Jelena Lovrić: Ratni huškači sada igraju uzdanice demokratije

Jedna od nagrada „Duško Kondor“, koju za građansku hrabrost dodjeljuje nevladina organizacija Garivo iz Sarajeva, uručena je zagrebačkoj novinarki Jeleni Lovrić. Jelena Lovrić je kolumnistica najznačajnijih hrvatskih printanih medija, a jedno vrijeme bila je dio tima Radija Slobodna Evropa.

RSE: Gospođo Lovrić, kako danas, dvadeset godina kasnije, gledate na sukob sa tadašnjom političkom ideologijom kroz pisanje za sedmičnik Danas?

Lovrić: Mislim da se nažalost pokazalo da smo bili u pravu i da je Miloševićeva politika predstavljala zaista veliku opasnost za cijeli prostor bivše Jugoslavije.

RSE: Vi se niste obazirali na posljedice i prijetnje. Kritički ste analizirali uspon Slobodana Miloševića i zbog toga ste nailazili na osudu vaših kolega. Koliko je to teže, s obzirom da se radi o istoj branši?

Lovrić: Da, vrlo je teško, ali ja mislim da svaka profesija ima svoje prednosti i svoje teške strane. To što se događalo osjećam, eto, kao danak profesiji. Jednostavno morate, unatoč takvim stvarima, nastojati pisati profesionalno, obavljati svoj posao, pisati istinu, pa – šta bude.

RSE: Rekli ste kako su novinari na neki način omogućili rat. U kom smislu?

Lovrić: Naravno, novinari nisu bili ideolozi rata, ali su omogućili da se stvori ta ratna situacija – propagandom, ispiranjem mozga ljudima. Jednostavno, bili su u funkciji rata.

RSE: Tada je bilo govora mržnje na svakom koraku. Koliko ga ima danas u medijima?

Lovrić: Ima ga nešto manje, ali ga još uvijek ima previše.

RSE: Za sebe kažete da niste hrabra osoba i da vas čudi što ste dobili ovu nagradu Duško Kondor. Zbog čega mislite da niste hrabra osoba?

Lovrić: Pa moram priznati da sam jako počašćena što sam u društvu ljudi koji su napravili zaista herojske geste i dobili nagradu. Ja nekako smatram da ja nisam na taj način pokazivala hrabrost.

RSE: Također ste ponovili kako je danas neophodna rekapitulacija prošlosti. Zbog koga ili čega?

Lovrić: Da, mislim da je potrebno malo se vratiti, iako ja novinarstvo volim zato što je uvijek okrenuto prema budućnosti i uvijek je fokusirano na danas, ali mislim da je potrebno napraviti tu nekakvu rekapitulaciju prošlosti da bi se znalo gdje se pogriješilo, da bismo mi bili sami sa sobom načistu što smo pogriješili i da se to ne bi ponovilo.

RSE: Je li ovdašnje društvo spremno na takvo što i ne čini li vam se ipak da, iako smo u dvadeset prvom vijeku, iako je 2013., bar ovdje, što se tiče zemalja Balkana, da se nismo previše odmakli od tih devedesetih godina?

Lovrić: Mislim da ste u pravu i, nažalost, čini mi se čak da su neki ratni vođe, ratni huškači u novinarstvu samo presvukli kapute i danas postali i igraju ulogu uzdanica demokracije – opet za nečiji tuđi račun.

RSE: Koliko je danas teže ili lakše baviti se novinarstvom u odnosu na raniji period?

Lovrić: Danas radim za Jutarnji list i povremeno za Globus, surađivala sam sa Slobodnom Evropom. Radiju Slobodna Evropa mogu zahvaliti da sam zapravo uspijevala preživjeti, jer to je bilo vrijeme kad sam u Hrvatskoj ostala bez posla, kad se nisam mogla zaposliti, kad sam bila persona non grata. Svi su me nagovarali da idem vani, međutim, meni je bila želja ostati u Hrvatskoj, ostati tamo gdje jesam. Jednostavno, smatrala sam kukavičkim da odem negdje i da se povučem.

RSE: Smije li se danas pisati o sadašnjim režimima?

Lovrić: Možda se smije nešto više, nema te smrtne ugroze, prijetnje smrću, pretpostavljam, međutim, i dalje novinarstvo zapravo ne uživa punu slobodu.

RSE: Za vas su kazali kako ste inteligentni u poslu kojeg obavljate, ali imate sposobnost zaboravljanja. Šta to praktično govori o vama?

Lovrić: Ne želim živjeti u prošlosti. Ja danas radim sa kolegama koji su svojedobno bili neka vrsta mojih progonitelja. Jednostavno, ne želim se vraćati u to vrijeme koje je za mene prošlo.

RSE: Šta vam znači nagrada Duško Kondor?

Lovrić: Znači mi jako puno. Zaista sam počašćena i zaista nisam očekivala takvu čast.