Dostupni linkovi

logo-print

Je li Irak izgubljen?


Rasprodaja stvari američkih vojnika u Bagdadu, decembar 2011.

Rasprodaja stvari američkih vojnika u Bagdadu, decembar 2011.

Autori: Frederick W.Kagan i Kimberly Kagan, Weekly Standard (Prevela Ena Stevanović)

Teško se usredočiti na američke interese i zahtjeve za sigurnišću dok zvaničnici slave „uspješno“ povlačenje američkih trupa iz Iraka i zahvaljuju antiratnim grupama koje su to povlačenje omogućile te govore o „stabilnosti“, „suverenitetu“ i „demilitarizaciji“ američke vanjske politike čak i ako Irak doživi slom.

Posebno sada, u izbornoj godini će se još više raspravljati o tome ko je izgubio Irak, da li je on bio osuđen na propast i da li trenutna katastrofa „dokazuje“ da se radi o prolaznom valu ili je možda povlačenje američkih trupa prouzrokovalo kolaps.

U narednih pet godina će biti vremena za analizu iračke politike, sada još nije Nuri al-Maliki

Nuri al-Maliki

vrijeme za to. Kriza u Iraku je u tijeku, a SAD imaju veliki udio u tome. Trenutno pitanje nije „Ko je izgubio Irak?“ već „Je li Irak definitivno izgubljen?“

Izgleda da jeste. Premijer Nuri al-Maliki ima novu strategiju. Izbacio je ključne sunitske lidere iz vlade i tako učvrstio svoju kontrolu nad parlamentom, izvršnom vlašću i sigurnosnim snagama. On je išao u tom smjeru već godinama, ali s oprezom i s povremenim obratima.

Povlačenje američkih vojnih trupa i otkrivanje plana o njegovom ubistvu krajem novembra su uznemirili njegov ionako zavjernički um. Izgleda da je nakon sastanka sa američkim predsjednikom Obamom dramatično ubrzao ovu čistku sunita.

Maliki je reagovao na isti način i sa istom odlučnošću kao i 2008. kada je pokrenuo vojnu operaciju kojom je preuzeo Basru od šitske vojske koju je podržavao Iran. I tada je iznenadio i Iračane i Amerikance.
Premijer Nuri al-Maliki ima novu strategiju. Izbacio je ključne sunitske lidere iz vlade i tako učvrstio svoju kontrolu nad parlamentom, izvršnom vlašću i sigurnosnim snagama.

Uzrokovao je eskalaciju krize time što je poslao tenkove Bagdadske brigade, pod komandom njegovog sina, da okruže rezidenciju zamjenika predsjednika Tariq al Hashimija, pri čemu je uhapšeno nekoliko Hashimijevih zaštitara koji su natjerani da priznaju da je Hashimi uključen u terorističke zavjere, uključujući i planirano ubistvo Malika.

Prije nego što je vijest objavljena, on je izdao nalog za hapšenje sunitskog zamjenika predsjednika i zatražio je glasanje o nepovjerenju za sunitskog zamjenika premijera Saleha Mutlaqa. Dok su irački parlamentarci razmatrali taj zahtjev. Maliki ih je obavijestio da on ima moć da otpusti Mutlaqa i bez glasanja i da je to već učinio.

Mutlaq i Hashimi su odletjeli u Erbil gdje su pod zaštitom kurda. Maliki nije gubio vrijeme i zatražio je od kurda da predaju Hashimija kako bi mu se sudilo te je tako pokrenut etno-sektaški konflikt.

Opasnosti sukoba

Događaji u provincijama su još više zabrinjavajući. Lokalna vijeća u tri od četiri ključne sunitske provincije (Anbar, Diyala i Salahaddin) zahtijevaju osnivanje autonomnih federalnih regija kao što je Kurdska regionalna vlada, u skladu sa odredbama Iračkog ustava. Maliki je ljutito odbio prihvatiti bilo kakve zahtjeve i poslao je sigurnosne trupe u Diyalu kako bi spriječio secesionističke aktivnosti.

Terorističke grupe koriste ovu priliku kako bi ubrzale sektaške i političke konflikte Napadi 22. decembra 2011.

Napadi 22. decembra 2011.

koji bi im omogućili slobodno djelovanje.

Dvadeset i drugog decembra se desilo 16 bombaških napada u 11 kvartova u Bagdadu, pri čemu je ubijeno i povrijeđeno nekoliko stotina ljudi. Većina ovih kvartova su služila kao utočišta Al Kaide. Ne zna se ko je predvodio te napade, ali njihove lokacije su očito bitan pokretač sektaških sukoba.

Novi građanski rat u Iraku bi značio katastrofu za Sjedinjene Države i njihove saveznike.To bi bio ogroman politički i moralni poraz za SAD i moglo bi izazvati regionalni konflikt sa sunitskim arapskim zemljama predvođenim Saudijskom Arabijom Takav scenarij bi pogodio i naftno tržište.

S obzirom da se Obamina administracija složila s evropskim liderima u tome da se obustave sankcije iranskoj Centralnoj banci, iz straha da bi povećanje cijena nafte moglo utjecati na ionako slabašan ekonomski oporavak, padom proizvdnje nafte u Iraku bi se povećala zabrinutost u vezi sa stanjem globalne ekonomije.
Novi građanski rat u Iraku bi značio katastrofu za Sjedinjene Države i njihove saveznike.
Kolaps u Iraku bi oživio sunitske i šitske vojne i terorističke grupacije, uključujući i Al-Kaidu.

Povlačenje američkih vojnih snaga bi značajno oslabilo američku moć u Iraku. Američke vojne snage su bile „amortizer“ koji je sprječavao političke i etno-sektaške sukobe, štiteći Malikija od sunitskog državnog udara i sunite od šitske oružane represije. Povlačenje tog „amortizera“ je ubrzalo nastanak krize i oslabilo američku moć.

Do povlačenja je već došlo i malo je vjerovatno da će takva odluka biti promijenjena. Ipak, SAD i dalje imaju utjecaja u Iraku i u regionu. Obamina administracija će morati koristiti sve svoje vještine kako bi se taj utjecaj zadržao.

Ključni igrači u raspletu ove krize će biti kurdi, koji drže ključeve odlučivanja u iračkom parlamentu. Ukoliko kurdi podrže Malikija, eksplicitno ili odbijanjem da glasaju o nepovjerenju, onda ne bi bila vjerovatna nikakva sunitsko-kurdska alijansa Irački kurdi, oktobar 2011.

Irački kurdi, oktobar 2011.

i suniti bi vrlo vjerovatno zahtijevali federalizam i naravno nasilje, kada se Maliki usprotivi podjeli Iraka.

Ukoliko kurdi podrže sunite i zaprijete da će glasati protiv Malikija, otvorilo bi se više opcija. Takva odluka kurda bi natjerala Malikija da odstupi od ekstremnih koraka koje je poduzeo. Morao bi poništiti nalog za hapšenje Hashimija i vratiti Mutlaqa na njegovu poziciju. To bi otvorilo mogućnost pregovora među šitima i između šita i sunita na nacionalnom i lokalnom nivou.

Sjedinjene Države imaju značajan utjecaj na kurde, koji i dalje vide Washington kao jamca njihove sigurnosti u slučaju novog građanskog rata. Turska ima još više utjecaja na kurde, s obzirom da Erbil vidi Ankaru kao utočište ukoliko dođe do ponovnog sukoba. Sjedinjene Države sada moraju natjerati Erbil da vodi konstruktivnu politiku. To bi značilo da je potrebna puna podrška Kongresa, Bijele kuće i State Departmenta.

Sviđalo se to vama ili ne, to što su potezi protiv Hashimija započeti u vrijeme Malikijevog povratka iz Washingtona je pokrenulo mišljenja u Iraku da je Washington ovlastio takve aktivnosti. Sjedinjene Države se moraju boriti protiv takvih govorkanja, kako javno tako i privatno.

Osim toga, američka administracija mora priznati da povratak na status quo nije održiv niti poželjan. Maliki je otišao predaleko u svojim namjerama i političko vođstvo koje se pojavilo nakon izbora 2010.je donijelo samo probleme. Sada je Maliki pokazao svoje pravo lice. Ako predsjednik i njegova administracija to priznaju, moraju pronaći političke opcije koje ranije nisu razmatrali ili ih nisu bili spremni koristiti.

*****

Kimberly Kagan je predsjednica Instituta za ratne studije. Frederick W.Kagan je znanstvenik na Institutu „American Enterprise“ i direktor projekta AEI Critical Threats.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG