Dostupni linkovi

logo-print

Jelušić: Kićenje patriotizmom da se sakrije nerad


Božena Jelušić

Božena Jelušić

Kroz osvrt na proteklu sedmicu profesorica književnosti Božena Jelušić u intervjuu za RSE govori o privilegijama i odomaćenoj bahatosti, patriotama i anti-državnim elementima, kao i parlamentu koji ugrožava autokratiju.

RSE: Gospođo Jelušić, kako iz vašeg ugla izgleda slučaj aviona Montenegro Airlinesa koji je u Barcelonu na finale svjetskog vaterpolo prvenstva besplatno poveo skoro stotinu privilegovanih pojedinaca? U kompaniji tvrde da su let platili sponzori, ali čini se da značajnom dijelu javnosti ova tvrdnja, bez naznačenog imena kompanije i priložene fakture, ne djeluje ubjedljivo. Riječ koja se najčešće može čuti u komentarima ovog slučaja je bahatost.

Jelušić: Nikako ne bih sporila i mislim da niko ne spori potrebu da na takvu jednu utakmicu odu navijači Crne Gore i novinari, međutim ovdje je očigledno u pitanju i način i sastav – način na koji su sakupljeni i sastav polaznika. Mislim da takvih pojava sličnih ima i drugdje i da bi konkretno kod nas i na cijelom ex -Yu prostoru dosta ljudi prihvatilo da baš njima pripadne takva čast, ne pitajući se da li su je i čime su je zaslužili. U pitanju je jedna dugotrajna i tvrdokorna praksa dobijanja mimo zasluga i preko veze, što je u našim uslovima doprinjelo do pada društvenog kapitala zemlje, do nepovjerenja u rad, nepovjerenja u ljude i najzad, nepovjerenja u pravičnost kao kategoriju. Jer odlazak u Barcelonu je zaista bila čast za one koji su imali priliku da odu i tu je čast na trebalo neki način zaslužiti. Dovoljno je zamisliti naprimjer, kako bi odjeknulo da je ponuđeno svim parlamentarnim strankama da šalju svoje predstavnike, pa onda da su se možda odabrali najbolji učenici iz Crne Gore ili osvajači određenih priznanja, da je pripalo nekoliko mjesta štićenicima doma u Bijeloj i slično. Sve je to moguće na kraju proglasiti nekom vrstom populizma, ali takav populizam bi vraćao povjerenje u državu, u sistem, u, na kraju krajeva, i činjenicu da su nam sva loša, sve loše stvari, baš kao i sve dobre stvari, jednako dostupne i da ih svi možemo podijeliti. Ovako ostaje gorak ukus i sumnja u trošenje državnih resursa. Posebno je ovo osjetljivo u vrijeme ove dugotrajne i iscrpljujuće krize, ozbiljnih nameta na porodične budžete, dok se u isto vrijeme pokazuje da drugi ljudi takve namete prosto niti imaju niti imaju takve probleme.

RSE: Ustaljena praksa na domaćoj društveno-političkoj areni je da se za pokriće raznih afera, netransparentnih aktivnosti i sumnjivih aranžmana koristi riječ patriotizam. S druge strane, kao instrument kojim je najlakše diskreditovati oponente, je etiketa anti-državnog elementa. Zašto je to, po vašem mišljenju, jedan od omiljenih argumenata predstavnika vlasti i šta to govori o jednom društvu?

Jelušić: Sve je to na neki način povezano i sa vašim prethodnim pitanjem. Mislim da je i to jedna pojava koja nije neobična i koja je karakteristična za čitav naš region, jer patriotizam u našim ex-Yu zemljama bio jedan prilično dobar at, jedan konjić kojim se dojahalo do vlasti, i bogami se taj konjić koristi i kada je postao prilično posustala raga. U Crnoj Gori je problem nešto drugačiji. Naime, ta razdjelnica na patriote i one druge ne ide, da tako kažem, etničkom tom razdjelnicom, nego se unutar crnogorskog nacionalnog bića nalaze te dvije različitosti – da se određeni broj Crnogoraca osjeća etničkim Srbima, određeni Crnogorcima – i sad je to naročito opasno i naročito loše, opet kažem po društveni kapital zajednice, jer ukoliko vi nekih 35, ili ne znam koliko posto ljudi koji se osjećaju etnički Srbima, a građani su Crne Gore, prosto učinite manje vrijednim ili im manje učinite dostupnim i mjesta i položaj i, ovaj, nekakvo profesionalno angažovanje, onda je zemlja na gubitku. Tako da smo mi prosto našli, nekako smo prigrlili patriotizam kao jedan plastični cvijet u reveru, kao jednu značku, kao oznaku na rukavu kojom se mi kitimo kad god hoćemo da sakrijemo neprofesionalizam, nerad, lošu procjenu, ekonomsku i slično.

Znate, patriotizam je sentiment, on ne postoji sam po sebi niti bi trebalo da idemo ulicom i vičemo kako volimo svoju domovinu, ali to se kod nas upravo dešava. Mi idemo i stalno vičemo kako volimo svoju domovinu kako bi nam se oprostilo ono što radimo, a što nedvosmisleno pokazuje da je mi i ne volimo. Mislim da bi jedna drugačija politika bila dobar vjetar u leđa. Mi plaćamo ovakvom vizijom patriotizma puno stvari nepotrebno skupo, počevši od, naprimjer, naših intervencija u jeziku, štampanja udžbenika koji imaju neviđeno grešaka, atakom na pismenost učenika, dupliranim troškovima koji nisu morali da postoje, aferama koje nas brukaju i u svijetu i u zemlji, lošim nekim ekonomskim rješenjima; dakle, ukoliko patriotizam treba da bude pokrivač da sve to pokriva, jasno je da neće ni oni koji se njime diče baš pretjerano vjerovati u patriotizam i mislim da on sam po sebi kao sentiment značajno gubi i da tako ne bismo smjeli da volimo svoju domovinu. Ali opet kažem, nije Crna Gora u tome jedina i jedinstvena, ona samo ima jednu specifičnu situaciju zbog tog dualizma u nacionalnom biću njenih građana, većine njenih građana.

RSE: Premijer Milo Đukanović je nedavno dao svojevrstan doprinos razvoju političke teorije uvođenjem termina 'diktatura parlamenta' što je neko ocijenio kao reakciju autokratskog lidera na situaciju u kojoj osjeća ugroženost ili preciznije, da mu odmetnuti parlament ograničava vlast.

Jelušić: Gledala sam intervju premijera, bilo je u tom intervjuu zanimljivih, povremeno i uvjerljivih rješenja koja bi svakako bila uspješna kod građana koji su to slušali, da su premise mogle biti drugačije. Premise su, međutim, neumoljive, a to je da mi u višedecenijskom kontinuiranom periodu imamo nepromijenjenu vlast i da sve počinjene greške koje je premijer pominjao i nije se libio da ih pomene, uz dužno uvažavanje i nekih spoljnih činilaca koji su tim greškama mogli da kumuju, ipak moramo da ih pripišemo ljudima koji su, ustvari, svo to vrijeme obnašali vlast. Prema tome, to je premisa. Nakon toga možemo da razgovaramo koliko je koja greška ozbiljna i ko je za nju odgovoran. Međutim, pošto kod nas podjela vlasti u čitavom tom periodu ostaje nepromijenjena i bila je nepromijenjena, nekako se stekla navika da naš parlament bude svojevrsna glasačka mašina i vi sve što odlučite automatski možete da izglasate. Sada su se stvari, iako nisu savršene, barem za djelić pomjerile s mrtve tačke i na površinu zbog toga izbija sve više otvorenih pitanja na koje ljudi koji su vršili vlast naprosto u jednom trenutku moraju da daju odgovor. Tačno je da vlada, odabrana vlada i ljudi koji su dobili mandat da budu vlada moraju da imaju prostora za djelovanje i za autonomno odlučivanje. Tačno je to. Međutim, to podrazumijeva i obaveznu odgovornost ukoliko vlada napravi pogrešne procjene i dovede zemlju u bilo kakav problem. Pošto mi u ovom višedecenijskom periodu nismo uspjeli da osmislimo sistem odgovornosti, iako kod nas baš niko i nikada, koliko ja znam, osim iz ličnih razloga kada bi neko podnio ostavku, nije odgovarao za grešku, osobito grešku koja nas je ekonomski veoma skupo koštala. Prosto se ni sada, niti građani niti parlament, ne mogu da povjeruju da se to može dogoditi. A može se dogoditi ukoliko sastav parlamenta bude još drugačiji nego sada, sa DPS-om naravno u parlamentu, ali sa drugačijom preraspodjelom snaga, koja bi značila da svi stavimo prst na čelo i zajedno razmislimo o onome što nam je činiti.

Ovako, do sad se događalo da ljudi koji su loše odluke donijeli, jednostavno bivaju nagrađeni ili dobiju narednu funkciju ili čak bolju funkciju od one koju su imali. Prema tome, nekako se ustanovila ta navika da imamo sigurnu glasačku mašinu, da parlament ima utvrđen raspored snaga, nepromijenljivu, i da ništa ne može da uradi, i da vlada ima apsolutnu autonomiju, i ja bih se kod te autonomije još nekako i pomirila sa njome, ne apsolutnu ali ipak autonomiju da imamo, međutim, ne može postojati autonomija vlade koja ne kažnjava svoje ministre, koja ne kažnjava svoje djelatnike za nečinjenje ili za pogrešne procjene i da se to dogodilo i da je bilo ovako kako sad govorim, onda bismo mogli čak i da razgovaramo o nečemu što je premijer nazvao diktaturom parlamenta u situaciji kada, naprimjer, zbog političkih podjela parlament koči ono što znači dobrobit zemlje. Međutim, bez odgovornosti u prethodnim decenijama, bez bilo kakvog podnošenja računa, mi ne možemo govoriti sada ni o kakvoj diktaturi parlamenta.
  • 16x9 Image

    Esad Krcić

    Zahvaljujući ranom angažmanu u Radio Beogradu ostaje trajno vezan za radio, kao medij. Član crnogorskog dopisništva RSE je od 2001. Pisao je za CG Ekonomist, a realizovao je i niz radijskih i TV projekata.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG