Dostupni linkovi

logo-print

Jarak: Svi brinu svoju brigu


Rade Jarak

Rade Jarak

Rade Jarak je akademski slikar, rođen 1968. u Dubrovniku. Objavio dvadesetak naslova, romana, zbirki priča, poezije, dnevnika, zapisa. Za roman "Pustinje" dobio nagradu Jutarnjeg lista. Roman ima srpsko i makedonsko izdanje. Najnoviji roman "Yu puzzle" objavio u Srbiji kod Lagune. Objavio i "Japanski dnevnik" (nakon petomjesečnog boravka u Japanu), kao i "Krakovski zapis" (dnevnik, također) u okviru knjige priča "Sutra".

Subota, 4. listopad

Utrina, Novi Zagreb

Koja luda, suluda nada da će se javiti. Pošto nemam Internet išao sam s laptopom oko sedam ujutro do "Metroa" da provjerim Facebook. Naravno da se nije javila. Kao što sam i jučer navečer zaključio, to već prelazi granicu bontona, ali sigurno ima neki razlog. Zašto ne kaže ni "da" ni "ne".

U "Metrou" sam poručio kavu, obični espresso, zapalio cigaretu. Duhan mi nije prijao. Gledao sam ljude kako dolaze na tržnicu, kako idu u ribarnicu, zaključio sam da ću i ja uzeti ribu za ručak, da to je najbolje za danas.

I tako gledao sam kroz prozor i shvatio sam koliko sam jadan. Kao da me užurbanost subotnjeg jutra na tržnici otrijeznila od mojih noćnih sanjarija. Pa bolje da se nije javila, rekoh sam sebi.

Zamisli, čovječe, da se javila, tek bi onda bio u gabuli. Uh, dobro je, dobro je, da me nitko ne dira, nitko da mi ne šalje poruke, s nikim da ne korespondiram. Ionako me ovdje nitko ne poznaje, doselio sam prije mjesec dana. U starom kvartu gdje sam živio pet godina svi su me znali, nisam se usuđivao izaći iz stana ponekad, čim bih izišao na ulicu, eto ti nekoga, to je bilo prekaotično za mene.

Ilustrativna fotografija

Ilustrativna fotografija

Sad je devet sati, vratio sam se kući, kupio jednu lokardu i upravo ovo pišem. Ali opet me obuzima nada. Recimo... tamo negdje oko jedanaest sati, kad ispečem lokardu, opet ću otići u kafić s laptopom, ovaj put u drugi kafić, ne u "Metro", nego u "Dugi", da provjerim možda se javila. Sigurno ima neki razlog zašto se ne javlja, možda ne želi da me povrijedi. Možda se lomi, važe, tko zna što je muči.

Ja joj, naravno, ne šaljem nikakve poruke već četiri dana. Na I Chingu sam dobio katastrofalnu prognozu za subotu i nedjelju, ovako glasi: Ni jedan cilj, ni odredište nije povoljno. To znači da ne smijem ništa raditi, ni mrdnuti. Ali, nada će živjeti dok dođem do "Dugog", upalim kompjuter, naručim kavu, izvadim cigarete i polako, pokeraški otvorim Facebook.

Koja luda, suluda nada.

Navečer.

Išao sam još dvaput, po defaultu, u "Dugog", pa u "Metro". Naravno, ništa. To sam i očekivao. Eh, otegnuo se dan, nada je najbolji način da se skrati vrijeme. Ali evo, sad je napravila kontru, vrijeme stalo pa ne miče.

Noć se polako spušta na grad, to jest na polja.

Nedjelja, 5. listopad

Jutros mi zazvoni telefon. Zove me gospođa Ivanka Roth da je izgubila muža i da ga svuda traži. Dobila je informaciju da je u Centru (mjesto gdje radim, predajem crtanje, a gospođa je godinama prije tamo radila kao model). Međutim, znam da je njezin muž umro prije dvadeset godina.

Da, kaže, jučer se izgubio. "Ima dijabetes, znate, a bio je u logoru. Mnogo je propatio, znate gospodine Jarak". "Da, da, gospođo, raspitat ću se", kažem ja. A ona: "Da dođem gore?" "Nemojte, danas ne radimo, nedjelja je."

Ponedjeljak 6. listopad

Jutros, magla nad poljima.

Posebnost mog novog stana je što ima dobar pogled. S prozora na četvrtom katu vidim park, dio autoputa i polja, ni jednu zgradu ni kuću kao da nisam u gradu. To me jako opušta. Kao da sam u nekom motelu na osami, uz autoput.

Zagreb

Zagreb

Moja zgrada je nekako posljednja u Novom Zagrebu i pogled puca na zelenilo, polja prema divljoj tržnici na Hreljiću, prema smetljištu Jakuševac. Mislim, ne vide se odavde ni smetljište, ni Hreljić.

Također, ni grad tu ne završava, on se širi posvuda, mnogo je veći. I dalje, dalje, svuda naokolo, nastavlja se, posvuda raste. I kad već pomislite da je završio grad i uđete u polja... odjednom novi bulevari, zgrade, neboderi, nema kraja, nema središta ni logike.

I tako neki autoput koji vodi nekuda, negdje daleko, ljudi samo prolaze... daleko, daleko.

Utorak, 7. listopad

Niko, moj sin, imao je rođendan. Pod velikim sam stresom bio. Nazvao sam s posla i čestitao mu, jedino sam to mogao. Nisam imao ni kinte da mu dam. Na mene se vrši veliki pritisak. Osobna bankarica me nazivala cijeli prošli tjedan. Samo idem okolo i vraćam dugove. Ah, banke, znači politika! Sirija, Ukrajina, Irak, rat za ratom, ubijaju se sve u šesnaest, nikad tako nije bilo. A ne, o tome neću. Ne želim.

Srijeda, 8. listopad

Danas, ništa.

Sumoran dan, državni praznik "Dan neovisnosti", ulice Novog Zagreba navečer su potpuno puste. Nitko ne slavi, svi brinu svoju brigu. Kako ide onaj stih: "Brinem brigu svoju kroz oči što ih razvih u mramoru."

Četvrtak 9. listopad

Kad će proći taj osjećaj koji me progoni, osjećaj da sam napravio nešto loše, da sam bio nevaljao. Osjećaj krivnje. Zašto on, otuda on? Bojim se da telefon ne zazvoni, bojim se da otvorim mail, bojim se... Ništa... To olovno nebo, danima iznad ovog grada.

Ilustrativna fotografija

Ilustrativna fotografija

Vraćam se s posla kroz centar. Okrenula je južina, vruć i jak južni vjetar. Bole me polomljene kosti, ključna kost, ruka, koljeno, lubanja. Ali, djevojke su lijepe, iskorištavaju prve dane bez kiše da iziđu vani. Vjetar im mrsi kosu. Kao da tek sad u listopadu počinje ljeto, bablje ljeto, cigansko ljeto. Idu dani. Ponekad život nije loš.

Petak, 10. listopad

Ana O. je bila jučer navečer kod mene. Ona je fotografkinja koja radi video projekt "Umjetnici dok spavaju". Koja čudna situacija, popili smo pivo u kuhinji i onda sam se ja spremio u krevet a ona je namjestila kameru. Zaista, nesvakidašnje iskustvo. Spavam na podu na nekoj vrsti futona, ona je stavila stativ tik do mene i snimala me.

Nisam mogao zaspati, ali nisam bio ni sasvim budan, u nekom polusnu, oko sat vremena, možda. Ponekad bih čuo njezino tiho disanje. Zatim je ustala, skupila kameru i na prstima otišla iz stana. Tek onda sam se razbudio.

Patrick Modiano je dobio Nobelovu nagradu, vidio sam na televiziji. Drago mi je za njega, volio sam "Ulicu mračnih dućana" i "Izgubljeni kvart". Drago mi je za njega kao i za Le Clezioa nedavno, obojica su meni vrlo dragi pisci.

XS
SM
MD
LG