, ipak, odrastao malo drugačije i mislim da sam bliži tom nekom razmišljanju koje će uvažavati mišljenje drugog, ako taj drugi ide s pozicije bilo kakvog argumenta. Ja bih vam skrenuo pažnju na profesora doktora Branka Tošovića koji je objavio skoro sedam ili osam, ako ne i devet tomova, o jeziku i jezičkoj politici u Bosni i Hercegovini i to uzimajući jezik kako ga vidi srpska strana, bošnjačka i hrvatska strana. To su kapitalne stvari. Ali, ne možete danas nigdje da nađete jedan kompetentan skup gdje bi najznačajniji srpski, hrvatski i bošnjački lingvisti sjeli i normalno razgovarali.

RSE: Gospodine Risojeviću, zašto je to tako?

"Ovdje se njeguje nacionalistička isključivost. To su i klasici marksizma svojevremeno prepoznali kad su rekli da su balkanski narodi opasni narodi."

Risojević: Ovdje se njeguje jedna nacionalistička isključivost koja je Bog te pitao od kada. Ona je od vremena rušenja Austro-Ugarske vlasti. To su, na kraju krajeva, i klasici marksizma svojevremeno prepoznali kad su rekli da su balkanski narodi opasni narodi. Dakle, nije to prirođeno samo jednom narodu i jednoj konfesiji. Sada je to ponovo zažareno na vatrama ovog užasnog rata, i tu nema puno zdravog razuma.

Više je o tim problemima razmišljala Austro-Ugarska vlast, odnosno Kalaj (Benjamin Kalaj, tadašnji ministar finansija, op.a.) koji je i u ono vrijeme razmišljao o jeziku. Dakle, to je uvijek splet raznih okolnosti gdje se uvijek neko poziva na nešto što je izvan same lingvistike, ali i izvan istorije, jer i kod nas je istorija i dalje skup mitova - od usmene književnosti do propagandnog materijala.

"Bosanski jezik neosporna činjenica"

Prvo spominjanje bosanskog jezika datira od 3. jula 1436. godine.

Historičar po vokaciji, Ibrahim Pašić, bavi se istraživanjem svih jezika na području BiH. On navodi da prvo spominjanje bosanskog jezika datira iz 15. vijeka – tačnije 3. jula 1436. godine.

"Od tog dog dana, kada je u Kotoru prodana 15-ogodišnja bosanska robinja citiram 'bosanskog roda i heretičke vjere zvana bosanskim jezikom Djevena', pa do danas – bosanski jezik je historijska činjenica", navodi Pašić.

Pašić pojašnjava da je Ljubomir Stojanović (srbijanski filolog i historičar iz prelaza 19. u 20. vijek, op.a.) proučavao najstarije historijske izvore koji se odnose na sve južnoslavenske jezike.

Ibrahim Pašić, ustupljena fotografija: VKBI

Ibrahim Pašić, ustupljena fotografija: VKBI

"Stojanović nekoliko puta spominje citiram 'središnji govor srpski' što je, u stvari, govor ili jezik današnje Bosne i Hercegovine. S tim u vezi Stojanović, između ostalog, kaže da se citiram 'središnji govor srpski kao vulkanskom erupcijom uzdigao prema krajevima. U njemu se razvilo toliko novina i u glasovima i u oblicima, da su krajnji istok i krajnji zapad ostali bliži jedan drugome nego sredini u kojoj bi, po pravilu, trebalo da se krajevi stiču'. 'Središnji govor srpski' sa toliko novina u glasovima i oblicima Ljube Stojanovića, nema nikakve sumnje, je bosanski govor, odnosno bosanski jezik. 'Krajnji istok i krajnji zapad' tog govora jesu bugarski i slovenački koji su, kako Stojanović primjećuje, kao jezici 'bliži jedan drugom nego sredini'. Šta to znači? Koji zaključak se izvodi? Bosanski jezik je središnji i najstariji slavenski jezik na jugozapadnom Balkanu", riječi su Pašića.

Ibrahim Pašić navodi da su bosanskim jezikom govorili ne samo Bošnjaci, već i bosanski pravoslavci i katolici.

"Jezik Ivana Franje Jukića ili fra Ante Kneževića kao i brojnih drugih franjevaca - je bosanski jezik. Ime bosanskog jezika bilo je uobičajeno i kod bosanskih pravoslavaca. 'Razumi me čoeče – bosanski ti govorim', znao je počesto reći svom subesjedniku srpski vođa u ustanku iz 1882. godine", priča Pašić.

Bosanski jezik, upravo pod tim imenom, svojevremeno je uživao međunarodni ugled, tvrdi Pašić. I iz tog razloga neki pisci izvan Bosne i Hercegovine jezik Srba i Hrvata, odnosno srpsko-hrvatski, ponekad nazivaju bosanskim jezikom.

"Među njima Andrija Kačić Miošić (hrvatski pjesnik i fratar, op.a.) koji je živio u 18. vijeku, svoju 'Korabljicu', kako stoji pored njenog naslova, prinio je iz knjiga latinskih, talijanskih i iz kronika Pavla Vitezovića u, kako on kaže, 'jezik bosanski'. Bosanskim jezikom govore i Slavonci: Ivan Grličić, đakovački župnik iz 18. vijeka, i Matija Katančić, kao i Dubrovčanin Marko Marinović. Kako na više primjera pokazuje historičar Euzebije Fermendžin (hrvatski historičar bugarskog porijeka, op.a.) Pavlićani u Bugarskoj ponekad svoj jezik definiraju kao citiram 'di linguaggio bosnense' ", navodi Pašić.

Ilustrativna fotografija

Ilustrativna fotografija

Nadalje, Pašić kaže da je od 15. do 19. vijeka petnaest eminentnih historičara na čelu sa Mavrom Orbinijem (dubrovački benediktinac, historičar i prevodilac, op.a.) koji je kao historičar stekao svjetsku slavu, tvrdilo da je ime bosna tračkog porijekla "što je neosporno tačno".

"U 19. vijeku kada su nastali velikodržavni projekti Srbije i Hrvatske, hipoteza o tračkom imenu 'bosna' je odbačena, a da o tome nije napisan niti jedan naučni rad", ističe Pašić.

Ibrahim Pašić navodi i Jakova Mikalju, italijanskog leksikografa i lingvistu iz 17. vijeka, inače potomka hrvatske izbjegličke porodice koja je u periodu migracija uzrokovanih turskim osvajanjima otišla u Italiju.

"U svom djelu 'Blago jezika slovinskoga' ili 'Slovnik' objavljenog 1649. godine, Jakov Mikalja, između ostalog, piše citiram 'Nastojao sam da u ovaj rječnik uvrstim najodabranije riječi i najljepše najrječje. Kao što u talijanskom jeziku, premda u njemu imamo velike raznolikosti u govoru, ipak, kad se piše, svako nastoji da piše toskanskim ili rimskim jezikom, znajući da je od svih najljepši i da treba da se njime piše u knjigama. Tako i u ilirskom jeziku ima mnogo različitih načina govora', a ilirski jedan je od naziva za bosanski jezik, 'ali svako veli da je bosanski jezik najljepši, radi čega bi svi ilirski pisci morali nastojati da njim pišu' ", pojašnjava Pašić.

Samo ovi primjeri, zaključuje Ibrahim Pašić, dovoljan su pokazatelj da je bosanski jezik neosporna činjenica ne samo lokalnog, već i međunarodnog karaktera.

  • 16x9 Image

    Zvjezdan Živković

    Magistar komunikologije. Izvještava o kulturi, socijalnim temama i eurointegracijama. Kreira multimedijalne sadržaje i uređuje portal Balkanskog servisa RSE.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG