Dostupni linkovi

logo-print

Jergović: Dok plugovi češljaju rebra


Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Piše: Miljenko Jergović

Za obje Jugoslavije zna se kada su i kako nastale, i može se ustanoviti datum pa i sat njihovih rođenja, ali je puno teže, možda i nemoguće, ustvrditi kada je koja nestala. Tu datumi ne igraju ulogu, nemoćne su povijesne znanosti, odgovora nema u novinskim i televizijskim dokumentacijama. Istina, ažurni strani birokrati će reći da se SFRJ upokojila onda kada su preostatku njezine delegacije otkazani akreditivi u Ujedinjenim narodima i kada su im prestale važiti kartice za ulazak u zgradu na East Riveru. Ali svi znamo da uistinu nije tako: naša zemlja umrla je prije i poslije toga.

Za jedne se to, možda, dogodilo u Kosovu Polju 1988. ili na Gazimestanu, jednoga lipanjskog dana, godinu dana kasnije, dok se za druge rasprsnula kao bomba nad Vukovarom, ili kao ona granata koja je, početkom televi jskog dnevnika u rujnu 1991, detonirala na onim pitomim turističkim brodicama, ukotvljenim na gradskome portu ispred Dubrovnika. Jednome mom poznaniku, sarajevskom Srbinu, koji je podržavao Miloševića, a ni Karadžiću nije bio nesklon, Jugoslavija se, skupa s njegovim srpskim patriotizmom, raspala onoga proljetnog dana krajem aprila i početkom maja 1992, kada su usred bijela dana artiljerci generala Milutina Kukanjca, ili je to već bio Ratko Mladić, granatirali tramvajsku remizu u Novom Sarajevu. Kakvi su to ljudi koji pucaju po tramvajima?, pitao je očiju punih suza. I svašta je taj čovjek izdurao do kraja rata, u opsađenom gradu, na sve se navikao, tražeći odgovor na ključno pitanje svoga života, na pitanje u kojemu se za njega raspala Jugoslavija: kakvi su to ljudi koji pucaju po tramvajima?

Mnogima se, to duboko vjerujem, Jugoslavija raspala u ona dva i pol strašna dana u ljeto 1995, koliko je trebalo da na traktorima stignu od Drniša, Unešića, Biskupije kninske, pa sve do Rače. Ako im se tada nije raspala, dogodilo se to na graničnom prelazu, kada im nisu dali da krenu prema Beogradu, nego su ih slali na Kosovo... Jugoslavija, ona prva te ona druga i posljednja, raspala se kada se raspala posljednjem živome Jugoslavenu. Ili čak ni to nije tako: Jugoslavija će se konačno raspasti kada više ne bude nikoga od nas koji tu zemlju pamtimo.

Pijana novembarska noć

Okolnosti njezinog nastanka su pomalo mitološke. Ta je zemlja nastala baš u nedelju, prvoga decembra i prosinca 1918, jer je tog dana mladi regent Aleksandar Karađorđević odgovorio na pismo "Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba", prihvatio prijestolje i pružio legitimitet južnoslavenskoj državi. Ona se najprije, pomalo bajkovito, zvala Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, da bi ubrzo hrvatskija naša riječ bila zamijenjena srpskijom našom riječju, i tako je rođena Kraljevina SHS. Zanimljivo je, međutim, da je ta zemlja počela nastajati prije nego što je i nastala. Događaj poznat kao "Pijana novembarska noć" zbio se 13. novembra 1918. na čajanci priređenoj u Sokolskome domu u Zagrebu u počast srpskim oficirima, pristiglim u Zagreb i u Hrvatsku, na poziv privremene vlade "Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba".

Jugoslavija je bila poput ferarrija s nekoliko ubistvenih tvorničkih grešaka. Djelovao je fantastično, taj ferarri, dok je jurio niz autostradu, onako blistav i crven. A onda se u brzini raspao i razletio na sve strane, kao stari šporet
Čajanci je, bezbeli, nazočila i skupina bivših austrougarskih časnika, koji su dočekali srpske kolege, da ih pozdrave i s njima se simbolički zbratime. Kada je riječ uzeo potpukovnik Slavko Kvaternik, "šef generalštaba beogradskoga Guvermana 1916.", odnekud je iskočio mladi huligan, te nazočnima u lice sasuo sve što ih spada, zamjerajući, gorko, Srbima da tom čajankom ne legitimiraju narodno zajedništvo Srba, Hrvata i Slovenaca, nego legitimiraju carsku i kraljevsku hulju, srbomrsca i dindušmanina svake Jugoslavije... Oficiri su ga gledali ukočeni poput voštanih figura, časnici su se zacrvenili, sam Kvaternik je ostao zaprepašten. Mladi huligan s čijim je nastupom započeo raspad Jugoslavije prije nego što je i nastala zvao se Miroslav Krleža. Memoarski zapis, zapravo dnevničko sjećanje, sročio je u najgore vrijeme svoga života, 1942. godine, kada je Slavko Kvaternik nosio čin vojskovođe iliti maršala Nezavisne Države Hrvatske, koja je upravo provodila prvu i posljednju svrhu svoga postojanja: istrebljenje svih Srba od Sutle do Zemuna i uništenje svake pretpostavke za bilo kakvu jugoslavensku zajednicu.

Krleža je u ustaškome Zagrebu bio više živ nego mrtav dok se tako sjećao skandala koji je izazvao. Dok je o tome pisao, bio je uvjeren da će ga ubiti. Već su ga i odvodili, ali je nakon intervencije doktora Vranešića, te njegove urgencije kod Nijemaca ili kod Pavelića, bio vraćen. Mislio je da će ga stari Kvaternik, ili njegov sin, krvolog i sadist Eugen, zvani Dido, doći glave, zatući ga kao štakora, kazniti ga i poniziti za svinjariju koju je priredio na onoj čajanci na kojoj se nepozvan pojavio. Ali ne, vojskovođa se držao kao da ga se sve to skupa više ne tiče. Pravio se kao da Krleže niti nema, kao što se pravio da nema ni onih Srba koje je poznavao po Zagrebu, a koji su okolo nestajali. Za njih je, uveliko, Dido bio zadužen. Za njih, za Židove i komuniste, ali otac se nije sinu miješao u posao. Ipak je bila riječ o maršalu, koji je imao goleme zasluge za Hrvatsku, i bio je, za ustaše, onda i danas, jedini maršal kojega su uopće i imali. Kako bi se on bavio Krležom?

Malo smo o njoj željeli znati

O toj kraljevini, protiv koje se mladić pobunio, u školi smo učili vrlo sporadično: Obznana, Vidovdanski ustav, Oktrojisani ustav, ubojstvo ministra Draškovića, ubojstvo Stjepana Radića, ubojstvo kralja Aleksandra, sporazum Cvetković-Maček i nastanak Banovine Hrvatske, priključenje Trojnom paktu, bolje rat nego pakt, i vojni udar generala okupljenih oko Dušana Simovića. I to je, uglavnom, bilo sve. Aleksandar je bio opsesivni antikomunist, provodio je teror nad članovima i simpatizerima KPJ, nad sindikalistima i lijevom inteligencijom. Kasnije ćemo, mnogo, mnogo kasnije shvatiti i to da je bio uvjereni Jugoslaven, imao je razrađenu ideju o tome kako od "više plemena" načiniti jedan narod. Recimo, jedni će drugima činiti ustupke: Hrvati će progovoriti ekavicu, a Srbi će se odreći ćirilice... Ali nas je u ono vrijeme, ipak, najviše zanimalo to što je Aleksandar mrzio komuniste, pa je pobio svih sedam sekretara SKOJ-a, i generalnog sekretara Komunističke partije Jugoslavije Đuru Đakovića, po kojemu se u ovojesenjoj, ustašama sve sklonijoj, homofobnoj, antićiriličnoj i posteuropskoj Hrvatskoj, i dalje zove tvornica tenkova u Slavonskom Brodu. Đuro Đaković je, naime, tenkovski brend.

Prema toj zemlji, koja je prethodila onoj u kojoj smo odrasli, dakle prema prvoj Jugoslaviji, imali smo vrlo površan odnos, malo smo o njoj željeli znati i nije nas se emocionalno ticala. Prvi decembar, datum njezina utemljenjenja, nikada se nije obilježavao, i jedva da ga je itko ikada spomenuo. Tako je to bilo za druge Jugoslavije. A kada je i nje počelo nestajati, spremno smo se počeli baviti trivijalizacijom, banalizacijom i poništavanjem vlastitih sjećanja na nju. Danas, dvadesetak godina od raspada jugoslavenske fudbalske reprezentacije, o Jugoslaviji je gotovo i nemoguće govoriti. Meni samom je nemoguće: ne bih da o njoj govorim s viškom nježnosti, s onanijom starih nostalgičara, kojima Jugoslavija služi kao emocionalna viagra, a ne bih ni da se dopadnem ustašama (a valjda i četnicima), pa da svako zlo koje nam se nakon Jugoslavije dogodilo pripisujem ponekom njenom kvaru. Iako je činjenica i jedno i drugo: ta zemlja bila je poput ferarrija s nekoliko ubistvenih tvorničkih grešaka. Djelovao je fantastično, taj ferarri, dok je jurio niz autostradu, onako blistav i crven. A onda se u brzini raspao i razletio na sve strane, kao stari šporet.

Antipatične šovenske državice

S relativnim izuzetkom Slovenije, nakon propasti zadnje Jugoslavije nastale su na njezinome mjestu male, antipatične šovenske državice, s nacionalizmom kao jedinom artikuliranom idejom vlastitoga postojanja. Svaka od njih ponosi se demokracijom i višestranačjem, ali tamo gdje se vlada uz pomoć nacionalizma, demokracije nema, niti je može biti
Svi oni koji su 1. decembra 1918. svojevoljno ili po moranju ušli u jugoslavenski okvir, u trenutku raspada bit će bogatiji, obrazovaniji i samosvjesniji. Ako se tako gleda, nijedan narod s Jugoslavijom (pa ni s Jugoslavijama) nije bio na šteti. Ali nacionalisti tako neće gledati. A s relativnim izuzetkom Slovenije, nakon propasti zadnje Jugoslavije nastale su na njezinome mjestu male, antipatične šovenske državice, s nacionalizmom kao jedinom artikuliranom idejom vlastitoga postojanja. Svaka od njih ponosi se demokracijom i višestranačjem, ali tamo gdje se vlada uz pomoć nacionalizma, demokracije nema, niti je može biti. Svakoj demokraciji prethode suočenje, pokajanje, osjećaj odgovornosti za zločine koji su prethodili njezinoj uspostavi... Ima li toga kod nas? Dok plugovi gdje god uzoru samo češljaju rebra skeleta koji isplivavaju iz masovnih grobnica našeg stoljeća, i dok se svi osjećaju samo kao žrtve jednoga iščezlog imperija, i nitko ne vidi da su mu ruke krvave, ne može ovdje biti ničega drugog osim nacionalizma. Je li Jugoslavija izazvala sve te nacionalizme? Možda. A je li Jugoslavija bila očajnički pokušaj da se izborimo protiv nacionalizma? To sigurno.

I ove godine, kao i 1918, prvi prosinca pao je u nedjelju. U Hrvatskoj se provodi diskriminativni referendum, uperen protiv homoseksualaca, a pored glasačkih mjesta, odlukom zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, u glavnome gradu su štandovi na kojima se prikupljaju popisi za sazivanje novoga diskriminativnog referenduma, usmjerenog protiv Srba, tobože protiv ćirilice. Potpise skupljaju ratni veterani i njihov agresivni podmladak. Dok prolazite pored njih, oni će, prepoznaju li u vama pedera, Srbina ili pojedinca, dovikivati: Za dom! Spremni! Za dom! Spremni!... Kao da su progutali papagaja, i ne mogu se zaustaviti.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG